Piše Jurica Pavičić

O Rudolfu Bunku: ‘Moj je otac jako volio Dalmatince, iako se na njih ljutio...‘

Rudolf Bunk

 Promo
Danas je u podne promocija knjige o zanimljivom životnom putu relativno nepoznatog slikara koju je napisala njegova kćer. Podsjećamo na tekst našeg kritičara

"Svjetlo juga- slikar Rudolf Bunk između Njemačke i Jugoslavije", naziv je knjige koja će se predstaviti danas u podne, autorica je kćer umjetnika Bojana Denegri, izdavači Plejada, CKHIS.

Godine 1938., jedan suhi, mršavi čovjek izdužena lica i kose koja mu je padala na čelo iskrcao se s broda na otočić Koločep/Kalamota pokraj Dubrovnika. Stigao je u pratnji supruge i malenog dječaka, s nevelikim kovčegom i slikarskim priborom. Bio je Nijemac i slikar. Njegovo ime bilo je Rudolf Bunk, a tog dana zasigurno nije mogao slutiti da će zemlja u koju je stigao biti njegov dom narednih dvadeset godina.

Ipak, dogodilo se tako. Slikar Rudolf Bunk ostat će u Dalmaciji – Koločepu, Dubrovniku, Trogiru i Splitu – naredna dva desetljeća, i utisnuti u nju duboki trag i kao svestrani likovnjak, ali i kao osoba burnog, kako se obično kaže, "filmskog" životopisa. Premda izvan srednje Dalmacije posve nepoznat, u samom Splitu Bunk je ostao svojevrsnom legendom, dobro čuvanom javnom tajnom. Pamti ga se kao produktivnog slikara čije slike vise u nizu splitskih građanskih kuća. Pamti ga se kao modernog scenografa koji je ključno utjecao na splitsko kazalište. No, još i više ga se pamti po njegovom nevjerojatnom životnom putu, putu Nijemca koji se pridružio dalmatinskim partizanima, 1943. sudjelovao na hvarskoj konferenciji kulturnih radnika i zajedno s tisućama ljudi s priobalja proživio El Shatt. I premda je za jednu generaciju i jedan grad Bunk bio svojevrsna legenda, nakon smrti 1974. njemački je slikar gotovo pao u zaborav. Iz tog zaborava posljednjih ga je godine izvelo nekoliko izložbi, te katalog radova koju je na njemačkom objavila slikarova kći, Bojana Denegri.

Rudolf Bunk te je 1938. stigao u Dalmaciju spletom okolnosti, i kao višestruki politički izbjeglica. Rođen 1908. u Berlinu, Rudolf Gerhard Bunk bio je sin inženjera i vlasnika elektrotehničke tvornice propale za velike ekonomske krize. Srednje ime Gerhard dobio je po glasovitom dramatičaru Hauptmannu. Studirao je slikarstvo i otpočeo tipičnu karijeru mladog umjetnika u usponu, sve dok 1933. u Njemačkoj na vlast nije došao Hitler. Obitelj Bunk se politički raskolila: otac je bio kršćanski monarhist, slikarov brat odmah se učlanjuje u Hitlerov NSDAP, a umjetnik Rudolf, socijaldemokrat i ljevičar, prema novom režimu gaji krajnje gnušanje. Nakon što su nacisti zabranili kolektivnu izložbu u Darmstadtu na kojoj je sudjelovao, Bunk će '34 pokušati emigrirati u Švicarsku, ali mu je uskraćena dozvola za rad. 1936. ženi se berlinskom antikvarkom Mariannom Horl, koja je na tadašnjem Potsdamer Platzu držala antikvarnicu rukopisa i partitura. 1937. piše čak švedskom kralju da dobije utočište, ali se protiv njegovog useljenja pobuni – švedsko udruženje slikara! Bunk s obitelji seli u Austriju, u seoce Weidhoffen na rijeci Ybbs. Nakon Anschlussa nacisti će osvojiti vlast u Austriji, pa obitelj Bunk ponovo bježi, ovaj put preko Zagreba na Koločep.

Bunkov dolazak na Kalamotu bio je skopčan s neobičnom slučajnošću. Bunkov mecena i naručitelj iz Hallea Albin Bohaczek naručuje od Bunka portret pjesnika i filozofa Rudolfa Pannowitza koji je živio na Koločepu, u osamljenoj kući kod groblja posred otoka. "Robinzon" Pannowitz ljutito je odbio biti portretiran i tražio da Bunk smjesta ode, jer je na otoku želio samovati bez drugih Nijemaca. Bunk je međutim ostao zatečen ljepotom: "ovo mjesto kao da je iz Biblije". Koncem tridesetih, pokušava sastaviti kraj s krajem prodajući po Dubrovniku slike, a u prosincu '38 slavni dubrovački likovni kritičar Kosta Strajnić piše prijateljima da kupe Bunkove slike, jer se "odlikuju visokim likovnim kvalitetama", a prodaje ih po "bagateli". Strajnić moli klijente da slike kupe jer će tako pomoći "ubogog emigranta". Kako u Dubrovniku nije imao dovoljno kupaca, 1940. Bunk izlaže u Splitu i prvi se put nastanjuje u gradu koji će mu obilježiti život. U Splitu brzo stječe profesionalne i osobne kontakte i počinje učiti hrvatski koji je svladao vrlo dobro. Ali, val nacizma pred kojim je bježao neće mimoići ni njegovo novo utočište.

Na zahtjev njemačke nacističke vlade, kraljevska Jugoslavija 1940. internira obitelj Bunk u sabirni logor u Lipiku, gdje je među ostalim bilo mnogo Židova. "Moj otac uvijek je bio dobro informiran i dobro slutio političke događaje", pamti slikarova kći Bojana, "Među prvima je pročitao Mein Kampf i tvrdio kako će Hitler doći na vlast. U Lipiku, svih je, a pogotovo Židove, uvjeravao kako će Hitler napasti Jugoslaviju i kako im se sprema zlo. Znao je da će – dopadne li u ruke Nijemcima – završiti u Dachauu." Stoga Bunk s obitelji bježi iz logora preko Banja Luke, Trebinja i Zatona natrag u Dalmaciju. Za vrijeme tog egzodusa, Rudolf i Marianne gube sina koji se utopio u Zatonu. Na koncu stiže u okupirani Trogir. Činjenica da se našao na tlu anektiranom od Italije spasila ga je logora, iako ni tu nije bio siguran. Nijemci traže od talijanskih vlasti da ga izruče, no ovi to ignoriraju, a jedna od urbanih legendi veli da su ga štitili jer je Bunk portretirao ljubavnice talijanskih oficira. Međutim, Bunk odbija talijanske ponude da javno izlaže, i uspostavlja prve kontakte s partizanskim ilegalcima za koje obavlja manje kurirske poslove. Nakon pada Italije, Split i Trogir su dvadesetak dana slobodni, sve dok ih nanovo ne okupiraju Nijemci i ustaše. Pri evakuaciji, partizani predlažu Bunku da se povuče s njima, a on pristaje.

"Moj otac nije bio komunist" kaže Bojana Denergri, "nikad nije pripadao ni jednoj stranci, no bio je ljevičar i do kraja je života u Hamburgu glasovao za socijaldemokrate. U tom trenutku, smatrao je da je ono najvažnije pobijediti fašizam." Stoga Bunk već 1943. sudjeluje na hvarskoj konferenciji kulturnih radnika antifašista, a 1944. mu partizani predlažu da se s civilima povuče u El Shatt. "Moja majka" prepričava Bojana Denegri, "tvrdila je kako su partizani procijenili da su im kulturnjaci potrebniji u pozadini, nego u borbi". Stoga se Bunk – zajedno sa skladateljem Josipom Hatzeom i nizom drugih kulturnjaka- našao u velikom sinajskom izbjegličkom kampu El Shatt. U tom trenutku, El Shatt je bio daleko najveći dalmatinski grad: u njemu je živjelo 30 000 stanovnika, rodilo se u dvije godine 500 djece i preminulo 800 ljudi.

"Moj otac jako je volio Dalmatince, iako se na njih i ljutio. Divio se njihovoj marljivosti i sposobnosti da u nemogućim uvjetima u pustinji organiziraju život- higijenu, zdravstvo, obrazovanje i kulturu." U El Shattu, Bunk od Britanaca nabavlja slikarski prilog i počinje akvarelom i gvašem bilježiti svagdan Sinaja: maone i teretnjake na Sueskom kanalu, šatore, logorski krug, naočite mlade partizanke s dekolteima. O svjetonazornim miš-mašu dalmatinskog antifašizma svjedoči i jedno Bunkovo djelo – logorska božićna čestitka s drvcem, ali i petokrakom. U El Shattu, Bunk slika plakate i letke, uključujući i poster za veliku jugoslavensku izložbu u Kairu i Aleksandriji. "Englezi su mom ocu nudili mogućnost da emigrira poslije rata u Englesku ili Ameriku" pripovijeda slikareva kći, "ali moji roditelji su se zapravo mislili vratiti poslije rata u Njemačku. Vratili su se prvim brodom - u kojem su bili intelektualci iz zbjega - u Split. U Zagrebu je odmah dobio ponudu raditi kao scenograf u kazalištu, ali on je to odbio. Istu poziciju su mu ponudili u Splitu, na što je pristao." Dodijeljen mu je stan u dobroj splitskoj četvrti Firule. Postaje stalni honorari scenograf splitskog HNK. To je uloga po kojoj će u lokalnoj sredini ostati i ponajviše upamćen.

Poslijeratno razdoblje najčešće se pamti kao loše doba represije i oskudice. Sam Bunk, međutim, pamtit će to razdoblje kao kreativno najsretnije i reći u jednom kasnijem intervjuu iz šezdesetih: "To doba nakon 1945 bilo je divno iako nismo ništa imali do velike želje da ponovo stvorimo sve ratom uništeno, pa i više od toga.... Bila je u teatru tada takva ekipa koja je ni iz čega stvarala predstave. Glumci, režiseri prvoklasni. Novac je bio sporedan. Svatko je radio što je više mogao. Bez intriga." Ipak, Bunk se ne može stalno zaposliti, jer dvojno državljanstvo nije bilo dopušteno, a slikar se nije htio odreći njemačkog ("u tim stvarima" veli Bojana Denegri, "on je bio konzervativan, nije se htio odreći svoje kulture"). Pedesetih Bunk putuje u Njemačku, obilazi kazališta i vraća se razočaran: "Otac je u Beču, Münchenu, Hamburgu, Berlinu i Essenu obišao sva kazališta i zaključio da repertoar nije ništa bolji i moderniji od splitskog", pamti Bojana Denegri. 1956 je posjetio i Berliner Ensamble, kazalište svog starog, prijeratnog znanca Bertholta Brechta.

Koncem pedesetih, međutim, visoka politika ponovo se poigrala s obitelji Bunk. Komunistička Jugoslavija priznala je DR Njemačku, što je premda "Halsteinovoj doktrini" značilo da SR Njemačka automatski prekida diplomatske veze s Jugoslavijom i u ožujku 1958. nalaže svojim državljanima da je napuste. Za Bunka intervenira i splitski teatar i dio splitskih komunista u Beogradu, no pritjeran u kut teškim izborom Bunk se naposljetku odlučuje na povratak u Njemačku. Nije uopće znao kamo bi se vratio, jer u Njemačkoj nije imao doma. Kratko boravi u Muenchenu, da bi se doselio u Hamburg gdje mu je supruga imala rodbinu. Iznajmio je tijesni tavanski atelje i karijeru slikara gradio od nule. Teško se probijao i patio sve više od dugogodišnje astme. Za Split je ostao i dalje vezan: umro je u ateljeu '74., a sve do '72 redovito je u Splitu radio kao scenograf. "Moj otac je jako volio ovu zemlju. Uvijek je govorio da mu je ona spasila život: da nije bilo nje, završio bi u logoru, ili na istočnom frontu."

Nakon smrti, Bunk je postupno pao u zaborav. Iz njega ga 1997. vraća izložba u splitskoj palači Milesi, a u ovoj dekadi sve češće su i njegove izložbe u Njemačkoj. Najveći trud oko očeve baštine preuzela je slikarova kći, supruga poznatog fizičara s CERN-a, Splićanina Danijela Denegrija. Ona je u velikom katalogu prikupila faktografiju o ocu i sva njegova poznata djela, uključujući scenografske skice i crteže. Ona otkrivaju Bunka kao raznovrsnog umjetnika sklonog mijeni, u kojem se međutim raspoznaje generacijski kod i timbar njemačkog ekspresionizma. Bojana Denegri ističe kako posao oko detektiranja slikarovog opusa nije dovršen. Lutalac i nomad, stalno u političkom bijegu, Bunk je kovčege sa svojim djelima gubio od Austrije do Švedske i od Splita do Muenchena. Bojana Denegri vjeruje da u zagrebačkim i splitskim kućama još mora biti radova potpisanih inicijalima RGB (Rudolf Gerhard Bunk), i želi kompletirati saznanje o opusu do velike monografske izložbe koju splitski Muzej grada priprema za dvije godine. Završila je i biografiju svog oca, fascinantne kulturne figure, umjetnika i intelektualca koji je u najtežim desetljećima europske povijesti svoju osobnu sudbinu povezao sa sudbinom jednog malog, tuđeg naroda koji je zavolio.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
03. studeni 2024 18:50