MONIKA HERCEG Pjesnikinja i otac hrvatske književnosti

Uvijek je tako kad se ne razumijemo, tijelo se skuplja u jedninu i čahura je premala da zadrži nemir: kaže se u pjesmi Monike Herceg “Jača žena ili O općim mjestima pjesnikinje”.

A da je tome doista tako, pokazuju i odljevi pjesnika iz kiparske radionice Marije Ujević, usamljeni i nemirni u prostoru. Za njezina je Krležu netko kazao da je poput oblaka, no ondje bi se, u kutu ispod Gvozda, oblak teško spustio, prije će biti riječ o magli, potmuloj i teškoj. Križanić, pak, nikako da se iz vrta kaptolske kurije, nagnut i jedva vidljiv namjerniku koji slučajno skrene pogled kroz ogradu, zaputi natrag u Rusiju, gdje mu u Moskvi navodno već godinama traže pogodnu plohu.

Tanja Draškić Savić

Šenoa se naslonio na oglasni stup, u kakav se više ne zagleda, pa iako preko obližnjeg pješačkog prijelaza pulsira urbana aritmija, jedva ga itko pita kako je to bilo kad su ga gušile nevolje u zagrebačkoj Gradskoj skupštini. Možda je ta “čahura za nemir” posebno očita u Matoša, od kojega se kiparica teško odvaja, pa pjesnik rijetko izlazi iz njezina ateljea. Ali, u Puli, gdje je u predbožićno, adventsko vrijeme riječ o knjigama a ne o kobasicama, zatekao se sudbinski prvi od njih, pjesnik do kojega se u nas tobože posebno drži, pa su oko njegove instalacije tik do pruge koja vodi na slijepi kolodvor kiparici asistirale i državne i gradske vlasti.

Bit će da je upravo stoga posebno i zapravo lijepo nevidljiv, poput jezika s čijom je snagom doista ishodišno povezan, a kojega smo se, jezika kao književnoga, počeli stidjeti istoga trena kada je zajednica skupila snage da štampa vlastite novčanice i na njima otisne Marka Marulića. “I nećeš plakati jer ovo je poslovni svijet”, nastavlja Monika Herceg u pjesmi koja u naslovu nosi Europu, “tvoja toplina za kotače kojima su te prenijeli u pustoš tuđega jezika”. Koga smo zapravo posjetili s pjesnikinjom koja se, unatoč našega bijega od dogovorenog čuda vlastitoga jezika, ne boji pustoši, u sumraku među stablima iz kojih se Marulić izvio da bi preko trafostanice što su mu je podigli ispred očiju i zatvorenog mora krajolika u kojem je odrastao, dotakao horizont?