Nisam ja umjetnica, već umjetnik. Dobra sam u svom poslu, bez obzira na to jesam li žena ili muškarac!

Akademska je slikarica s tridesetak samostalnih izložbi, danas najpoznatija kao dizajnerica, prije svega nakita. “To samo znači da više ljudi nosi nakit nego što ide na izložbe... i neka je tako”, kaže.

Meni je poznata i kao lice s premijera u HNK, gdje je uvijek prekrasno uređena, ali ne kao štap na koji je nataknuta odjeća i nabacan malter šminke, nego neko tko se smije, razgovara, uključuje u to veselje mnogo ljudi. Nakit Diane Sokolić inspiriran Mondrianom danas je dio fundusa Museo del Designa u Comu jer je tamo za njega nagrađena, a i inače, kad pošalje neki svoj rad - godinama se već najviše bavi svjetlosnim instalacijama - na neko međunarodno natjecanje, bude i nagrađena.

Upravo je za svjetiljku “Island”, koju je dizajnirala s kćeri Karlom, dobila brončanu nagradu na američkom natječaju International Design Award. Dodjeljuje se u Los Angelesu. “Nećemo ići na dodjelu...”, smije se.

Je li svjetlost nešto toplo ili hladno?

- Može biti i jedno i drugo... ali ljepše je kad je toplo, naravno.

Moja prva asocijacija na vaše svjetlosne instalacije i njihove fotografije, sami ih radite, je Langov ‘Metropolis’, hladnoća velikoga grada, otuđenost, prostor bez ljudi...

- Zanimljivo! To mi nitko nije rekao...

Sigurno je stvar u meni.

- Moj je dojam potpuno suprotan. To je nešto u što uživaš gledati. To je druga vrsta prirode, povezanosti sa svijetom. Svi su oduševljeni kad vide dugu, pa zovu jedni druge - vidi dugu...! Ovo je neka kućna duga, koja negdje iskonski čovjeka veseli. I gledaš je, kao što možeš beskrajno gledati kako vatra gori ili se more cakli....

Diana Sokolić

Tomislav Kristo/Cropix

Nema umjetnosti koja se nije bavila svjetlom, uostalom, jedna od prvih rečenica Biblije je ‘Neka bude svjetlost...’

- Upravo to... rekla bih da se bavim nečim iskonskim. I svaku tu svoju instalaciju jedva čekam, naprosto jurim opredmetiti, dovršiti, jer dok se to ne dogodi, nemaš pravu sliku onoga što će nastati.

Pa bušite, pilite, lijepite...

- Da, sve radim ručno. Ideje stavim na papir, jer ja i dalje radim na papiru, pravim male makete od kartona, uspoređujem odnose. Kad vidim da je dobro, dam da mi se pleksiglas izreže, i onda, da, postajem kućni majstor. Ručno graviram, pilim, lijepim, montiram rasvjetu, ruke su mi stalno u ranama dok ne završim...

Izvorno ste slikarica, dugo ste se i bavili slikarstvom. Zašto je palo u drugi plan?

- U vrijeme kad sam studirala u Zagrebu je postojalo samo slikarstvo. Nisam htjela na Primijenjenu akademiju u Beogradu, koju su završili moji roditelji, jer mislim da bi me ona sputala. Slikarstvo, koje sam diplomirala u klasi profesora Šime Perića, dalo mi likovnu širinu. Prvenstveno sam crtač - nakon Akademije posvetila sam se aktu, u ugljenu. Dvadeset godina. I dobila vrlo značajne jugoslavenske nagrade. Ali, kad je počeo rat, sve je stalo. Nije bilo izložbi, galerije su se zatvorile. U međuvremenu se pojavila LED rasvjeta koja me oduševila. Svoje aktove sam zvala ‘portretima stanja duha’, bili su suprotnost muškog i ženskog, bijelog i crnog... skinula sam tu ljušturu tijela i ostavila samo svjetlo. Moj osobni razvojni put postoji, zato se ne bih povezivala s Aleksandrom Srnecom, s bilo kim. I do nakita sam došla radeći instalacije. Ne bih se nikad nazvala dizajnerom. Nisam ni član dizajnerskog društva. Ja sam likovni umjetnik, u najširem smislu. Baš tako - umjetnik, ne umjetnica, jer time me odmah svrstavate u neku nišu. I na mojoj diplomi piše ‘akademski slikar’.

Diana Sokolić

Tomislav Kristo/Cropix

To su bila davna vremena.

- Hm... haha, nadam se ne baš tako davna. Ne volim kad se kaže ‘izložba slikarica’. Dobra sam u svom poslu, pa ću sudjelovati na nekoj izložbi zato što sam dobra, a ne zato što sam u nekoj grupi, crnih ili žutih ili... žena, ili muškaraca. Meni je to diskriminirajuće!

Mnogo svojih umjetničkih senzacija prenijeli ste u dizajn...

- Odrasla u kući primijenjenih umjetnika, dizajn je sastavni dio mog života. Poslije Akademije puno sam radila grafički dizajn, nije bilo kompjutora, i ljudima je trebala vizit karta, zaštitni znak, prospekt... danas to većinom ljudi rade na kompjutoru sami. Radila sam i plakate za kazalište, knjige... Početkom dvijetisućitih tako sam došla do pleksija, koji se da lijepo obrađivati, ima divne boje, proziran je kao kristal. Igrajući se s njim otkrila sam mogućnost da napravim sebi ogrlicu, jer ja volim veliki nakit...!

Velike su te ogrlice, mogu biti i štit?

- Ne, one su tako upadljive da ne mogu biti štit nikako. Ako se hoćete zaštititi, onda se valjda hoćete i sakriti...

Uzet ću u obzir...

- Iako, Sanja Bachrach Krištofić mi je rekla da je moja ogrlica njezin ‘sretni štit’ da je stavi kad se osjeća loše, i misli da joj se ništa loše ne može dogoditi. Ja je ne nosim iz tih razloga, nego iz estetskih.

Mondrian kao inspiracija?

- Imam cijelu kolekciju posvećenu slikarima, a za kolekciju ‘Mondrian’ 2019. sam dobila i nagradu u Comu. Ostalo su čiste boje, jake čiste boje. I što sam starija sve više imam potrebe za bojom u životu.

Jednom ste rekli da biste danas mogli biti scenograf, ali ne i kostimograf.

- Napravila sam dvije kostimografije u životu, i nisam se tu našla. Ali nisam bila spremna biti scenograf kao mlada, krajem 80-ih, svladati taj veliki prostor otvorene scene. Za mene je moj otac u tome bio apsolutno neprikosnoven, a raditi nešto on već radi tako dobro je - nemoguće. Međutim, danas su zapravo sve moje instalacije scenografije...

Koliko vam znači moda?

- Moja mama je uvijek bila jako lijepo dotjerana, uvijek u štiklama, crveni nokti, našminkana i kod kuće. I meni je to način života. Oduvijek radim ‘od kuće’. Ali nikad mi se neće dogoditi da ne mogu otvoriti vrata jer nisam sređena. Ne nosim papuče po kući, nego balerinke, i uvijek sam našminkana, uvijek! A moda... danas ljudi nose sve što im paše, spajati dezene nekad je bilo nezamislivo, danas najnormalnije. I neka. Ali jako volim pogledati modne revije čuvenih dizajnera, jer su one likovni doživljaj.

Vaša majka, kostimografkinja, i otac, scenograf, obilježili su riječki HNK.

- Apsolutno. Četrdeset godina su u njemu radili. Najčešće zajedno, tako da je otac pravio fon za majčine kostime. Očeve su scenografije bile nevjerojatno suvremene, minimalističke, a prije 60 ili 40 godina. Majčini kostimi, klasični. Danas se predstave uglavnom stavljaju u suvremenost, što je, naročito kod opera, često izuzetno glupo jer se libreto ne dira. Na kraju Trubadura imamo scenu spaljivanja na lomači, a kao - događa se danas. Pa, čekaj. Istovremeno se klasični baleti rade potpuno tradicionalno, pa kada sam gledala ‘Giselle’ u Operi Garnier u Parizu ili ‘Trnoružicu’ u Scali imala sam osjećaj da sam na praizvedbi. Govorim samo kao likovno obrazovani posjetitelj kazališta. Majka je radila i radnu odjeću za robne kuće, za aerodrom na Krku. Danas svega toga više nema...

Kako je bilo odrastati u Rijeci 60-ih, 70-ih...?

- Svjesna sam da sam odrasla privilegirano. Roditelji su bili izrazito popularni u gradu, ljudi su znali tko su oni, pa sam onda ja bila njihova kći... zato sam i otišla iz Rijeke, jer nisam htjela biti nečija kći, nečije ‘dijete’. Htjela sam biti ja. Sve vrijeme odrastanja sam bila jako svjesna svoje privilegiranosti, da smo živjeli u divnom stanu, da su nam dolazili zanimljivi ljudi, da sam sa 4 godine bila u Veneciji, sa 6 godina na piramidama, ili u Baalbeku... Voljela sam biti jedinica! Imati svoj mir kad mi zatreba. Voljela sam te odlaske u kazalište s njima, sjedenje u mraku... uvjerena da prisustvujem nečemu izvanzemaljskom.

Kako živite u doba korone, vi, koja putujete, idete na svaku premijeru...

- Premijere su velika radost u mom životu. Kazalište je još jedini izlazak koji je stvarno izlazak. To je stvarno odlazak u hram umjetnosti. Spremam se za to onako kako su se moji roditelji nekada spremali. Uvijek sam išla s njima. A kad bismo se vratili kući, stan je izgledao kao da je u njega netko provalio. U tom inače uvijek tip-top sređenom stanu iza tog nekog uzbuđenja i žurbe ostajale su otvorene ladice, ormari, jer neke su se stvari skinule, druge obukle. Tako i ja, u tom uzbuđenju i nadi da ću vidjeti neku predstavu koja će me promijeniti nabolje, da ću sresti ljude koji nisu moji kućni prijatelji, ali koji su moji istomišljenici, koje mi je drago vidjeti, popričati s njima, a nemam ih gdje drugdje sresti... ostavljam iza sebe tragove, kao Ivica i Marica.

Predstave opravdavaju tu nadu da će vas promijeniti?

- Nije mi se teško sjetiti onih koje jesu... jako sam rado išla na Festival svjetskog kazališta i moram reći da me predstava ‘Pluća’ berlinskog teatra Schaubühne u režiji Katie Mitchell, koju su kasnije i naši postavili u Exitu, posve drugačije, ali odlično, izula iz cipela. Zatim, ‘Unterstadt’ osječkog HNK s divnom Brankom Cvitković, i treća, beogradsko gostovanje ‘Carstva mraka’ u ZKM-u, u režiji Igora Vuka Torbice. Posebno volim opere, uvijek ću je staviti ispred dramskog kazališta, jer ona ima sve. I glumu, i tekst, i glazbu, i pokret, i boju. Ne volim suvremene obrade... ako se opera osuvremeni, mora postojati dobar razlog zašto se to radi. On najčešće izostane.

Korona? Strah ili ne?

- Ne strah. Oprez. I ne vjerujem da će ljudi iz nje povući ne znam kakve pouke. Osim onih koji su u pandemiji izgubili najdraže, svi drugi će vrlo brzo sve zaboraviti. Rekla sam da me nije strah, i da dodam, ja i inače volim biti kod kuće. Imam svoj mir, sve olovke, sve bojice. Ono što mi nedostaje su prijateljice s kojima se ne mogu vidjeti. Kazalište. I putovanja. Tim redom. I... ja volim zimu, ne volim ljeto.

Nečuveno!

- Ljeto je za mene vulgarno godišnje doba, jer svega ima previše. Dan predugo traje. Sunce je prejako. Zvukovi su preglasni jer imate otvorene prozore. Noć nikako da dođe. Zima je vrijeme za introspekciju. Stvaranje. Zima ima mir. Kako je divno kad pada snijeg... nastane tišina. I kad je magla, i onda je tiho. Ljudi kažu - volim malo odjeće. Ja volim puno odjeće! Volim da se mogu skinuti ako mi je vruće. I obući ako mi je hladno. Ljeto nije samo plaža, nego i odlazak na posao, i vožnja tramvajem, i redovi u kojima moraš čekati. Ne i ne. Možda i zato mi nije tako teško u koroni... u kući sam, imam sve što mi treba.

Uostalom, vaša bitna tema u likovnosti je ‘utočište’...

- Da. Mjesto na kojem bi ti bio tu, među drugima, ali koje bi te na neki način ogradilo, i reklo, evo, sad sam ovdje, sad me ne dirajte... sad mi treba moj mir od obitelji. Zato sam i voljela biti jedinica, da imam svoj prostor kad mi treba. Svi imamo premale stanove, nedostaje nam mjesto za izolaciju. Kako se sada zbog pandemije radi od kuće, postali su vrlo popularni ADU - accessory dwelling unit ili dodatna radna jedinica. Dograđuju se radni prostori na kuće ili se dizajniraju mali sklopivi uredi koji se mogu inkorporirati u postojeći prostor. Moja ideja i trajna inspiracija je ARU - accessory resting unit ili mjesto za odmor.

Nedavno su nagrađene vaše lampe, inspirirane Islandom, i se zovu ‘Island’.

- Moja kći, koja je diplomirala dizajn pri Arhitektonskom fakultetu, i ja, oduševile smo se tim otokom usred ničega. Ogromni slapovi, ogromni vulkani, nepregledna prostranstva pokrivena mahovinom, crne plaže s kristalima leda na njima... Samo dinosauri fale. Fascinirala me njihova briga o okolišu. Opijene svim tim dizajnirale smo lampu kod koje nema otpada kad se reže pleksi, pri izradi se koristi minimalno energije, a unutra je LED žarulja koja troši malo struje.