MLADA ŠIBENČANKA O KOJOJ PIŠE I GUARDIAN Kako sam u primoštenskom hotelu Zora snimila kadrove iz 'izgubljenog Wellesova filma'

Umjetnica Lana Stojićević u užoj je konkurenciji za prestižnu međunarodnu nagradu New East Photo Prize, The Calvert 22. O nagradi je upravo pisao i britanski Guardian.

29-godišnja umjetnica iz Šibenika diplomirala je slikarstvo na Umjetničkoj akademiji u Splitu, na kojoj od 2015. radi kao vanjska suradnica u zvanju asistentice. Dobitnica je i nagrade HDLU za najboljeg mladog autora. Godine 2016. osvojila je Metro Imaging Mentorship Award za projekt “Crno brdo” koji se bavio nakupinom toksičnog industrijskog otpada u selu Biljane Donje u Ravnim kotarima. Šira ju je javnost upoznala projektom “Villa Roza” koji se bavio problemom kičastih gradnji u Dalmaciji, kroz vrlo efektnu parodiju.

Svemirska kupola

Na naslovici je Guardianova priloga novi rad ove umjetnice, “Sunny Side” sniman u hotelu Zora u Primoštenu, sagrađenom 1969., a riječ je o radu arhitekta Lovre Perkovića. Vizualno se oslanja na stil znanstveno-fantastičnih filmova iz šezdesetih, glavna je protagonistica u crvenim čizmama.

Kako kaže: “Kupola bazena je fascinantna, drukčija od svega što je nastalo na ovim prostorima i idealno se uklopila u moj umjetnički manifest. Kad sam na početku definirala temu, jedino u što sam bila sigurna jest to da će kupola na neki način postati svemirski brod. Pa čak je i u turističkoj reklami iz sedamdesetih nazivaju svemirskim brodom jer izgleda kao da je ispala iz retrofuturističke vizije.

Nakon što sam saznala za poveznicu hotela s Orsonom Wellesom, odlučila sam da će filmski pristup biti dominantan i da će fotografije izgledati kao da su snimljene na filmskom setu šezdesetih godina jer je i hotel izgrađen u istom razdoblju. Na neki način sam izvukla priču iz same građevine. Radi se o sjajnoj scenografiji koju je minimalnim intervencijama moguće prebaciti u novi, zamišljeni kontekst. Namjeravala sam sugerirati da je možda ‘Sunny Side’ izgubljeni Wellesov film, što mi se dobro nadovezalo na njegovu radiodramu Rat svjetova i na poigravanje pojmom lažno u filmu ‘F for fake’”.

Naime, radeći na projektu vezanom uz hotel u Primoštenu, umjetnica je pronašla turističku reklamu za Primošten u kojoj se znameniti redatelj Orson Welles i njegova ljubav Oja Kodar pojavljuju upravo ispred hotelskog bazena, nakon čega stupa u kontakt s Ojom Kodar: “Iz istog smo kraja, obje smo odrasle u Šibeniku, tako da nas je povezao otac mog poznanika. Izuzetno je pristupačna i bila je zainteresirana za suradnju. Smatrala sam da je neozbiljno pristupiti joj dok je rad još u povojima, bez konkretnih materijala.

Poslala sam joj gotove fotografije i zamolila za doprinos koji bi trebao lažno učvrsti konstruiranu priču o izgubljenom filmu. S obzirom na to da je veći dio rada napravljen prije kontakta s Ojom, neki elementi su se nadrealno poklopili. Naime, Oja Kodar mi je ispričala i napisala u pismu koji sam uključila u rad, da je kupolu Perkovićeve arhitekture Welles želio iskoristiti kao svemirski brod kojim bi Sancho Panza u filmu ‘Don Quixote’ otputovao na mjesec.

Put na Mjesec

Čak mi je poslala i isječak Orsonovog rukopisa u kojem spominje taj put na Mjesec. Navodno je Welles često pisao više verzija scenarija za jedan film, a poznato je da neke filmove nije ni dovršio. Tako je i ‘Don Quixote’ ostao nedovršen te je objavljen tek 1992. Pretpostavljam da je ta ideja napuštena negdje u procesu”, kaže umjetnica.

​Lana Stojićević pojašnjava naziv rada “Sunny Side”: “Kako je riječ o hotelu izgrađenom krajem šezdesetih, tadašnji turizam je bio nezaobilazan element u radu. Zato je ‘Sunny Side’ naziv izložbe, svemirskog programa unutar rada, a time i potencijalno izgubljenog filma, a podnaslov izložbe, tj. slogan svemirske misije – Come And See The Truth, odnosno, Dođite i vidite istinu, izraz kojim je Jugoslavija u skladu s politikama nesvrstanosti pozivala inozemne goste da dožive sunčanu stranu socijalizma”.

U užoj konkurenciji za nagradu New East Photo Prize su razne teme kojima se bave njezini kolege, npr. arhitektura iz doba komunizma, praznovjerje, žene u Rumunjskoj koje su prepoznate kao vještice, napuštene građevine u Mađarskoj i sl. Kako kaže naša sugovornica: “Očito je da žiri izabire radove koji se bave sličnim temama kao i sama organizacija, tj. portal The Calvert Journal, moguće je primijetiti jedan vizualni kod koji povezuje većinu radova. Svi radovi živopisno prikazuju kulturu geografskog područja na koje je natječaj orijentiran. Radi se o vizualno i konceptualno zaokruženim radovima koji prikazuju motive koji su i meni dosta bliski i nerijetko poprilično bizarni.”

Dosta ih se bavi upravo naslijeđem modernističke arhitekture. Kako to tumači? “Mladim umjetnicima s ovih područja modernistička arhitektura je dovoljno bliska jer im se nalazi u neposrednom okolišu, ali i začudna jer je nastala u nekom potpuno drukčijem vremenu. U odnosu na suvremenu arhitekturu ovih prostora, svakako je karakterizira zdraviji odnos prema okolišu i prostoru. Moj interes za arhitekturu je započeo s divljom gradnjom, nakon koje su me počeli zanimati privatizirani modernistički hoteli koji su izmijenjeni u odnosu na originalne projekte”, kaže.

Divlja gradnja

Prije toga bavila se i temom divlje gradnje, primjerice u projektu Villa Roza. Što ju je početno privuklo ovoj temi? “Počelo je tijekom brojnih putovanja Jadranskom magistralom koja je dobra ruta za razgledavanje divlje gradnje. Pored neizbježnog šireg društvenog konteksta i problematike vezane uz legalizaciju nezakonito sagrađenih objekata, zanimljiva mi je specifična estetika koja je zapravo konglomerat potpuno različitih stilova. Smatrala sam da bi maketa takve kuće izgledala zanimljivo i apsurdno, pogotovo ako uzmemo u obzir da makete, kao bitan dio arhitektonskog projekta, u slučaju takve gradnje ne postoje”.

Temu nastavlja i kasnije, radom “Strukture prikrivanja” o tome kako se sve nastojalo legalizirati objekte i o bizarnim situacijama koje su iz toga proizašle. Kako kaže: “Osnovno izvorište za taj rad su apsurdni i neuvjerljivi lažni dimnjaci koji prikrivaju mobilne odašiljače. Printane dimnjake sam povezala sa slučajem krovova na metalnim konstrukcijama, kao i crepova koji su položeni na tlo u obliku krova. Ti lažni krovovi glumili su kuće u pokušaju legalizacije nepostojećih objekata putem satelitske snimke.”