INTERVJU S RAVNATELJOM MUO

MUZEOLOG MIROSLAV GAŠPAROVIĆ 'Povijest umjetnosti je feminizirana struka. To nije loše...'

 Boris Kovačev / HANZA MEDIA

Miroslava Gašparovića, ravnatelja zagrebačkog Muzeja za umjetnost i obrt, možete vidjeti, iako ne prečesto, na kratkom potezu od Muzeja do Cvjetnog trga. U razna doba dana. Drži Muzej na oku, za promjenu izvana?

Mislim da je baš tako, ali on kaže: “Pa ja sam tu odrastao, na tim ulicama... A i kad mi u glavi od svega zakuha, prošetam, ni kavu ne popijem, ali smirim se”. Ja ga uglavnom srećem popodne, a kako sada doznajem, on se tada vraća u Muzej, odgovara na e-mailove, a dobije ih i stotinjak dnevno.

Tijekom ravnateljstva Miroslava Gašparovića nastale su u MUO-u velike i ekstremno uspješne izložbe: “Secesija na tlu Hrvatske”, “Art deco”, “Skriveno blago Muzeja za umjetnost i obrt”. Zagrebačkoj publici pokazan je Caravaggio, Tiepolo, Canaletto, Guercino, Rembrandt. I u desecima “malih’ izložbi ono što nas nosi kroz dan, kroz tjedan, pa nas uska suknja i lijepa noga dame sa psom Đure Janekovića prati kao sjena života koji nećemo živjeti. I što je ono, još, umjetnost?

A sad je tu je novi Medulić, evo baš od ovog četvrtka prijepodne na zidu vašeg kabineta.

- Predivna priča. Ministrica kulture uputila je k meni gospodina Dinka Podruga. Pitao me bih li ja pristao da on posudi pa kasnije, možda, donira jednu sliku Andrije Medulića koja bi bila izložena kao što je to običaj vani. On, recimo, ima dvije slike koje su u stalnom postavu muzeja Metropolitan u New Yorku. Što sam mogao odgovoriti na to... a što?!

Tko je budući donator, Dinko Podrug?

- Ugledan psihijatar s privatnom praksom na Manhattanu u Zagrebu je išao u 15. gimnaziju i diplomirao medicinu, a prije 40-ak godina otišao je u Ameriku. Tijekom života počeo je, kao i cijela njegova obitelj, prikupljati stare majstore. I zaželio je Hrvatskoj dati nešto što nemamo, a nemamo niti jednog apsolutno autentičnog Medovića. Mogućnost da u stalnom postavu MUO-a imamo jednu prekrasnu ‘Bogorodicu s djetetom’ mitskog hrvatskog slikara... nisam mogao ni zamisliti. Zagrepčanima će biti pokazana 21. prosinca. Naš zajednički poklon za Božić.

U međuvremenu traje i jako atraktivna izložba, donacija baletana Jelka Yureshe...

- Također divna priča o Zagrepčanu koji je baletnu karijeru proveo u u Velikoj Britaniji. Jelko Yuresha ime je koje je promijenio kad je 1958. godine došao u London. Napravio je više nego respektabilnu svjetsku karijeru. Kao solist baleta plesao je i koreografirao na najznačajnijim svjetskim pozornicama. Oženio se velikom balerinom toga vremena, Bellindom Wright. O tom dečku s Gornjeg grada u engleskim se novinama govorilo kao oličenju britanskoga džentlmena! Nitko u Hrvatskoj nije znao za njega. Prije sedam godina naši su suradnici na izložbi, Davor Schopf i Mladen Mordej Vučković, stupili s njim u kontakt... a ostalo je povijest.

Vama cvjetaju zimske ruže. Najljepše, plavkaste.

- Ma... naravno da ima milijun problema, prostor, nedostatak kadrova, tehnička neopremljenost. Look it on the bright side… znate Montyja Pythona: Life is a piece of sh…, but... To je, kao i svaka generalizacija, banalno, ali kad čovjek sve stavi na hrpu, onda ili sjedneš i plačeš, ili radiš najbolje što možeš u ovim uvjetima i s najboljim suradnicima. I pokušavaš u svom okviru i mogućnostima učiniti svijet boljim.

Suradnicama. Što su vaši najveći uspjesi?

- Najveći uspjeh je uvijek ispred mene. Često pomislim - sad sam napravio što sam htio, živjet ću normalan građanski život, ići na konferencije po svijetu kao moji kolege. Ali onda vam se dogodi na primjer izložba ‘Šezdesete’ koju pripremamo za proljeće sljedeće godine... Da, i zato su ‘Šezdesete’ moj najveći uspjeh...! Jedan sam od rijetkih ljudi koji rade posao koji vole, a na drugima je da procijene moj uspjeh. Jako volim MUO, ljubav je davna, kao i moji dolasci ovamo. Sjećam se postava još iz 60-ih godina.

Ali, prisjetimo se, bilo je velikih stvari.

- Sigurno je jako teško bilo napraviti izložbu secesije. Moj velik ispit kad sam preuzeo upravljanje kućom. Velik projekt, zamišljen, objavljen i - u tom času u lošem stanju! Za mene: make it or break it. Ali smo ga napravili, još uvijek je najposjećenija izložba s nacionalnom tematikom, više od 100.000 posjetitelja. Pa ‘Skriveno blago’, u povodu 125. godišnjice muzeja, ‘Art deco’. Velike izložbe vani u Pragu, Rimu, Trstu itd. Nakon što smo pokazali Caravaggia, Guercina, Tiepola, nas se u Europi gleda drugačije. Recimo da sam ucrtao MUO, vrlo jako, na međunarodnu scenu ozbiljnih muzeja.

U zgradi ste koja je sagrađena 1880. godine. Nikada nije obnavljana ni prilagođavana za muzejsku namjenu.

- Divna zgrada, sagrađena kada je Zagreb imao 50-ak tisuća stanovnika. Naši prethodnici, koji su to divni luđaci bili! U tom malom provincijalnom gradiću zamisliti ovakvu instituciju. Bez ljudi kao što je bio Kršnjavi, Strossmayer, Rački..., gdje bismo mi bili? Na ledini. Bez tih nekoliko ljudi koji su se međusobno mrzili i svađali. Pa, Kršnjavi je bio najomraženija osoba u Hrvatskoj do... prekjučer!

Em smo Horvati.

- E... Ali je napravio za Hrvatsku više nego oni koji su urlali o hrvatstvu, a mislim da je to primjenjivo i danas. Patriotizam se iskazuje drukčije nego urlajući i busajući se o prsa. Sjetimo se Kennedyja: ‘Ne pitaj što domovina može učiniti za tebe već što ti možeš učiniti za nju’. Tu iznad trosjeda gdje vi sjedite, tu je inače autoportret Izidora Kršnjavoga, osnivača ove kuće. Držim ga kao svog sveca zaštitnika, da pazi na mene, da ne pravim gluposti. Sad smo ga posudili za Teslinu izložbu.

Hvalite svoj kustoski tim. Ženski tim. Tako je radio i ex ministar Božo Biškupić.

- Povijest umjetnosti, kao i novinarstvo, feminizirana je struka. Ali to ne znači da je to loše...

Ma obrnuto!

- Mnogo sam puta bio u situacijama da biram između briljantne žene i prosječnog muškarca. Što sam izabrao? Uvijek boljeg. Žensko, muško, transgender, kojeg hoćeš roda, spola, sve može! Pametnu osobu, dobrog radnika, s kojim se može ugodno surađivati, to su bitne karakteristike, a ne spol. Meni je ugodna suradnja jako važna, jer mi puno radimo, ljudi se jako zavaravaju kad misle, ah, muzej, kod vas je lako... Na to dobijem ospice!

Blažen među ženama, ili nosite šibu u tom raju?

- Muško, žensko, svejedno, ali kažem često da bih trebao barem 20 posto dodatka na plaću za psihoterapeutske usluge... Naravno da konflikata ima, ali ja obično kažem - ne dajte da to dođe do šefa. Ja to mogu znati kao privatna osoba, ali nemojte da to postane službeno. Jer onda nema milosti. Postoje pravila, zakoni, i šef, ja, postupam prema njima. Nisam ni ja budala, naravno da neću osobe koje se ne podnose staviti u istu sobu ili gurati u iste projekte, ali ako je nužno, zbog naše kuće, bit će i tako.

Viđam vas na ulicama oko Muzeja. Donedavno ste vodili za ruku malog sina.

- Sin sad ima 17 godina, srednjoškolac je. Kći 26 godina, završava TTF, osamostalila se i već dvije godine vrlo ozbiljno radi u jednoj maloj firmi za proizvodnju kuta, Cute.

Ali, to je zapravo dizajnerska kuća?

- Nema danas, ‘ah, ja sam dizajner’, ‘ja sam direktor’... Ja znam i zabijati čavle za slike i mesti podove, tako treba i ona. Svojim kustosima kažem da moraju znati čistiti prašinu na predmetima. Evo, nedavno smo imali krasnu izložbu u Petrogradu. Jedino nam nisu dali nikoga za tehnički postav. Dvije kolegice kustosice i ja rezali smo konope, ukucavali, vješali, lijepili...

Trebali ste me povesti. Ja bih za Petrograd... oplijevila sve petrogradsko zelenilo!

- To jedino nismo radili. Ali, čistio sam stepenice.

Kako se čisti prašina s dragocjenosti kakva je Medulić?

- Peruškom! Peruška je kustosko žezlo. Moj tata je meni, kad sam položio kustoski ispit, poklonio perušku. Žezlo. Možete misliti kad je jedan inženjer, urbanist vidio da njegov sin studira... povijest umjetnosti!

Jeste li je koristili?

- Pa... jesam!

Što je tata radio?

- Po bazičnom studiju bio je ekonomist. Kasnije je radio u Urbanističkom institutu Hrvatske, a onda se preko projekata Južni Jadran, Gornji Jadran, Jadran 3 počeo baviti ekologijom i bio jedan od prvih ljudi iz Jugoslavije koji su se 60-ih i 70-ih našli u ekološkim vodama. Već je bio u penziji, a vodio je neke UN-ove projekte. Bio je aktivan sve do svoje 85. godine, do smrti.

Čovjek starog kova.

- Vrlo dinamičan, noć prije nego što je umro šalili smo se i pričali... zgodan i s osamdeset godina. Baš se vratio iz Nairobija kad mi je rekao: ‘Znaš, malo mi je sad čudno na tim konferencijama, to više nisu ni moji učenici, ni učenici mojih učenika, ni... malo ih ne poznam više, mislim da bi bilo vrijeme da stanem’. Imao je tada 82 godine. Krasnu karijeru je napravio, pogotovo zato što nije imao političke uvjete da je napravi. Bitno je bilo baš to što je počeo raditi s UN-om.

Nije bio u Partiji?

- Nije. U Jugoslaviji, znamo, do određenog si, relativno visokog nivoa, mogao doći i kao stručnjak. Nakon toga si morao biti i u Partiji. On to nije htio. Ali UN je bio taj koji ga je imenovao da vodi velike međunarodne projekte u Jugoslaviji. Jadran 3 je bio prvi ekoprojekt koji se bavio ekologijom Jadrana s jugoslavenske strane. Pionirski zahvat. A tadašnji Urbanistički institut Hrvatske, gdje je radio, koji je bio visokorespektabilna ustanova, danas više ne postoji.

Znam, pisala sam malo, kao početnica, o njegovu ukidanju 1991. ili ‘92. Očito se nije smatralo velikom temom.

- I ukinut je, bez obzira na njegovu visoku europsku i međunarodnu reputaciju.

I vaša mama je bila vitalna, puna raznih interesa.

- Ona je bila drugi tip, više damski, imala je prijatelje i prijateljice s kojima je išla u kazalište, na izložbe, do zadnjih dana. Godinu dana bila je smještena u domu u Klaićevoj otkud je išla, u kolicima, na izložbe. Njen peh je bio slomljen kuk, u visokim godinama. Vrlo pozitivna osoba. To je ta generacija koja je stasala pred 2. svjetski rat, prošla svašta... Moji nisu bili voljeni ni od režima tijekom 2. svjetskog rata, ni poslije toga rata. Mogli su otići, ali su ostali u Hrvatskoj jer su osjećali da tu pripadaju. I stvorili su pristojnu egzistenciju, pa im ja, kao dijete baby booma 50-ih, ne mogu ništa zamjeriti. Moja je obitelj imala jednu ozbiljnu hipoteku. Hrvatsku.

Konkretno...

- Moj otac je bio u HSS-u, visokorangiran, kao i u sveučilišnom životu. Poslije rata je četiri-pet godina bio u raznim istražnim zatvorima, čudo da ga nisu strijeljali, jer dva je puta bio pred streljačkim strojem. Sve to nakon što je rat proveo u Budimpešti, gdje se sklonio od Pavelićeve vlasti, jer bi ga ustaše bili ubili. Moj ujak, mamin brat, bio je u ustaškom pokretu i jedan od uglednijih Hrvata u emigraciji u New Yorku. Jasno vam je kako se na to gledalo u Jugoslaviji. Moji su roditelji shvatili gdje su granice, što se smije, što ne. Oni su bili predstavnici građanskog sloja koji nije mogao prihvatiti ustaše i nacizam, ali ni komunizam.

Dijelom je vaša obitelji i osječka, esekerska.

- Da. Dio obitelji je stradao u logorima za folksdojčere. To nisu bili logori smrti, kao što su to bili Jasenovac i Auschwitz, ali se umiralo, hametice, od difterije, tifusa. To su te diskusije, i danas glupe... Od onih koji su preživjeli mnogi su optirali za Njemačku. Moji su ostali. Moja obiteljska linija je uvijek bila hrvatska. Uvijek se šalim, moja baka se zvala Rosa Grau, bila je Hrvatica. Njezin rođeni brat se zvao Karl Grau, on je bio Švabo. To ljudi ne shvaćaju - to je po meni Hrvatska, zemlja gdje se različitosti uvažavaju i pridonose da bude bolja i ljepša. Ja sam iz toga izašao...

I - ravno u Muzej za umjetnost i obrt, kao desetogodišnjak.

- Vjerojatno i ranije. Mene su moji vodili u muzeje. Ja sam išao u školu u Mlinarskoj, i na Kaptolu škole su nas vodile u muzeje. Danas više nije tako. Ne znam zašto, danas, kad bi to trebalo biti i važnije nego prije. Stvorili smo državu, ali ono što se danas predstavlja kao nacionalni identitet zasnovano je na mržnji i isključivosti, meni je to postalo krajnje čudno i neprihvatljivo, a to, nažalost, proizlazi iz temeljnog nepoznavanja samog sebe, vlastite kulture i povijesti.

Pa, zastrašujuće.

- I razumljivo, ako nitko ne zna ništa o svom identitetu. A godinama gledam kako je razina znanja sve niža i niža. Zadnjih deset godina čini mi se da je taj pad rapidan. Ja bih tu spomenuo i internet i Trumpa, i pojavu tih ‘alternativnih istina’. Jer nekad je svatko, kroz školovanje, dobivao kakvo-takvo organizirano znanje, koje je bilo verificirano. Sada, flatlander koji tvrdi da je zemlja ravna ploča, a drže je tri bubašvabe, dokazuje to jednako kao i onaj koji govori o Einsteinovoj teoriji relativnosti. A ravnu ploču je i lakše razumjeti. Oličenje toga jest Trump. Alternativna istina. Nema više veze je li nešto, doista, istina - može ovako, može onako. To se događa i kod nas. Dominantno uvjerenje djece u osnovnoj školi je kreacionizam. A čak je i crkva prihvatila, modificiranu, Darwinovu teoriju. Ne govorim o religiji ni o vjerskim uvjerenjima, to je svačiji slobodan izbor. Govorim o prihvaćanju fakticiteta. Ispada po našim ‘znalcima’ da čovjek danas postoji 5000 godina.

Moćne su tu nečiste sile na djelu, ne znamo jesu li im građanske opcije dorasle. No, MUO. Kao svaka kulturna ustanova, ima problema.

- Naravno, ali pokušavamo se nositi i s tim problemima. Tako, na primjer, MUO ima digitaliziranih 60.000 - 70.000 muzejskih jedinica, što je jedan fini svjetski nivo. Ali mi smo, nažalost, jedini u Hrvatskoj. Usprkos, relativno, velikim resursima koji se ulažu u kulturu, ni mi ne pratimo u punoj mjeri razvoj muzejske tehnologije. Kao što to ipak rade muzejske kuće, Europe, prvenstveno one s kojom se uspoređujemo. Sagrađen je MSU, Muzej u Naroni, ali cijela naša struka ne trči dovoljno brzo.

Koju biste izložbu jako voljeli napraviti?

- Volio bih, i to 2020., jer je to 140. godišnjica Muzeja, i napravit ću, kao svoj kustoski dug, predstaviti Zbirku starih majstora Muzeja za umjetnost i obrt. Vjerujem da će biti senzacija, barem među stručnjacima, a nadam se da će i šira publika prepoznati fantastične i nepoznate vrijednosti koje se čuvaju u ovom muzeju. Dijelom su bile izložene samo 2005., na izložbi ‘Skriveno blago MUO’, ali recimo da sam ih tada samo stavio na kup, bez dostojne stručne i znanstvene obrade.

Koju biste sliku željeli izložiti?

- Kad sam bio mali kustos, sanjao sam da ću raditi izložbe Caravaggia... ostvarilo se, na svoj način. S Canalettom i Guardiom završili smo ciklus talijanskog baroka. S ovom Medulićevom slikom vraćam se u jedno ranije razdoblje: prije nekoliko godina u Museo Correru bila je velika izložba Medulića. Nažalost, nismo doveli dio te izložbe u Hrvatsku. Kad su mi se kockice složile, otišao sam onamo, razgovarao... bilo je prekasno. I ova Madona s djetetom je bila tamo. A sad je tu, na čudesan način.

Sanjate, dakle....

- Kad sanjaš, onda veliko sanjaj! Kao da imaš puste milijune. Ne treba mašti postavljati granice. Tako maštaj. Sanjaj wau! Sanjaj Velasqueza...

Možda se nešto i ostvari.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 18:51