Željna dobre suvremene umjetnosti - nakon što sam ispisala mnogo žalopojki o tome da današnje vrijeme obilježava nikad manje izložbi suvremenih umjetnika, da sjajna umjetnost, koja progovara o duhu vremena, dobrim dijelom ostaje u ateljeima mladih autora - u posljednjih sam se nekoliko mjeseci više puta uputila u Galeriju Vladimir Buzančić u Remetincu gdje je bilo nekoliko zanimljivih izložbi. S obzirom na manjak termina u ovoj galeriji, kako sam saznala, te povećano zanimanje umjetnika, izlažu ih u paru, po nekom zajedničkom senzibilitetu, a uvijek to bude zanimljiv dijalog. Kustosica obiju izložbi te voditeljica ovog centra je Vesna Šantak, koja i stoji iza ovog projekta.
Prije nekoliko mjeseci zajednički su izlagali Duje Šuvar (ciklus "Vrijeme i grad") i Gorana Težak (ciklus "Dobra stara budućnost"). Njihovi su ciklusi bili postavljeni nasuprot jedan drugom, slike se nisu ispreplitale u postavu pa se i nije činilo da su u međusobnom dijalogu. Radovi su im posve drukčiji. Duje Šuvar slika figuraciju, Zagreb, odnosno dva dijela Zagreba, centar u kojemu je živio i Trešnjevku, gdje sada živi. Gorana Težak, pak, ima sjajan smisao za nijansiranje boja. Duhoviti su, pritom, i nazivi slika, primjerice "Uskrs za nevjernike", "Teleportacija u 3PM".
Sada je u istom prostoru otvorena izložba Valentine Supanz Marinić i Marija Romode. Rad Valentine Supanz Marinić prvi sam put zapazila u vrijeme kojega se ne volimo previše sjećati, u doba pandemije, kada je predstavila ciklus "Toxicity". Iako su njezini radovi nastali nešto prije, ova je slikarica naslutila distopiju tadašnjeg trenutka, a inače je, najčešće do tada, slikala prirodu bez ljudi. Za razliku od njezinih prijašnjih djela, na ovim je slikama bio naslikan i čovjek. No uvijek je sam, u zaštitnoj opremi, u odijelu i s maskom, kako gleda u apokaliptični, negostoljubiv, toksičan pejzaž. Nebo je bolesne, žute boje, smeće je nabacano, nitko ga se niti ne trudi pokupiti, a voda je ljubičasta. Jedna od slika, na primjer, pokazivala je Mediku. Inače ispunjena ljudima, kreativcima, na njezinoj je slici prazna, s jednim čovjekom koji, da bi bio vani, mora biti u crvenom zaštitnom odijelu i s plavom maskom preko čitavog lica. Privlačna je na njezinim slikama ta kombinacija realnog i nadrealnog. Novi se njezin ciklus, pokazan na zajedničkoj izložbi koja traje do 12. srpnja, zove "Jučer - danas - sutra".
Najbolji rad, po mojem sudu, izložen je na početku. Riječ je o dvojcu koji svira instrumente u javnom prostoru, jedan violončelo, drugi sintesajzer. Prizor je to koji se često viđa na zagrebačkom Glavnom kolodvoru, a njezina slika sugerira da se prizor upravo tamo i događa, no u nekoj distopijskoj verziji Glavnog kolodvora. Oni su jedini ljudi na slici, na njoj nema ni infrastrukture koja se obično tamo nalazi, a pločnik je iskidan. U pozadini je autobus koji, čini mi se po sugestiji boje, gori. Sličan, dakle, distopijski osjećaj kao na njezinim prijašnjim slikama. Dvojica nastavljaju svirati unatoč svemu, dok je iza njih, na displeju, krupnim crvenim slovima, pomalo i zastrašujućim, ispisan naziv hita Gabi Novak (pjesma Arsena Dedića) "Pamtim samo sretne dane". Opisana se slika zove "Što sutra?"
Sljedeća je "Dancing Their Youth Away". Na njoj se nekolicina djece vrti na ringišpilu, koji biste očekivali na dječjem igralištu, no ovaj se nalazi na groblju odbačenih automobila. Djecu slika zamućeno i načinom slikanja potencira suprotnost prizora na slici, a tu su i citati Gerharda Richtera, rekla bih omiljenog ovoj generaciji slikara. Sjajan je i rad "Propast slike".
Ono što spaja dvoje umjetnika, možda na prvu i teže spojivih, jest zajednički osjećaj melankolije, čak i tuge, ali i dosta nade. O Mariju Romodi pisala sam već ranije. Bila mi je zanimljiva izložba "Pop nostalgia" u Galeriji Karas, koja se bavila umjetnikovim djetinjstvom, ali i javnim osobama. Slikao je, na toj izložbi, primjerice Borovo, jedan od simbola njegova rodnoga grada, potom igrače nogometa, snimio je i selfie, reference na "Ralje". Slika i protagoniste koji su svima prilično poznati: Lady Gagu, Britney Spears, Brucea Leeja, Arnolda Schwarzeneggera, Duška Lokina i Jima Carreyja. Uz njih i Josipa Broza Tita te Nikolu Teslu.
Na prvu, pisala sam tada, činilo mi se da previše toga ima za ispričati, da je ciklus valjalo podijeliti u njih nekoliko. No, riječ je ujedno o umjetniku raskošnog temeljnog slikarskog talenta pa se može očekivati da će se s vremenom naučiti stišati, jasnije odrediti, napisala sam tada o njemu. Nekako mi se čini i za ovu izložbu isto, iako je pročišćenije, i dalje je mnogo toga. Riječ je o ciklusu nazvanom "Death Must Die". O djelu Supanz Marinić piše Iva Körbler, o Romodi Barbara Vujanović, koja tumači da je "geometrijska, matematička preciznost kojom gradi polje slike protuteža organskoj mekoći (auto)portretiranih protagonista, mrtve i žive prirode i mitoloških bića, sirena. Hladnim, modrim, zelenim i ljubičastim tonovima suprotstavlja se toplina svjetlosti koja reflektira osjećaj nade.
Na jednoj sam slici vidjela velik utjecaj Edwarda Hoppera, a riječ je o djelu koje su mnogi mediji izvlačili tijekom pandemije. Ta melankolija, osjećaj osamljenosti, najbolje se manifestira u slici koja se, mislim, zove "Blue Melancholy". Umorni muškarac leži na krevetu, nad njim su plavi dim cigarete i plavi odsjaj. Izvana se vidi grad, no osjećaj osamljenosti pojedinca dominira slikom.