IVO TARTAGLIA

NIKAD VIĐENO BLAGO Pogled u senzacionalnu umjetničku zbirku čuvenog splitskog gradonačelnika

Izložba se u splitskoj Galeriji umjetnina otvara 11. 12.

Cata Dujšin-Ribar portretirala je Ivu Tartagliu, spuštena pogleda, no zadovoljna izraza lica, u odijelu naslikanim nanosima sive boje. Iz džepića se nazire bijela maramica, jedini detalj koji se ne stapa sa sivim nijansama slike. Riječ je o ulju na platnu, 77x53,5 cm iz 1935. Naslikala je i portret supruge splitskog gradonačelnika, Elanore.

Cata Dujšin-Ribar: 'Portret Ive Tartaglie'

Cata Dujšin-Ribar, markantna dama iz Demetrove ulice, koju je Miroslav Krleža opisao kao “raskošno lijepu ženu”, u svojem je stvaralaštvu varirala, no ekspresionistički portret splitskog gradonačelnika nedvojbeno je među njezinim najjačim djelima. Portret je, uz pejsaž, bila omiljena tema ove slikarice. O njezinoj ljepoti svjedoče i autoportreti koji su u zbirci doktora Ive Tartaglie, posebno “Autportret s crvenim rupcem” iz 1930. godine.

Kada je pisao oporuku, Tartaglia je, kaže povjesničar umjetnosti Božo Majstorović, najveći dio svoje zbirke umjetnina ostavio Gradu Splitu.

No u oporuci je ovaj političar, koji je preminuo 1949. u zatvoru u Lepoglavi, uvjetovao da ako Grad ne prihvati njegovu donaciju, djela se trebaju proslijediti kćerki njegove pokćerke Ivani Machiedo i - Cati Dujšin-Ribar. Zašto Cati, može se samo nagađati...

Umjetnine su dva puta, u srpnju i kolovozu 1948., stigle u Galeriju umjetnina. Dio ih je iskorišten za uređenje Vile Dalmacije, gdje su odsjedali vladari pojedinih zemalja, za potrebe državnog protokola.

Cata Dujšin-Ribar. 'Autoportret'

Političar i odvjetnik

Ova umjetnica nije bila jedina koja je portretirala strastvenog kolekcionara Tartagliu. Godine 1919., prije nego što će postati gradonačelnik, pozirao je i Jerolimu Mišeu. Na ovoj je slici čovjek odlučna, beskompromisna pogleda, s bijelom leptir-mašnom zavezanom oko vrata, dok se prljavo ružičasta košulja spaja s pozadinom jednake boje. Kao da je u tih šesnaest godina, koliko je prošlo između te dvije slike, postao sjetniji, ili je to samo nježnija ženska ruka koja ga je vidjela na drukčiji način. Ivo Tartaglia, neprikosnoveni splitski gradonačelnik, kasnije ban Primorske banovine, političar, odvjetnik i publicist, hvaljen i osporavan, promijenio je lice Splita: doveo je elektriku u ovaj grad, 1925. je gradskim novcem sagradio 80 kilometara ličke pruge i spojio Split sa sjeverom, utemeljio je zoološki vrt i operu. Također, anegdotalno se spominje kako je 1921. iščupao murve i posadio palme. Povjesničar Josip Vrandečić opisuje ovog političara koji se 1903. vratio iz Graza, gdje je doktirirao pravo, na sljedeći način: “Obrazovani poliglot, aktivan i vrijedan patricij, pazio je na detalje i ulagao u javnu formu; rastom nizak gospodin, ali lijepog, uskim brkovima zatvorenog lica, promišljen i dostojanstven, sigurnog hoda i pedantnog odijevanja, dominirao je na zahtjevnoj splitskoj političkoj i kulturnoj sceni”.

Emanuel Vidović. 'Splitski krovovi'

Prvo kupio Račkog

Njegova je želja, pak, bila da ga se pamti i kao kolekcionara, to je bila njegova velika strast. Skupio je više od 700 djela, riječ je o najvećoj međuratnoj umjetničkoj zbirci u Dalmaciji. Umjetnine koje su nakon Drugog svjetskog rata iz njegove zbirke došle u Galeriju umjetnina obradili su povjesničari umjetnosti Božo Majstorović i Iris Slade, i bit će predstavljen na velikoj izložbi koja se otvara 11. prosinca. Kako kaže Božo Majstorović: “Izložbom i velikim katalogom će bar privremeno biti ispunjena Tartaglina želja da cjeloukupna zbirka bude na jednom mjestu. Ujedno će javnost steći iscrpan uvid u značaj i vrijednost navedene zbirke. Po broju djela riječ je o najvećoj izložbi do sada”.

Ivo Tartaglia umjetnine je počeo skupljati mlad: “Bilo mi je dvadeset dvije godine kada sam kupio svoju prvu sliku, odnosno jedan diptih. Kupio sam ona dva platna Mirka Račkog ‘Dobra žena’ i ‘Zla žena’. Bio sam mlad advokat i sjećam se da sam kupio sliku uz mjesečnu otplatu od 20 kruna. Veoma sam joj se radovao. Ostalo je došlo samo po sebi. Najprije sam kupovao slike mladih umjetnika, većina ih je u međuvremenu napravila majstorsku karijeru, a kad su mi prilike dopustile, počeo sam kupovati i starije slike i kipove. Uvijek sam kupovao takve slike koje su se čuvale ovdje u Splitu”. Kronike bilježe kako su mu umjetnine i darovali, bio je prijatelj mnogim umjetnicima, da je na svakoj izložbi nešto kupio, kako je često putovao i posjećivao galerije i antikvarnice, kako je kupovao u galeriji Ulrich. Također, i da je “jedna postarija Ruskinja dolazila u njegov atelje i u torbi donosila ikone i predmete ruskih izbjeglica kojih je u Splitu bilo dosta”.

Družio se, rado, s prezimenjakom, Marinom Tartagliom; u zbirci je remek-djelo ovog umjetnika, akt naslikan smeđim tonovima koji sjedi na kamenom postolju, lice je u poluprofilu, prikazana je sva erotika putene, nešto punašnije žene. Od važnijih djela u zbirci su i “Portret majke” Medovića, Meštrovićevi “Bijedna Mara” i “Nevinost”, verzija Babićevih “Crnih zastava”...

Mato Celestin Medović - 'Portret majke'

Tartaglia je umjetnine držao u deset soba svojeg stana. Druga kći njegove pokćerke Nine, Norka Machiedo Mladinić, opisala je u knjizi “Životni put Tartaglie” ovaj stan, za koji je tvrdila da je bio “umjetnička galerija u kojoj se živjelo”. Posebno je opisivala knjižnicu, koja je imala vrijedne inkunabule, posmrtnu masku Eleonore Targaglie, rad Andrije Krstulovića, te neke od prvih radova Ivana Meštrovića, “Otac” i “Konjanik”, na zidu djela Babića, Mišea, Tartaglie, Dobrovića... “Čitava je prostorija bila prožeta nekim dostojanstvenim mirom koji je poticao na razmišljanje i na razgovor. Nisu se čuli ni koraci jer je pod bio prostrt ručno tkanim perzijskim sagovima bojanim prirodnim bojama”.

Nije riješen depo

U blagavaonici se, pak, nalazila slika “Bogorodica s malim Isusom i svetim Ivanom”. “Na tu je umjetninu Tartaglia bio veoma ponosan te ju je s posebnom pažnjom pokazivao gostima”, bilježi se u ovoj knjizi. Tada je bila potpisana kao djelo nepoznatog majstora, dok se danas zna da je djelo Gregoria Lazzarinija. Spominju se i “Ženski portret” Vlahe Bukovca, te Medovićev “Vrijes”. Tartaglia je, inače, bio i predsjednik Društva umjetnosti i likovni kritičar, i smatrao je da umjetnika treba poznavati u dušu da bi se tumačila njegova djela.

Zahvaljujući kustosici Mariji Tripoković, koja je uvijek stavljala napomenu uz umjetninu da je stigla iz zbirke Tartaglia, moguće je rekonstruirati gotovo sve umjetnine, no priča je i dalje dosta komplicirana, pa tako Majstorović navodi: “s obzirom na okolnosti, nije moguće sa sigurnošću utvrditi točan broj zaprimljenih umjetnina, kao ni njihovu sudbinu, a dio ih je i proslijeđen drugim institucijama”. Svojedobno, nadodaje, tijekom revizije u ovoj galeriji nije pronađeno 38 grafika, koje su bile zabilježene u inventaru, no ne zna se da li su nestale ili su se upisivale nepotpune mape.

Marino Tartaglia: 'Češljanje'

Ne nedostaje problema, kako navodi Majstorović: “Zbog lošeg stanja i opasnosti da ne dođe do još težih oštećenja neće biti izloženo tridesetak radova. Značajan broj umjetnina je prvo u Tartaglinu zbirku, a zatim u Galeriju došao u jako lošem stanju. To se poglavito odnosi na ikone i slike iz ranijih razdoblja. Stručnim ekipiranjem i opremanjem restauratorske radionice u novouređenoj zgradi pojačane su aktivnosti na restauraciji. Na žalost, zbog odugovlačenja s trećom fazom projekta galerije još nije riješen problem depoa pa se restaurirane umjetnine vraćaju u neuvjetne prostore”.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 20:57