Marina Abramović: Još me proganjaju 1564 para očiju u koje sam gledala

NEW YORK - Tjedan dana nakon što je u njujorškom muzeju MoMA završila svoj 75-dnevni performans koji se sastojao od sjedenja i tihog upijanja ega svake osobe koja je sjela nasuprot nje, Marina Abramović pokušava pobjeći. Potrebna joj je dekompresija.

Pobjeći od New Yorka - to je manji problem. Pronašli smo je na selu, na njezinu imanju na sjeveru države New York, gdje, kako nam kaže, dane provodi u spavanju, odmoru i kupanju u rijeci. Ali pobjeći od očiju - to je malo veći problem.

- U 75 dana, točnije u 736 sati i 30 minuta koliko je trajao moj performans, nepomično sam gledala u 1564 para očiju. To je tolika količina raznih očiju da će mi trebati puno vremena da ih se oslobodim. Već tjedan dana odmaram se ovdje uz rijeku, ali i dalje vidim oči iza svakog drveta, ispod svakog stola, pokraj svakog zida... - kaže Marina Abramović u telefonskom intervjuu za Jutarnji list.

Vratio se 20 puta

Na imanju u prirodi s njom su njezin galerist, asistent i fotograf koji je portretirao svaku od 1564 osobe koje su sjedile nasuprot Marine Abramović u atriju Muzeja suvremene umjetnosti u New Yorku. Neke od tih fotografija već su postale hit na internetu, posebno na blogu koji se zove “Marina Abramović Made Me Cry (Marina Abramović me rasplakala)”.

U izvještaju s prvog tjedna njezina performansa u MoMA-i u Jutarnjem smo pisali o čovjeku koji se rasplakao sjedeći pred Marinom Abramović. Njegovo je ime Paco Blancas i nakon toga prvog sjedenja vratio se i sjedio s Marinom još točno 20 puta. Gotovo svaki put je plakao. A plakali su i toliki drugi da je to postao čudotvorni učinak njezina performansa.

Nekontrolirana ljubav

Ni sama umjetnica ne može vjerovati koliko je emotivan njezin performans bio za tako velik broj ljudi.

- Sjećam se tog čovjeka - kaže nam Marina Abramović na spomen Paca Blancasa. - Sjećam se i jednog krupnog motorista koji je izgledao potpuno nesalomljivo kad je sjeo nasuprot mene, ali i on je nakon kratkog vremena plakao kao mala beba. U tom sam trenutku znala da se nešto važno dogodilo u njemu - dodaje Marina.

Što se događalo u njezinoj glavi tijekom performansa? Je li uopće bila svjesna čovjeka ispred sebe i mase ljudi oko sebe koji su performans znatiželjno pratili? Što je bila njezina mantra?

- Svakome tko je sjeo ispred mene pokušala sam dati nekontroliranu ljubav. Potpuno sam se koncentrirala na svakoga pojedinačno. Kad bi mi došla neka druga misao, zaustavila bih je i usredotočila se na osobu. U takvoj koncentraciji sve oko nas nestaje i jedino što ostaje je taj naš pogled. A onda i pogled nestane jer ja sam samo ‘okidač’, ja samo pomažem tim ljudima da gledaju u sebe. Tu izbijaju emocije koje su kod toliko puno ljudi dovele do suza - objašnjava Marina Abramović.

Jače od golih tijela

U početku izložbe, koja je otvorena 14. ožujka, a zatvorena 31. svibnja, gotovo svi mediji koncentrirali su se na činjenicu da će mladi performeri koje je pronašla i obučila Marina Abramović ponovo izvesti neke od njezinih čuvenih performansa. Prvi put gola ljudska tijela prikazana su u MoMA-i i mediji su se time bavili više nego Marininom najavom da će sjediti u auli muzeja više od 70 dana. Ali, s vremenom je performans u auli postao zanimljiviji od svega. Taj su performans i ta njezina izložba u MoMA-i Marinu Abramović službeno učinili kraljicom svjetske performerske umjetnosti. Marina Abramović imala je više vrhunaca u svojoj karijeri, ali ovo je nadmašilo sve.