Nevini Dubrovnik u oku Toše Dabca

ZAGREB - U Umjetničkoj galeriji u Dubrovniku otvorena je u srijedu izložba Toše Dabca . Pored kanonskoga ciklusa “Ljudi s ulice” pokazano je i dvadeset šest fotografija Dubrovnika, snimljenih između tridesetih i šezdesetih godina minulog stoljeća. Jedna slika potječe iz dubrovačke fotomonografije, objavljene 1965, a ostale se, iako se to ne može s potpunim pouzdanjem znati, prikazuju prvi put.

Ova je izložba, kao i niz drugih u proteklim godinama, priređena u suradnji s Arhivom Tošo Dabac (jednom od definitivno najotvorenijih, ali i najreprezentativnijih malih zagrebačkih kulturnih institucija) i njegovom voditeljicom Marinom Benažić. Izlažući, prije nekoliko godina u Novigradu, Dabčev istarski, pa zatim u Rijeci fiumanski ciklus, te pokazujući nekoliko bosanskih slika na izložbi Stećaka u Klovićevim dvorima, jedva da se i zašlo u golem i nepregledan opus ovoga umjetnika, čijim bi se djelom, te izložbenom i monografskom prezentacijom, vjerojatno trebao baviti nekakav institut, poput onoga koji se u Portugalu bavi djelom i heteronimima Fernanda Pessoe.

Dama na Banjama

No, zaustavimo se danas ispred dvije dubrovačke fotografije Toše Dabca. Na prvoj vidimo gradsku plažu na Banjama snimljenu, sudeći po kupaćim kostimima, šezdesetih godina. Fotograf stoji na vrhu stuba, popodnevni je sat, malo poslije ručka, Banje vrve poput ljudskog mravinjaka. Rane su godine jugoslavenskoga turizma, traje fascinacija gužvom, moda i čar pustih mjesta, otoka i sunčanja po stijenama, doći će puno kasnije. No, ove slike ne bi bilo - zapravo ne bi to bila slika Toše Dabca - da nije dame snimljene s leđa, prekrivene ljetnim šeširom golema oboda, koja u dugoj ljetnoj haljini silazi prema plaži.

U njoj i njezinom šeširu, u ljepoti tih malo širih bokova a la Marilyn, sadržan je zapis o vremenu kada je fotografija snimljena. Ta zagonetna dama, za koju nikada nećemo saznati tko je - a gledatelju se čini kako je potraga za njezinim identitetom uzbudljivija, literarno poticajnija i važnija od razrješenja nekog kriminalnog slučaja - otvara narativni sloj ove Dabčeve fotografije. Na naraciji on gotovo nagonski insistira. Slike mu imaju priču i kad su na njima samo stećci u dubokoj travi, a kamoli ova dama podrazumijevajuće ljepote, čiji su jedan ljetni čas, boja, miris i osjećaj sadržani u njemu, postali jedna celuloidna vječnost.

Prezreni tiramoli

Na drugoj slici gledamo Široku ulicu, nemoguće je sigurno znati kojih godina, preko koje su razvučena užad, na kojoj se suše lancuni i jastučnice. Skoro će podne, radni je dan, ali ima ljudi. Zagledamo li se, vidimo ženu s borsama, đeda koji dječaka vodi za ruku, dvojicu koji nešto razgovaraju…

Ali iako ima ljudi na slici, njezinu dinamiku i priču čine ti, danas često prezreni i komunalnim odlukama zabranjeni tiramoli, koji su bili element nekoga pomalo začudnog socijalnog života, susjedski dogovor između prozora koji bi preko ulice gledali jedan u drugi. U Gradu koji su pokupovali stranci, danas skoro više i nema onih koji bi preko ulica sušili svoje rublje, a nema, bogme, baš ni puno umjetnika koji bi, poput Toše Dabca, znali preko tiramola ispričati priču.

Pretvaranje u vedutu

Dubrovnik nije lako slikati, jer se sve slikovito u tom gradu već našlo na razglednicama. Fotografija Dubrovnika je poput zalaska sunca ili jeseni kada lišće opada s drveća. Uostalom, zato ga turisti tako bjesomučno i slikaju.

I zato profesionalni fotografi našega doba tako često snimaju fotografije Dubrovnika koje su samo tehnički usavršene slike japanskih ili njemačkih amatera što su se netom istovarili s kruzera. Taj grad se opire slikanju, jer je ekološki zagađen bezbrojnim kič vedutama, a opet ga se ne može pokriti hidžabom. U vrijeme Toše Dabca takav problem nije postojao, jer su tada neki dobri i ozbiljni fotografi Dubrovnik tek pretvarali u vedutu i u niz općih mjesta. Dabčeva genijalnost sastoji se i u tome što on nije nasjedao na tu olaku ljepotu i prepoznatljivost: niti na jednoj od ovih fotografija njegov Dubrovnik nije kao sa slike za ličnu kartu.