Najluđa zagrebačka noć: U centru će postaviti plinsku bocu otvorenog ventila, a jedan čovjek će ljubiti bistu Tuđmana...

Tema Noći performansa ove godine je Politički art - nacionalizam i umjetnost, kroatizacija kulture.

Noć performansa ove je godine 28. lipnja, u okviru festivala Perforacije u Zagrebačkom plesnom centru u Ilici 10. Selektori su Zvonimir Dobrović i Arijana Lekić Fridrih, a u programu sudjeluju Siniša Labrović, Emil Matešić, Bruno Isaković, Lucija Žuti, Lara Mandli, Karlo Štefanek te Angela Stipić.

Emil Matešić izvesti će rad "Zapaljiva povijest" u kojem se bavi estetizacijom i fetišizacijom plinske boce koja se pokazuje kao sredstvo utjecaja na političke i društvene promjene.

U svom radu Emil Matešić pokazuje kako plinska boca otvorenog ventila, "uz ključnu pomoć vrućih nezadovoljnih glava koje svijetle i iskaču iz nezadovoljne grupe građana, može nanijeti ozbiljnu štetu svima".

Lucija Žuti u radu "Volim Hrvatsku" prikazat će različite zajednice kroz njihove ideologije, opredjeljenja ili namjere, u kojima svaka od njih stvara različite identitete u Hrvatskoj.

Polazi od početnog nacionalnog simbola šahovnice. Ono što hrvatskom narodu daje identitet prepoznatljivosti, jest hrvatski grb kojeg ovim radom preoblikuje u grb koji predstavlja određene društvene skupine, pa tako grbovima ističe uvijek prisutne ustaše, jugonostalgičare, Srbe, Rome, katolike, homoseksualce, razne ...

Siniša Labrović izvesti će performans "Tvoje hladno srce, moje vrele usne" koji zadire u najintimnije želje i patologije koje možemo kao pojedinci osjetiti naspram političkih figura.

Društveno smo trenirani da volimo, uvjetovani da budemo poslušni, da slijedimo upute vođeni metaforičkim odgojnim mjerama koje se u javnom i političkom prostoru nameću većom ili manjom silom. Prepuštanje tim situacijama ne mora uvijek biti predaja, ali može biti manje bolno iskustvo, a promjenom našeg habitusa možemo otkriti u svemu i svojevrsno zadovoljstvo. Upravo onakvo kakvo Labrović nalazi u ovom performansu s bistom predsjednika Tuđmana. Mokri snovi o Hrvatskoj pretaču se u živu sliku i izvedbu u kojoj vrele usne tope hladno srce.

Bruno Isaković sudjeluje s radom "Hrvatska politička misao". Riječ je o citatima koji su zamišljeni kao vizualna intervencija u javni prostor kojom žele podsjetiti građanke i građane Republike Hrvatske na neke od najupečatljivijih izjava hrvatskih političara. Izložba citata "Hrvatska politička misao" ukazuje da kao društvo, drži Udruga Domino, zaslužujemo bolji javni diskurs i političku inteligenciju. Podsjećanjem i ruganjem onima koji se tim svojim besramnim, glupim, bahatim i nepromišljenim izjavama čitavo vrijeme rugaju cijelom društvu, bismo trebali podvući crtu nekog minimuma političke građanske pristojnosti, a onda i odgovornosti u javnom životu.

Lara Mandli dolazi s radom "Imamo Hrvatsku!: crven, bijeli, drugi", postavlja pitanje ima li jedna lezba, ljevičarka i ateistkinja pravo na domoljublje? Performans "Imamo Hrvatsku!: crven, bijeli, drugi" tematizira odnos društva prema drugom i drugačijem, ali i odnos Drugog prema tom i takvom društvu. Rad isprepliće motive homofobije, mizoginije i nacionalizma, istovremeno se baveći mogućnošću života u zemlji u kojoj je govor mržnje sveprisutan.

"Protiv Sebe Samog" performans je umjetnika Karla Štefaneka, u kojem on postaje organizitor vlastitog prosvjeda protiv sebe. Pozivajući više izvođača da marširaju kroz grad noseći zastave i transparente, on inscenira demonstraciju u podijeljenom gradu svog rođenja, gdje se čini da se takvi događaji stalno odvijaju — na glavnom trgu u Zagrebu, gdje ljudi kleče u molitvi dok parada ponosa prolazi pored.

Ovdje je pojedinac predstavljen kao temelj na kojem se provode državne politike, što stalno predstavlja prijetnju pravima, slobodama te razvitku tog istog pojedinca

Performans "Pranje" Angele Stipić tematizira opće društvene i političke toponime "dom", "domovina", "obitelj", "ljubav" te umjetnica pročišćava ove pojmove najobičnijom mašinom za pranje rublja. Vraćanje na početke kroz simboličko i konceptualno ponovno razumijevanje ovih pojmova pokreće pitanja o osobnim motivima ostanka u Hrvatskoj. Umjetnica preispituje značenja ovih pojmova, pogotovo u odnosu činjenice da njena obitelj već godinama živi vani. "Zašto toliko volim svoju Hrvatsku, a ona je tako nepraktična i zatvorena i donosi mi koliko sreće toliko tuge jer mi njen sustav ne izlazi u susret?", pita umjenica.