Mladen Stilinović: Mladi su umjetnici danas uštogljeni. Stalno im govorim: najvažnije je da se organizirate

ZAGREB - Mladen Stilinović (r. 1947) oslonačko je ime hrvatske likovne umjetnosti već gotovo četiri desetljeća. Istoznačnica je s avangardom i konceptualom. Dugi niz godina bio je od likovne matice zanemarivan, baš kao i njegovo društvo umjetnika, od Grupe šestorica pa sve do Galerije Proširenih medija, koju je vodio do početka 90-ih. Likovna kritika izrekla mu je sve potrebne pohvale. U inozemstvu je bio uvažen prije nego kod kuće. A danas može i živjeti od svoje umjetnosti.

Sklopljen je pakt

Njegov uspon od ekscesa, performansa, iščašenosti do matice djeluje kao još jedan njegov konceptualni rad, kao životno djelo. “Otpadnici” i “centrala” sklopili su pakt, i to je događaj. Možda mali za čovječanstvo, no za ovaj njegov dio - važan.

Što u vašoj biografiji znači - autodidakt?

- To znači da nisam svršio nijednu školu. Išao sam u gimnaziju, svršio sam prvi razred, a drugi sam ponavljao, i onda sam odustao. I to mi je, kad sada gledam retrospektivno, jako puno pomoglo. U tom smislu što sam se ko mlad čovjek opredijelio za umjetnost, ali sam onda učio samostalno: i poeziju, i literaturu, i filozofiju, i film. Non-stop sam bio u kinu i, naravno na izložbama, sve sam to naučio sam. U tom smislu sam stvarno pravi autodidakt. I to mi je, danas kad gledam, dobro, jer se slobodno krećem po medijima, za razliku od ovih koji su malo zaštopani. Kad nauče slikarstvo, onda misle da moraju to raditi. U Grupi šestorice jedino je Demur imao Akademiju.

Vidite li neku sličnost između sebe i Kožarića, koji je također bio slab đak školi?

- U tom smislu da. On je dosta rano shvatio isto u području skulpture, ali i u pisanju na koncu. Te njegove izreke su fantastične, baš kao i dizajn, crteži... On je stvarno imao tu slobodu kretanja, nije se zaštopao samo u neku skulpturu, ili instalaciju. On je od ovih starijih umjetnika u tom smislu rijetko slobodan.

Umjetnička familija

Niste išli ni u večernju školu? Imali ste neke dobre starce?

- Je, je.

Vaš je tata znameniti revolucionar, kojeg spominje i Krleža?

- Je, ali on je rano umro, 1959., kad sam ja imo deset-jedanaest godina, tak’ da je za sve zaslužna, u stvari, mama. Ona je isto bila revolucionarka (smije se).

On se zvao Marijan, a ona se zvala...

- Nada.

Za vama je u umjetničke vode krenuo i brat Sven...

- Pa, cela familija, moja sestra je glumica. Brat je isto umjetnik. Mama je imala te neke - neću reć’ umjetničke sklonosti - ali je ona jako puno čitala, jako puno išla u kazalište, svugde je išla.Tata je, osim što je bio revolucionar, bio i novinar, krležijanac, pisac na neki način.

Ali, vaša kuća nije patila od kompleksa veličine, ili moći?

- Ne, nije, zato je moj tata stradao politički (smije se). Moja mama je bila jako slobodna osoba. Dan-danas ovi koji su je poznavali - ona je pokojna - pričaju o njoj kao stvarno velikoj osobi.

Znači da je mama svima vama otvorila kućni prostor slobode? Neočekivano od partizana, barem onih koje sam ja poznavao.

- Ona je bila u ratu, ali nije bila partijka. Tata je, ali ona ne, ona je bila neka slobodna osoba. Čudna je ta njena sudbina. K’o mlada je išla u partizane, zaljubila se u mog oca koji je dvadeset godina bio stariji, i tak’ je živila s njim. Vjenčali su se u partizanima. Ona je nešto malo radila u Politici dok su bili u Beogradu, no više kao tajnica. Završila je gimnaziju u Skoplju.

Početak s filmom

Možete li danas odvagnuti onaj svoj samački dio puta prije Grupe šestorice: koji je odnos pojedinca i grupe avangardnih umjetnika?

- Ja sam počeo s eksperimentalnim filmom. Imali smo kino-klub "Pan 69". Radili smo eksperimentalni film. Radili su ga stariji kolege Petek, Pansini, Gotovac... Nismo imali prostorije, nego smo se nalazili kod mene doma. Ali ja sam i paralelno radio i te svoje vizualne radove. I onda kad sam upoznao Jermana, onda smo se spojili, Jerman sa svojim društvom i ja u Grupu šestorice.

Kad ste preuzeli Galeriju proširenih medija, i kad je taj prostor na Starčevićevu trgu postao znak cijele jedne avangarde (i generacije), da li je to bilo neko olakšanje?

- Mi kao Grupa šestorica imali smo prvo Galeriju Podroom, al to smo imali samo godinu i pol. A onda, tamo u HDLU-u, pošto je bila osnovana sekcija Proširenih medija, onda smo krenuli kao kolektivno rukovodstvo. Onda je HDLU rekao: “Mora biti jedan odgovoran”. Tada su kolege mene predložile, i ja sam to vodio od 1982. do 1991. kad je galerija ukinuta.

Drugačiji mladi

Tamo se događao jedan drugi grad, to je bilo više od umjetnosti, mogu reći? To je bio socijalni pokret drugačijih mladih?

- Drugačijih mladih, da. I to je potrajalo evo do dan-danas, ali drukčije to sve izgleda. To je bilo i okupljalište, svaki ponedjeljak je bilo otvorenje izložbe. To je bilo više od galerije. Kad smo jedanput ugostili neke njemačke umjetnike, oni su se čudili kak’ se umjetnici druže, jer vani se oni ne druže.

Koji su bili važni poticaji za vaš rad, bilo domaći, bilo strani?

- Jonas Mekas mi je bio jedan od favorita. Warholovi filmovi isto. Kenneth Anger. Ali onda i od naših, jako sam volio Gotovca, Peteka, Pansinija, to mi je bilo super sve.

Prostor slobode

A od likovnjaka?

- Od dadaizma, Duchampa, Schwittersa, do Maljeviča i ovih drugih. I onda do ovih konceptualnih. Jako sam cijenio konceptualu, ali bio sam i kritičan prema tom radu. Mi smo u to vrijeme bili kritični prema ovoj sredini, i prema umjetnosti koja je forsirana u ovoj sredini, no bili smo kritični i prema Zapadu. Nismo mi sve to pušili. Talijani su uvijek gledali američku umjetnost. Mi smo cijenili neke umjetnike, al’ nije da smo baš bili slijepi ili nekritični. A i ja sam isto volio, i dan- danas to radim, gledati češke umjetnike, poljske, bilo što.

Da li su bivši SIZ-ovi (samoupravne interesnea zajednice) za kulturu podupirali vaš rad, i rad vaših kolega?

- Nas su vrlo skromno podupirali, odnosno mi smo bili više podupirani od Galerije Grada Zagreba, Galerije Nove i tako. Ali, od ovih zvaničnih SIZ-ova to nije bilo ništa, jako slabo. Još jedan podatak: nitko od nas nije nikad dobio atelje. A svi su dobivali ateljee u to vrijeme. Pa da, cijela generacija ovakvih umjetnika k’o ja, mogu ih sve nabrojati: Trbuljak, Sanja ( Iveković), Martinis, Jerman, bilo tko.

Pa dobro, jeste li vi podnosili molbe?

- Naravno da jesmo. Baš smo se nedavno udružili i tražili zajednički atelje: Cvjetanović, Martinis i ja. Pa ništa, nije pomoglo.

Jeste li ostali subverzivni, vi i vaša generacija?

- Mislim da jesam. Martek, Jerman i ja uvijek smo bili subverzivni. Naši radovi su uvijek zadirali u područja politike i ekonomije, što god hoćeš. To je tada bilo subverzivno, a i danas je. Mladi su danas uštogljeni.

Kakve biste danas imali šanse sa svojim društveno-kritičkim svjetonazorom?

- Danas? Zavisi. Mi smo imali splet okolnosti. Uvijek ovim mladim ljudima kažem: “Vi sebe morate organizirati”. To je ono najvažnije. Naravno da je danas teže, jer je produkcija veća, u svijetu i kod nas. Ogromna je.

Nikad nije lako. Ali, vi ste ostvarili svoj prostor slobode?

- Da, prostor slobode i kretanja. I po različitim temama i u potpuno različitim medijima.