‘Moj su rad otkupili za pariški muzej Pompidou i sad se nalazi tik uz Chagalla i Matissea‘

Hrvatskom modnom dizajneru Matiji Čopu, kako Jutarnji ekskluzivno saznaje, radove je otkupio znameniti pariški Centar Pompidou. Matija Čop poznat je na međunarodnoj sceni, prepoznale su ga ikone poput t Lady Gage, koja je još 2013. njegove couture haljine nosila u spotu za pjesmu “G.U.Y.”, te Solange za hit “Cranes in the Sky”. Obje su valja napomenuti poznate po svojem eklektičnom stilu. Radio je i za modne marke Vivienne Westwood i Aleksandera McQueena, te je imao i angažman na kampanji za Savage x Fenty, Rihanninu liniju donjeg rublja: glazbenica je koristila njegove cipele, zatvarajući modnom revijom njujorški Tjedan modnog dizajna.
Čop je studirao je hrvatski jezik i književnost u Osijeku, potom modni dizajn na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu, nakon toga u na Royal Collegeu u Londonu. O njegovom su radu pisali Dezeen i Design Mil, među ostalima. Matija Čop trenutačno živi u Londonu, a o svemu govori za Jutarnji: "Iz Centra Pompidou kontaktirali su me u rujnu 2020. godine. U veljači je muzej otkupio tri moje haljine i četrnaest crteža kao dio popratne dokumentacije. Dvije se haljine, kao i crteži, nalaze u stalnom postavu muzeja, i jedini su s područja modnog dizajna koji su u stalnom postavu". Poznato je kako veliki svjetski muzeji rijetke radove prihvaćaju radi količine fundusa, a još rjeđe otkupljuju, time je Čopov uspjeh još i veći. A rijetki su muzeji, izuzev njujorške MoMA-e ili Metropolitana, koji imaju jaču zbirku modnog dizajna. Ostali još nadoknađuju.
Znameniti je pariški muzej otkupio najpoznatije radove ovog dizajnera. Kako govori: "Radi se o dvije haljine iz serije Object 12-1 i jednoj haljini iz serije Recollection. Sve su tri haljine proizvod specifičnog bavljenja modularnim sistemom gradnje u mediju mode. Haljine su nastale u različitom vremenskom razdoblju, dvije su iz 2012. godine i jedna je iz 2017. One su proizvodi, a i pariški ih je muzej tako protumačio, kojima se prezentira razvoj umjetnosti gradnje modulima, elementima ili segmentima. Sistem iz kojega su artefakti proizišli, uvelike se razvio te se koristi i za reprodukciju ranijih radova.Tako na primjer haljine iz 2012. godine reproducirane novim razvijenijim sistemom 2021. izgledaju kao i originalne haljine iz 2012., no oblikovane su na potpuno drukčiji način. Također je zanimljivo da je upravo taj sistem omogućio i prijevod modnoga jezika u druge medije, poput crteža ili skulpture koji se s vremenom uvijek emancipiraju od izvorišne točke, modnoga objekta. Upravo ovakav sistem omogućava neograničen razvoj moje prakse".
Iako za sobom ima, dakle, poprilično impresivnu karijeru, ovo je Čopu prvi put da se našao u muzeju ovog kalibra: "Vrlo je rijetko da je muzej za modernu umjetnost zainteresiran za akviziciju modnog dizajna. Pompidou je nedavno počeo otkupljivati radove iz medija modnog dizajna. Može se očekivati da će i mnogi drugi muzeji modernih i suvremenih umjetnosti početi razmišljati o modi kao o ravnopravnoj umjetničkoj disciplini. Do sada je moj rad bio izlagan u mnogim muzejima i galerijama, no ovo je prvi put da je otkupljen kao dio stalnoga postava muzeja koji zapravo drži u svojim zbirkama modernu umjetnost. Umjetnik kroz svoje djelovanje očekuje jednoga dana biti dijelom velike zbirke nekoga od velikih svjetskih muzeja. To je najveći oblik priznanja, no nekako sam vjerovao da će moj rad prije završiti u onim muzejima koji su više specificirani za dizajn i modu". Čopa pitamo za njegovo mišljenje koliko je jaka zbirka dizajna, odnosno, modnog dizajna u ovom pariškom muzeju, a on nam odgovara: "Kako je Pompidou jedan od najvažnijih muzeja u svijetu, zbirka dizajna iznimno je jaka. Samo najvažniji autori na području grafičkog, produkt, industrijskig dizajna zastupljeni su u zbirci. Ono što je zanimljivo je da su moji radovi u ovome trenutku jedini izloženi rad u mediju modnoga dizajna. Vjerujem da će se to mijenjati i da će muzej nastaviti otkupljivati modni dizajn te graditi probranu kolekciju modnih radova". No, Čop se ne buni, dapače, u dobrom je društvu: "U ovome trenutku moj rad se nalazi u muzeju uz radove Duchampa, Chagalla, Matissea, Mondriana, Miróa, Kleina, Altoa, Breuera, Le Corbusiera".
Prije nekoliko je godina Čop trajno preselio u London. Živi u Westminsteru, centralnom dijelu britanske prijestolnice koja je okružena Regents Parkom, Hyde Parkom i St. James Parkom. Kako bi opisao život u ovom gradu posljednjih godinu i pol dana u vrijeme pandemije, a kako inače, pitamo ga, a modni nam dizajner i diplomirani komparatist objašnjava: "U posljednjih godinu dana, od početka pandemije, London se u potpunosti transformirao. Mi smo bili i u tri mjeseca kontinuiranom lockdownu. Morali smo reorganizirati svakodnevni život. Ukinuti su odlasci u muzeje, galerije, kazališta. Nije bilo zapravo nimalo prostora za spontanost, a svakodnevni život pažljivo je bio isplaniran". Situacija se nešto poboljšala, no kako kaže Čop, "Još uvijek se potiče rad od doma. Moramo još spomenuti da je s pandemijom Velika Britanija također izišla i iz Europske unije što je dodatno zakompliciralo situaciju. Putovanja su otežana te je transport poskupio. Kako i dalje produciram u Hrvatskoj, proces transporta koji je besprijekorno funkcionirao sada je usporen i skuplji. Očekujemo vize za Europljane što će donekle vjerujem poboljšati situaciju. A odlazak s tržišta rada rezultirao je da će čak i europskim studentima biti mnogo teže i skuplje studirati u Velikoj Britaniji. Proći će još neko vrijeme prije nego se snađemo i pronađemo rješenje za sve novonastale probleme".
Studij u Londonu dobro poznaje, bio je i sam u toj ulozi. Upravo je ono što je učio na prestižnoj Royal College, utjecaLo, kako govori, poprilično na njegovu praksu: "Studij je isključivo postdiplomski i u trajanju od dvije godine, dok slični fakulteti postdiplomski imaju jednu godinu. Tako da je u Londonu ostavljeno dovoljno vremena da se producira kvalitetan rad. U dvije godine studija od pojedinca se očekuje da samostalno organizira program koji će mu omogućiti razviti autentičan pogled na disciplinu. Često nas se, drugim riječima, uči da stvaramo “nove pejzaže”, odnosno, nove horizonte. Studira se kroz različita eksperimentalna okruženja, tako učeći o modi, prolazite i kroz druge studijske odjele. Ja sam u prvom semestru, primjerice, izrađivao stolac. Kroz interdisciplinaran pristup učimo o specifičnostima vlastite prakse mnogo brže i svjesnije. Takav prijevod vlastitoga jezika kroz različite medije upravo omogućuje uspješniji i sveobuhvatniji razvoj. Takvo razmišljanje o modi, moji radovi izloženi u pariškom muzeju, upravo su proizvod takvog obrazovanja".
Spomenuli smo iskustvo rada kod Viviene Westwood i Aleksandera McQueena pa se dotičemo i ove teme:
"Iskustvo rada kod Vivan Westwood i Aleksandera McQueena vrlo je slično jer oba brenda pripadaju organiziranome zapadnom modnom sistemu. Razlika je samo u razumijevanju i poštivanju dizajnerskog etosa kuće. Radio sam na kolekciji SS19 za Westwood i PreAW20 za McQueen. U obje sam kuće bio zadužen da radim na eksperimentalnim dijelovima kolekcija jer sam tako mogao najviše doprinijeti ateljeu. Smatrao sam da je korisno iskusiti rad u industriji kako bih sagledao modu i iz te perspektive". Naučio je mnogo, reći će naš sugovornik, "a najviše da me taj aspekt mode ne zanima. Moja praksa ne funkcionira u konzervativnom modnom sistemu. Prezentiranje sezonskih kolekcija, određen broj outfita, razmišljanje o tržištu nisu pitanja kojima želim podlijegati. Odnosno, to nisu ona pitanja koja mene uzbuđuju".
Unatoč tome, oba su mu autora izuzetno bliska: "Ovdje govorim o osobama Vivienne i Alexander, a ne kućama u koje su prerasli s vremenom. Oboje su pomicali su granice razumijevanja modnoga dizajna u vremenu u kojemu su se bavili modom. Potreba da se ponudi i jedno drukčije razmišljanje o modi, meni je bliska. Način na koji su oni to radili potpuno je drukčija od moga načina. Iznimno se divim i cijenim njihov doprinos modnoj kulturi i te dvije kuće jedine su u kojima sam htio raditi nakon završetka školovanja".
Među radovima koji su otkupljeni za pariški muzej, su i oni Object 12-1, za koje se pisalo da su inspirirane načinom gradnje u gotičkoj arhitekturi bez vezivnog tkiva. Dobio ih je tako što je spajao laserski rezane module, a da pri tom nije koristio šav niti ljepilo". Matija Čop reći će nam da je zapravo neprecizna definicija o inspiraciji gotičkom arhitekturom. Odnosno: "gotička arhitektura nije bila inspiracija za kolekciju ili seriju radova. Ona je poslužila kao usporedba. Nakon što je rad (kolekcija) bio gotov, a samim time i specifičan sistem gradnje ili konstrukcije, poslužio sam se metodom usporedbe s gradnjom u gotici kako bih približio te lakše objasnio razvijeni sistem. Sistem se razvijao kroz primjenu matematike, točnije geometrije i vektorskog jezika te filozofije, prvotne ideje o gradnji haljine. Moja praksa se ne referira, niti inspirira nečim već stvorenim, već se nadahnjuje vlastitom genezom, organski izrasta iz same sebe i opravdava rezultate vlastitom unutarnjom nužnošću. Ne služim se metodom inspiracije ili referencije. Osmišljavanje sistema koji je proizveo serije ili kolekcije, proizvod je načina mišljenja o gradnji i konstrukciji. Razvoj konstrukcije omogućio je da moja praksa ima neograničeni potencijal razvoja, stoga nema potrebe za dodatnim inspiracijama. Upravo takav pristup i omogućava da se takvom praksom izrazim i u različitim medijima: skulpture, crteža, slikarstva". Sve smo to mogli vidjeti i na njegovoj prošlogodišnjoj izložbi u Galeriji HDD u Zagrebu. kako govori, odjekom je bio zadovoljan: "Izložba se bavila procesom rada na Royal College of Artu. To je bila moja prva izložba u potpunosti posvećena procesu i zbog toga je upravo i meni posebno draga. Proces rada za dizajnera ili umjetnika je jako intimna stvar, ponekad intimnija od gotovog rada, proizvoda".
Čop se inače i profesionalno bavio trčanjem pa malo tko zna da je i juniorski državni rekorder na dvjesto metara u dvorani. Još uvijek je to, govori nam, proces koji ga opušta: "Trčim, zapravo, svaki dan. Trčanje ili točnije specifični treninzi bavljenje su vlastitim tijelom, razmišljanje o vlastitom fizičkome tijelu u prostoru. Meni je to iznimno bitno. To je odmor od razmišljanja i rada. Aktivna meditacija. Atletika koja mi je ponudila iskustvo discipline, a studiranje na Filozofskom koje me je natjeralo misliti, bili su izvrsni prolog modi".