NIKOLINA IVEZIĆ

MOJA UMJETNOST KOMENTIRA SVAKODNEVICU OKO NAS Slikoreljefi žena s velikim grudima protest su protiv seksualizacije žena

Nikolina Ivezić
 Goran Mehkek / CROPIX
 

Nikolina Ivezić upravo je dovršila monografiju kojom obilježava trideset godina rada na umjetničkoj sceni. Toliko je, naime, prošlo od njezine prve samostalne izložbe. Zadnje je popravke na knjizi radila za izolacije prouzročene pandemijom. Monografiju izdaje Bulaja naklada.

U široj je javnosti ta umjetnica najpoznatija po slikoreljefima žena velikih grudi nastalima kao protest protiv prikazivanja žena isključivo kao seks-simbola. Slikala je i svece kao pop-ikone upućujući na estradizaciju religije. Potom, sebe u intimnosti kupaonice kako povraća ili stavlja tampone, a reinterpretirala je i reality showove, poput Big Brothera. Njezina je umjetnost komentar svakodnevice koja nas okružuje, za njezin su rad važni provokacija, ironija i društveni angažman. Živi u Dubravi, gdje je i odrasla.

Kako je došlo do ideje o monografiji, govori: “Prije dvije godine slomila sam nogu i nisam znala što bih radila. Nisam od onih koji će ‘buljiti’ u televizor. Prvo mi je pala napamet ideja da napravim monografiju svojem tati, grafičkom dizajneru koji je godinama radio za Jugoton i napravio najviše naslovnica ploča u to doba. No, on je odustao, rekao je da se njemu to ne da. Zatim sam zaključila da bih sebi mogla napraviti monografiju i krenula sam u potragu za starim fotografijama. Devedesetih smo imali stare fotoaparate, idiote, i počela sam skenirati fotografije. No, tih prvih nekoliko godina u katalogu ima više fotoshopa nego stvarnih fotografija kako su izgledale, bilo ih je nemoguće snimiti jednom tehnikom, sve bliješti”.

Njezin je otac Ivan Ivezić, dizajnerski rekorder zlatnog doba jugoslavenske diskografske industrije, autor nekoliko tisuća grafičkih rješenja za omote ploča, ali i popratnih reklamnih materijala. Struka ga naziva “gigantom iz zagrebačke Dubrave”, a za Jugoton je radio od 1967. do 1991. godine. Znao je raditi, sedamdesetih godina, i po tri omota na dan. Koliko je otac utjecao na njezin odabir zanimanja, pitamo je.

Ironija kiča i kritika društva

“Puno. Ja sam uz njega i počela raditi. U srednjoj školi, Primijenjenoj, nisam završila ni slikarstvo ni kiparstvo nego dizajn. Upisala sam potom Akademiju likovnih umjetnosti, nastavnički smjer slikarstvo. Taman se u isto vrijeme otvorio Studij dizajna i bilo mi je krivo što nisam krenula tim putem. Otišla sam na Akademiju i molila dokumente da ih mogu predati na drugi fakultet, no nisu mi ih dali. Želja mi je, uglavnom, bila baviti se dizajnom. Ja sam naslijedila svojeg oca, pa sam dugo radila za Jugoton, poslije za Croatia Records. Tijekom pet, šest godina sigurno je nastalo najmanje dvije stotine naslovnica. Budući da se i danas bavim i dizajnom, sama sam oblikovala monografiju. Zapravo, Zvonimir Bulaja i ja sve radimo sami. Ja sam radila izbor, dizajn, on je izdavač, prevoditelj i lektor.

Mladen Lučić i Željko Špoljar, Književna groupie, napisali su tekstove”. Činjenica da je studirala nastavnički smjer, kaže, dala joj je u mladim danima puno veću slobodu: “Mislim da je danas drukčije, no u vrijeme mojeg studija nastavnički odjel bio je puno slobodniji”. Devedesetih se u njezinu radu pojavljuju i žene velikih grudi: “U to je vrijeme vani bio dominantan Jeff Koons. Kod nas je bila apstrakcija, a ja se u tome nisam nalazila. Čak sam i pokušala, napravila sam ciklus apstraktnih slika, no nije to bilo za mene. Željela sam napraviti neki odmak, zanimali su me ironija kiča, kritika društva u kojemu živimo”.

Jedna od prvih izložbi na kojoj je umjetnica pokazala svoje radove bila je u popularnom klubu Gjuro, gdje su tada znali izlagati mladi autori. A prvu samostalnu izložbu imala je u Galeriji Nova. Na toj je izložbi sve slike rasprodala. Publika je brzo prepoznala njezin rad? “Da, i pri tom cijene nisu bile puno drukčije nego danas. Mislila sam da će cijelo vrijeme biti tako, no nije uvijek bilo savršeno. Vidim sličnosti i kod mladih autora danas. Teško je ako se želite samo time baviti, živjeti samo od0 slikarstva. Radim i ilustracije, na animiranom filmu, scenografiju, uređujem interijere...”.

Treba li puno fizičkog rada kako bi nastali slikoreljefi na limu, pitamo našu sugovornicu: “Ne. Podloga je stiropor, a lim se reže škarama”. Spomenuli smo žene velikih grudi kao svojevrsnu kritiku društva, no ima u monografiji radova vrlo eksplicitne seksualnosti, u podvezicama su, tamnom sexy grudnjaku: “Radila sam ciklus koji se više temeljio na pin-upu iz pedesetih godina 20. stoljeća nego na seksualnosti. No, iako sam se ja u glavi davno odmaknula od toga, to je ciklus po kojemu me najviše pamte, i kupci ga traže pa radim i djela iz tog ciklusa. I to je bila kritika društvenih šablona, načina na koji se doživljavaju žene. Danas bih rekla, s obzirom na društvene mreže, da je situacija još gora. No, kako se čovjek mijenja s godinama, počinje razmišljati o nekim drugim temama”.

Puno je njezinih radova u javnim prostorima, kafiću Limb pa nekoć u Tvornici... “U Tvornici tog rada nema već desetak godina. No, ljudi mi dolaze da bi kupili neku sliku sličnu onoj koja je bila ondje. Jednom su mi kupci bili par koji se tamo zaljubio pa ih je slika podsjećala na taj trenutak”. U Tvornicu su pozvali nju i nekoliko kolega da oslikaju niše. S obzirom da nije imala tako velike formate koji bi ispunili niše, odlučila je crtati uživo. Trebala je to biti izložba nekoliko mjeseci, no slika je ostala sljedećih deset godina. Kako kaže: “Inače u javnim prostorima radim slike od betona pa su čvrste, a ovo je bilo od stiropora, jer je trebalo stajati kratko. Ipak, puno dulje je stajala. A u Limb sam došla bez skice. Vidjela sam da je s jedne strane šank pa sam ga odlučila naslikati i s druge”.

Jedan je njezin rad, s motivom Isusa, na Filozofskom fakultetu, gdje je svojedobno i studirala. Iz ciklusa je “Pop Saints” kojim je željela prikazati sveprisutnu estradizaciju svetaca, religije: “Kad su me pozvali s Filozofskog fakulteta, poklopilo se da je to bilo u doba kad sam se bavila temom načina na koji se sveci i ličnosti vezane uz crkvu prikazuju u suvremenom društvu. Primjerice, dolazak Pape organizirao se kao odlazak na koncert. Nedavno sam restaurirala tu sliku na Filozofskom i jedan mi je dečko rekao da sam predložila da ću napraviti dvije slike, druga bi bila Snjeguljica. Ja se toga, doduše, ne sjećam. A sliku sam restaurirala jer se prije nekoliko mjeseci zapalio klub gdje se nalazi. Sad više ne piše samo ‘Samo vas gledam’ nego ‘Samo vas gasim’.

A Isus drži u ruci i aparat za gašenje požara”. Izbila je i pobuna zbog tog rada? “Koliko se sjećam, pobunili su se članovi studentskog kluba Matice hrvatske koji su samo dolazili na predavanja. Moj je kolega Alen Zanjko kao protutežu na drugom zidu na crvenoj podlozi napravio likove Marxa, Engelsa, Lenjina, ljevičarske mislioce, koji su bili naslikani poput malih tapeta, i pisalo je “Živijo KSFF”.

Onda su ti studenti koji su se pobunili zaključili da se veliča komunizam, a ironizira kršćanstvo. Uglavnom, o svemu smo snimili film”. Je li ikada radila u vanjskom prostoru: “Posljednjih desetak godina radila sam ih nekoliko na Krku, u Puli te u Branimirovoj ulici i Art parku u Zagrebu. Budući da su radovi u Art parku na panelima koji nisu previše otporni na kišu i propali bi, na kraju ljeta prodaju ih u humanitarne svrhe”.

Prisjetile smo se u razgovoru i umjetničine izložbe “Obuci me”. Svoj je lik napravila i izrezala od kartona. Bila je u kupaćem kostimu, a posjetitelji su je mogli odjenuti kako su željeli: našle su se tu vjenčanica, svečana večernja haljina za izbor za Miss svijeta, kostimić Playboyeve zečice, odora medicinske sestre, kućna haljina i vikleri kućanice te odjeća francuske sobarice.

Stup srama za neplatiše

“Generacija sam koja je odrastala među ostalim uz Politikin zabavnik i izrezivali smo lutkice iz tog zabavnika. Poanta je bila u kontrastu kako muškarci doživljavaju žene, a kako žene doživljavaju sebe. Koje su vrijednosti, s jedne strane Playboyeva zečica, s druge ljepota, brak, kuća. Zanimljivo mi je na kraju bilo da su me jednako odijevali, nije bilo neke velike razlike. Taj sam ciklus izložila prvo u Zagrebu, potom u Puli, u Galeriji Luka. U Puli su moj kartonski lik ukrali s izložbe i čitavu noć s njim hodali po birtijama. Kasnije sam upoznala osobu koja je to i učinila.”

Ova umjetnica voli komentirati pojave u suvremenom društvu. Jedan poznati zagrebački galerist dugovao je dosta novca mnogim umjetnicima pa i njoj. Napravila je Stup srama, izložila ga u galerijskom prostoru, ispisala je njegovo ime i prezime te svotu koju joj je dugovao. Pozvala je druge da učine isto. Kako je to ispalo? “U Zagrebu na početku u redu. No, kasnije su dolazile škole pa su se uglavnom samo potpisivali. U Splitu je bio izložen u Galeriji umjetnina, i tamo su uistinu ispisivali svoje dužnike, imenom i prezimenom”.

U doba velike popularnosti Big Brothera, Nikolina Ivezić je izložila projekt Art Brother na jednoj od skupnih izložbi. Posjetitelji su morali ući u prostor, reći koja su im dva najlošija rada, i to objasniti. U suprotnom, ne bi mogli izaći. Kasnije se sve projiciralo u javnom prostoru. Kako su posjetitelji reagirali na taj rad? “Bilo im je nelagodno što su zatvoreni i ne mogu izaći. Koautor Ivan Koprivčević i ja organizirali smo događanje s DJ-om i besplatnim pićem. Rad je bio na kraju izložbe, nakon što bi posjetitelji odgledali sve radove. Mislili su da idu na zabavu, no nisu mogli otići dok se nisu izjasnili o dva najgora rada.

Dobili su i podsjetnike na sva izložena djela. Meni je to bilo zanimljivo jer ljudi kad dođu na izložbu nikad ne kažu da je rad loš, nego da je super, a poslije tračaju umjetnika. Ovdje smo svi morali imati dobre argumente za kritiku rada pojedinca.” Čiji je rad bio najgori? “Mislim da sam to bila ja, no to je bilo očekivano, nisu mogli van.” Koliko umjetnik mora komentirati pojave oko sebe? “Mislim da bi trebao. Svatko ima svoj način izražavanja. Odviše pretenciozne teme nisu za mene. Mene zanima i doza humora.”

Takva je, nepretenciozna, i njezina nova monografija. Dok je listate, pred vama će iskočiti, u pop-up varijanti, i Snjeguljica koja se ljubi s Kraljicom, rad iz ciklusa bajki: “Kad listam neku monografiju, zna mi se dogoditi da mi na pola puta postane dosadno. Moji su radovi često u interakciji s publikom pa sam željela da takva bude i ova monografija. Ovaj ‘smajlić’ iz kojeg se može povlačiti jezik je iz ciklusa “All you need is luck”, na stup srama se mogu upisivati dugovi, bojanka se može obojiti...

Uglavnom, cijeli sam koncept napravila tako da bude dinamičan. Može se vidjeti putem fotografija i sam proces nastanka mojih velikih skulptura”.

Kućica u Lici

Nikolina Ivezić krajem ove godine proslavit će pedeset godina, iako tako, moramo reći, ne izgleda. Ipak, zrelost je tema njezinih posljednjih radova okupljenih pod zajedničkim nazivnikom “Četrdesete nisu nove tridesete”: “Često čitamo o tome, međutim, ne bih rekla da je tako, prije je to neka vrsta tješenja”. Umjetnica se bavi pitanjima kako se nositi s pojavom bora, izbijanjem sijedih vlasi, nesanicom, viškom kilograma, bolovima u zglobovima i slično.

Na naslovnici je monografije autoportret umjetnice koja na lice stavlja hijaluronsku kiselinu, retinol, kolagen... sve preporučene sastojke. “Zapravo su dvije naslovnice. Ovo je jedna. To sam ja. Imam godina koliko imam i zaslužila sam monografiju. Međutim, puno mi je ljudi reklo da je bolje da su na naslovnici sexy žene, nešto po čemu sam prepoznatljiva”, pa će takva biti druga naslovnica.

Što i kako dalje? “Upravo mi je stigla građevinska dozvola za kuću u Lici na koju sam čekala dvije godine. Tamo ću imati i manji atelijer. To me najviše veseli trenutačno.”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 16:08