IZLOŽBA 'SMRT U UMJETNOSTI'

Od Bukovčevih remek-djela preko električne stolice do Facebook osmrtnica

 Goran Mehkek / CROPIX

Smrt je glavna tema izložbe koja se sutra otvara u Klovićevim dvorima.

Izložbu, čiji je autor Zvonko Maković, kustosica Danijela Marković, s nizom suradnika, potaknula je Udruga posmrtna pripomoć, koja većim dijelom i financira projekt, a nosi naziv “Put u vječnost” prema slici Gabriela Jurkića koju je prije nekoliko godina Moderna galerija otkupila za svoj fundus - anđelu u bijelom s golemim krilima na leđima koji stoji na rubu ništavila.

U popratnom katalogu uz izložbu prva reprodukcija je “Autoportret u zagrljaju smrti” iz 1912. godine Naste Rojc - umjetnicu u dugačkoj bijeloj haljini, promatraču okrenutu leđima, grli i tješi smrt na čije je rame položila glavu. Ona slika i subverzivno djelo za to vrijeme, ne toliko temom koliko nazivom - “Adam i Eva” sa dvije lubanje.

Osobne priče

Obilazak izložbe, pak, počinje “Mrtvačkom stražom” i “Studijom za mrtvačku stražu” Bele Čikoša Sesije, te “Kristom na odru” i “Studijom za Krista na odru” Vlaha Bukovca, dakle slikama koje su pomogle definirati umjetničku epohu kraja 19. i početka 20. stoljeća.

'Studija za Krista na odru' Vlahe Bukovca

Priče umjetnika često su osobne. Vlaho Bukovac slikao je mrtvog oca na odru, uz sliku je zabilježio “Mili i dobri ćaća u 80-oj godini”. Ljubi Babiću dijete je umrlo od šarlaha, pa kada se promatra umjetnikovo lice u odrazu na staklu na slici “Pred izlogom cvjećarne”, tuga koja se na njemu čita, poznavajući podatak iz biografije, poprima novi kontekst. Miljenko Stančić, pak, izgubio je brata dok je bio dijete, prikaz dječaka kako naglavce pada u grad kao da pada u provaliju jedna je od slika koje se referiraju na događaj.

Na slikama su i ličnosti epohe, primjer je Babićev rad “Ljuština na odru” iz 1922. , prikaz revolucionara Franje Ljuštine, koji je zbog širenja lenjinističkih ideja bio zatvaran i mučen. “Pogreb Štefa Halačeka” Ivana Generalića, pak, prikazuje tešku seljačku svakodnevicu 30-ih godina prošlog stoljeća.

Teško je, dalje, zamisliti prikaz smrti u povijesti umjetnosti 20. stoljeća bez “Jame” Ede Murtića i Zlatka Price, ilustracije Kovačićevih pjesama, ali i bez moćnog Murtićeva ciklusa, kostura iz 90-ih, “Viva la Muerte”. I, naravno, “Panopticum Croaticuma” Vanje Radauša, skulptura golemih dimenzija stražara, sudaca, krvnika i obješenih.

Skulptura Vanje Radauša

Poslijeratni apsurd i cinizam u djelima su Julija Knifera, Ive Gattina, Mangelosa. Od suvremenih, pak, autora spomenimo “Slavonski nadgrobni spomenik” Ivana Faktora, instalaciju od 25 spaljenih televizijskih monitora pronađenih u uništenoj tvornici u Osijeku 1992., dok je Damir Sokić izložio električnu stolicu, vjernu kopiju one koju je 1888. izumio njujorški zubar Alfred P. Southwick.

U hodniku su, na početku izložbe, pak, fotografije suvremenog autora Hassana Abdelghanija “S distance”. Riječ je o snimkama požutjelih fotografija s nadgrobnih spomenika iz 1914. godine, odavno mrtvih ljudi, među kojima ima i male djece (“Bilježio sam odavno mrtve ljude i oni su na fotografijama ponovno bili živi”, rekao mi je svojedobno u intervjuu).

I upravo dio posvećen fotografiji (autorica Lovorka Magaš-Bilandžić) zorno svjedoči o onome čega smo svjesni, no malo o tome govorimo - danas je smrt veći tabu nego što je bila u 19. stoljeću i na početku 20. stoljeća, kada su ljudi umirali, većinom, doma, a fotografi su ih snimali na odru. Sačuvani su i primjeri fotografija umrle djece na krevetu, najčešće okružene cvijećem, u bijeloj odjeći. Znamenita Foto Tonka zabilježila je sprovod Stjepana Radića i Vjekoslava Heinzela, zagrebačkog gradonačelnika, a Ante Borović, vlasnik Foto Hollywooda, splitskoga gradonačelnika Ante Trumbića.

Kosti djeteta

Na izložbi nisu isključivo umjetnine. Izložen je glineni lonac s kostima novorođenčeta pronađen prilikom iskopavanja u blizini Muzeja grada Zagreba, vrlo vjerojatno iz 15. ili 16. stoljeća, za koji se pretpostavlja da je, kako stoji u katalogu uz izložbu, “neka od tadašnjih stanovnica Gradeca rodila neželjeno dijete te je taj čin odlučila prikriti čedomorstvom”.

Iz Dijecezanskog muzeja je mumificirano dječje tijelo, a iz serije je “dječjih kadavera za koje se govori da su žrtve betlehemskog pokolja”, kako tumači Zvonko Maković. Izložen je i pokrivač za pokojnika iz Islamskog centra.

Posmrtne su maske često radili najpriznatiji umjetnici vremena, primjerice masku Stjepana Radića Rudolf Valdec. Groblja u Hrvatskoj u 19. i 20. stoljeću odbradio je Dragan Damjanović, zanimljivo je poglavlje etnologinje Marije Gačić. Nastavljajući se na istraživanja osmrtnica velike znanstvenice Dunje Rihtman-Auguštin, priču nastavlja danas istražujući rječnik Facebook grupa posvećenih preminulima.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 07:32