NAJRADOSNIJI PERFORMANS IZ VREMENA KOMUNIZMA ‘Skinul je gaćei viče da voli Zagreb’

Kada jedan performans iz daleke prošlosti dobije lijep i čitak pripovjedački memento, onda je to medijski događaj. A to se posthumno dogodilo ikoničnom performansu Tomislava Gotovca Lauera (1937 - 2010) “Zagreb, volim te”, i to s pripovijetkom Dubravka Jelačića Bužimskog “Najradosniji performans iz vremena komunizma”, objavljenom u 2. ovogodišnjem broju časopisa Republika Društva hrvatskih književnika.

U priči Jelačić piše Velikom Performeru, ali izravno ne spominje prezime - Gotovac. Jednako tako, u proslovu priče pripovijeda o stolu tzv. žanrovaca u kavani Corso, te spominje stanovitog Vladeka, ali ne kaže izrijekom da je to njegov suvremenik Vladimir Vuković, cijenjeni filmski kritičar. Treba biti upućen u Zagreb 80-ih da bi se dokraja razumio kontekst ovog teksta.

Veliki Performer

Veliki se Performer pojavljuje već u tome proslovu: “Za stolom je sjedio i Veliki Performer’. On objašnjava filmašima što naslov Hawksova filma “Hatari” znači. Ali, teško je reći tko je sve dotičnog dana sjedio za “filmskim” stolom u Corsu, mimo Vukovića, Gotovca i samog pisca Jelačića Bužimskog, koga prijatelji zovu Ban i Jelac. U priči Performer prevodi “hatari” sa swahilija kao: opasnost.

Mnogi će čitatelj smjesta u tom Velikom Performeru prepoznati baš Tomislava Gotovca, koji je vlastito javno svlačenje odnosno performans pod imenom “Zagreb, volim te”, izveden 13. studenog 1981., kasnije imenovao: “Ležanje gol na asfaltu, ljubljenje asfalta (Zagreb, volim te...). Hommage filmu ‘Hatari’ Howarda Hawksa”.

Na drugom mjestu Gotovac je preveo “hatari” kao “poziv u pomoć” i dometnuo: “Ovo je isto rad koji zove u pomoć. Pomozite mi, ja sam usamljeni nosorog koji ne zna što će sa sobom.”

“Top na Griču označio je podne kad je Velik Performer provirio glavom iz jedne ulične veže u Ilici, svega stotinjak metara od glavnog gradskog trga i učinio prvi korak”, piše Jelačić. Sva je faktografija u njegovoj priči točna. Pisac koristi, uostalom, i citiranu metaforu nosoroga, pa Performera opisuje baš kao tu životinju, jedini i jedinstveni primjerak ZOO-a u Zagrebu. “I ništa ne bi bilo neobično da Veliki Performer nije bio gol”, dodaje pisac.

Dokumentaristička, veristička pripovijetka Jelačića na tragu je njegovih ranih knjiga pripovijetki, ali uzimajući za temu proslavljeni performans ona postaje sudionicom u jednom urbanom, zagrebačkom mitologemu. Kako zamisliti Zagreb bez Gotovca, i bez spomenutog 13. studenog? Povodom izložbe u Radničkoj galeriji 2013. fotograf Ivan Posavec, koga je Gotovac pozvao da dokumentira njegovu akciju u Ilici, i susljedno pritvaranje, baš kao i Mia Vesovića, prisjetio se performansa kao svojevrsnog krimića.

Ekipa iz veže

Briga Gotovca i Posavca bila je: kako sačuvati filmove od intervencije milicije? Od oduzimanja. Zato je Posavec angažirao i Borisa Turkovića, pokojnog snimatelja i fotografa, koji je jedini dokumentirao “Zagreb, volim te” na kolor-filmu. Tamo, na jednoj od Turkovićevih fotki, pred trgovinom pored ulaza u Oktogon, prepoznatljivi su likovi nekolicine mladih pisaca. Tamo su kao promatrači ili svjedoci akcije “Zagreb” od 13. 11. 1981. stajali Veljko Barbieri, Dubravko Jelačić Bužimski, Goran Tribuson pa i potpisani novinar. Bio je to uzbudljiv događaj. Jer, “svi” smo znali što će se dogoditi, a bila je lako predvidljiva reakcija gradske milicije. Mimo malog milicionera Jelačić dosjetljivo koristi i lik inspektora, koji je, navodno, frapantno sličio glumcu Johnu Wayneu, o kome su žanrovci raspravljali u Corsu, u uvodu ove priče.

Kao vješti pripovjedač i dramatičar, Jelačić se koristio komentarima promatrača i prolaznika, kojima je i sam pripadao. “Skinul je gaće i viče da voli Zagreb”, kaže jedan od promatrača. “I ja ga volim, ali ne izvodim pizdarije, majmune jedan!”, viknuo je drugi koji je izašao na vrata, čini mi se nestale Mocce. A treći je pak sažeo stav purgera: “Jebem ti sve, ter ti jebem, ovo je kraj! Kud to vodi? Pobiti bi ih trebalo. Samo zagađuju prostor oko sebe. Smradovi!“