Marc Masurovsky: 'Pretražite svoje muzeje. Ono što je ukrao Pavelić, moglo bi biti tamo'

Više od 10 milijuna - toliko je, prema gruboj procjeni, najrazličitijih kulturnih predmeta otetih samo Židovima u vrijeme holokausta i nacističke ere. Postotak vraćenih predmeta, pak, jednoznamenkast je - manji od 10 posto.

Riječi su to Marca Masurovskog, povjesničara i jednog od pokretača stručne izobrazbe o istraživanju podrijetla koju je pokrenuo Europski Shoah institut za baštinu, a ovih se dana održava u Državnom arhivu i Muzejsko-dokumentacijskom centru.

Stručna izobrazba, ukratko, namijenjena je sadašnjim i budućim stručnjacima koji se bave pitanjima kulturne pljačke u vrijeme Trećega Reicha, holokausta i Drugog svjetskog rata, a tema se obrađuje iz najrazličitih kutova: od pregleda pravnih pojmova i postupaka na nacionalnoj i međunarodnoj razini, preko političkih, moralnih i etičkih pitanja sve do nacionalnih i međunarodnih principa i strategija povrata dobara.

Božanski predmeti

Masurovsky, koji se tom temom bavi već desetljećima, objašnjava kako se motiv pokretanja ovih susreta može svesti na to da vlade i institucije, bez obzira na deklarativnu želju da istraže ta pitanja, to baš i nisu provodile u praksi.

- Shvatili smo da sami moramo senzibilizirati ljude, utjecati na mijenjanje prakse prema kojoj su umjetnički predmeti neka vrsta božanskih predmeta bez prošlosti, što muzeji često propagiraju. Na radionicama okupljamo ljude iz različitih zemalja, različitih okruženja, nastojimo polaznike uputiti na to da umjetninama pristupaju i kao forenzičari, da postavljaju pitanja koja su šira od puke katalogizacije i atribucije. Nisu samo sporna iznimno vrijedna djela. Židovske obitelji, pak, nerijetko su sakupljale i djela lokalnih umjetnika, ulagale u kulturu zajednice u kojoj su živjele. Te umjetnine možda ne postižu astronomske vrijednosti, ali su dio ostavštine tih obitelji.

Problem restitucije neriješen je i u Hrvatskoj. O tome gdje su završile umjetnine i ostali kulturni predmeti Židova i Srba ubijenih u vrijeme NDH, ne zna se gotovo ništa.

Masurovsky ističe kako se njemu čini da je Hrvatska zemlja visokoobrazovanih stručnjaka, no misli da je problem što se premalo stručnjaka bavi ovom temom, ali i da se nju nevoljko spominje. Donekle, naslućuje gdje je pokretna imovina Pavelićevih žrtava mogla završiti.

Poglavnikov blagoslov

- U sklopu ovog skupa imali smo jako zanimljivo izlaganja Rajke Bućin iz Državnog arhiva, koja nas je provela kroz umjetničke kolekcije, i čini se da je ono što smo sumnjali jako blisko istini, iako naravno sve treba temeljito utvrditi. Prema tim informacijama, sve što je bilo oduzeto, primjerice, židovskim obiteljima u Zagrebu, bilo je skladišteno u posebnom depou. Navodno je Pavelićeva uputa bila da se to ne smije dirati, što se posebno odnosilo na iznimno vrijedne predmete. Nakon promjene vlasti, pod pretpostavkom da te umjetnine nisu uz Pavelićev blagoslov ipak na kraju razgrabljene, sadržaj tih depoa je, po svemu sudeći, apsorbiran u državno vlasništvo ili prodan. Obrazac je to koji se ponavlja u svim zemljama, no izraženiji je u onima u kojima je bilo malo povrata, kao što su zemlje bivše Jugoslavije. Poznat je i slučaj Francuske u kojoj su prodane brojne umjetnine za koje su smatrali da su neprikladne za njihove muzeje. No, u slučaju Hrvatske moja je pretpostavka da su kolekcije židovskih obitelji, barem onih koje su skupljale djela lokalnih umjetnika, vjerojatno završavale u galerijama specijaliziranim za takvu umjetnost. To je sasvim izgledna mogućnost, iako nije zanemariva ni mogućnost da su neka od tih djela završavala na zidovima političkih i vladinih institucija tog vremena.

Masurovsky je tijekom svog boravka u Zagrebu obišao nekoliko muzeja: Modernu galeriju, Muzej za umjetnost i obrt, Strossmayerovu galeriju... Ne želi istrčavati s otkrićima te objašnjava kako samo skenira situaciju, no iznosi neka svoja opažanja:

- U Modernoj galeriji izloženo je samo šest ili sedam slika nastalih u razdoblju od 1941. do 1945. godine, neproporcionalno malo u odnosu na ostala razdoblja. To je jako čudno. Moje pitanje je ako pokazujete samo ta djela, zašto ne pokazujete i ostala. Kakva je to poruka? Ti su umjetnici očito bili aktivni u vrijeme ustaškog razdoblja. Iz toga je očito da je pristup narativu tog razdoblja i dalje pomalo čudan. Dva umjetnika čija su to djela umrla su u tom razdoblju, jedan od njih, čini se, u logoru. Gdje su ostala njegova djela? Ta se pitanja moraju početi postavljati.

Poštivanje procedure

Rješenje je problema, nastavlja, priznavanje da možda postoji problem, a nakon toga poštivanje standardne procedure: neovisno istraživanje i pronalazak nasljednika.

- Sve suprotno tome naprosto nije etično. Institucije neće izgubiti na ugledu ako to rade. Svaki put kad se nešto tako napravi vlada dobiva veliki bonus jer je činjenica da institucije nisu posrnule, a stručnjaci nisu kažnjeni jer su radili svoj posao dokaz da sustav funkcionira - dodaje Masurovsky.

Okolišanje s povratom, dodaje, nije specijalnost Balkana jer ni na Zapadu muzeji nisu pretjerano agilni. - Nažalost, nitko ne želi uznemiriti tržište, privatne kolekcionare, reći muzejima da su se 50 ili 60 godina nečasno ponašali ili trgovcima umjetnina da su se ponašali kao lopovi, iako su se brojni upravo tako ponašali. Štite se neki pojedinci i institucije, a žrtve i njihove nasljednike se zaboravlja.

Ima izuzetaka od pravila. Uzorna zemlja na Zapadu po ovom pitanju je Austrija, a najgora je, pak, Italija. Svi potražitelji svojih umjetnina, nadalje, nemaju isti status. Prednost imaju oni koji potražuju iznimno vrijedne predmete i imaju novca da plate odvjetnike, što je, smatra Masurovsky, pogrešna praksa. - Razumijem probleme, ali ne mislim da je proces povrata nemoguć. Gdje postoji volja, uvijek postoji i način.