Mladi slikari: Spajaju MTV i stare majstore u slike mračnog, novog svijeta

ZAGREB - “Stavite ekran u prostoriju i nitko više neće htjeti gledati sliku”, napisao je ironično najpoznatiji slikar na svijetu Gerhard Richter u povodu velike retrospektive u galeriji Tate Modern u Londonu.

Njegova je slika prije tri dana prodana u Christie’su za 20 milijuna funti, što je najveća cijena za živućeg autora u povijesti, no 79-godišnji umjetnik ne osjeća se polaskanim zbog toga: “Tržište umjetnina je sumanuto”, izjavio je.

Duh vremena

I aukcija i izložba odvijaju se u sklopu najvećeg londonskog sajma umjetnina Frieze, koji bilježi povratak slikarstva. Iako se nije promijenilo već pet stotina godina, slikarstvo je medij koji i dalje ne samo da opstaje, već i uspješno hvata duh vremena.

U osnovi su Richterova opusa život i priča, njegova je slika naracija. Današnji nam slikari pričaju priču, ispovijedaju se, Zlatan Vehabović na novoj izložbi govori o ljubavi, prekidima, rastancima....

Iako je Richter na pijedestalu, nova generacija slikara kao svoje više prepoznaje radove Luca Tuymansa, Marlen Dumas i Novih njemačkih slikara. Za njih se kaže da nam vraćaju slikarstvo. No, ako ćemo pošteno, nitko nije niti pomislio da je slikarstvo mrtvo:

- Slikarstvo se prilagođava, kako u prošlosti pojavi fotografije, tako danas novom vizualnom kodu - kaže umjetnik Sebastijan Dračić.

Kad je upisao Likovnu akademiju, na trećoj i četvrtoj godini je lutao medijima, pa se onda opet vratio slikarstvu: - Gradim sliku koja ima nekoliko mogućih interpretacija. Želim da promatrač pronađe ono što ima u sebi i na taj način isčita sliku.

I u ciklusu od četiri slike: Slika o seksu, Slika o ljubavi, Slika o tuzi, Slika o mržnji, u kojemu se čini da nam najviše otkriva o sebi, on nudi slobodno iščitavanje svih navedenih emocija:

- Mi, generacija koja je rođena osamdesetih, odrasli smo i uz MTV, kataloge IKEA-e, video igrice, modne časopise, internet... to je sve utjecalo na naš estetski sud i oblikovalo nas je - kaže Dračić.

Profesor Keser

Kad sam razmišljala o novim slikarima, na pamet su mi odmah pali Vehabović, Dračić, Pavle Pavlović, Marin Majić, Martina Grlić... Tek naknadno shvatila sam kako su baš svi, neki u različitim generacijama, neki u istim, diplomirali na Likovnoj akademiji kod profesora Zlatka Kesera. No nemaju ništa zajedničko s Keserovim slikama: - To znači da je on bio dobar profesor koji nas je poticao da se razvijemo kako želimo - tumači Dračić. On pak nema posebni slikarski uzor, podjednako se divi Tizianu i Marlen Dumas.

Posljednja njegova izložba zvala se “Početak i kraj svijeta”. Zanimala su ga, kaže, priča o rođenju i o smrti, i sve ono između: sjećanja, nostalgija... Priča o smaku svijeta, o apokalipsi koja se cijelo vrijeme provlači u suvremenoj kulturi, ali kroz viziju pojedinca: - Više ideja se skupilo u jednu kako bi nastao ovaj ciklus - kaže i odmah nadodaje: - A i veliki sam ljubitelj zombie filmova.

Prošla vremena

Temom smaka svijeta u svojem se novom ciklusu “Atomic landscape” bavi i Martina Grlić. Na slikama su ljudi na plaži, djeca u igri, obitelji, dobrim dijelom dokolica. No, ako se skike pažljivije promotre, prizori su daleko od idile: dobar dio protagonista tih slika je bezizražajan, doimaju se poput lutaka. Jarko bijelo svjetlo osvjetljava sve slike, kao prijetnja nuklearne energije:

- Fasciniraju me prošla vremena, strah koji se u to doba provlačio. Volim gledati dokumentarne fotografije iz prošlosti. Uostalom, današnje društvo nije od tada puno naučilo. Prijetnja i nelagoda su prisutni i danas - kaže slikarica, čija je naslovna slika s izložbe, akrobatkinja koja hoda po žici, u online galeriji Saatchi, koja okuplja djela milijuna umjetnika, izglasana za sliku tjedna.

U Beč, pak, putuju i slike talentiranog Pavla Pavlovića, odabrane u sklopu međunarodne nagrade Essl. Posljednji njegov ciklus je ciklus autoportreta na kojima je umjetnik s raznim maskama na licu: - U renesansi se smatralo da je biti umjetnik bogomdan talent, danas se često čini kao groteska, i zato maska - kaže Pavlović i dodaje: - Slikarstvo je kontra današnjem vremenu, i taj kontrast, ova vrsta kontemplativnosti, meni odgovara. Jednu sliku slikam tri mjeseca, moram provjeriti tisuću puta ideju da budem posve siguran, da se mogu svaki dan suočiti s njom.

Ovisnik o filmovima

I dok se Dračiću sviđa Tizian, i Pavlović se često osvrće na stare majstore, Boscha Holleina, braću van Eyck. Također, vidljiv je utjecaj filmskog kadra: - Ovisnik sam o filmovima - kaže.

Marin Majić, Pavlovićev generacijski kolega, kaže kako na njega utječe sve, “od spiljskih crteža do novih medija”. Rođen je u Frankfurtu, studirao u Zagrebu, sad je u Berlinu:

- Odrastao sam u Njemačkoj tako da sam se zapravo vratio kući. Berlin ima razvijenu umjetničku scenu - kaže. Uskoro će izlagati u New Yorku, u galeriji Marc Strauss, koja zastupa uz Majića i Vehabovića.