MOJA ISPOVIJEST

‘Odrastao sam u vrtu najljepše secesijske vile, sad živim u garaži: ‘Priča potomka najpoznatijeg ljekarnika Zagreba

Eugen Feller

 Romina Peritz Körbler/
Prve lekcije iz umjetnosti Eugen Feller dobio je tijekom odrastanja u djedovoj vili u Jurjevskoj ulici, u koju je došao živjeti kao trogodišnjak s majkom Zorom iz Splita

Malo toga u stanu slikara Eugena Fellera danas ukazuje na to da se tu nekoć nalazila garaža njegova djeda, imućnog židovskog ljekarnika po kojem je i dobio ime. Jedino su ostala velika, dvostruka željezna vrata s okruglim otvorima kao podsjetnik na vrijeme kada je Eugen Viktor Feller ovdje parkirao svoj Ford, jedan od prvih u Zagrebu, u sklopu imanja s raskošnom vilom koju je sagradio za svoju mnogočlanu obitelj početkom 20. stoljeća u Jurjevskoj.

image

vila Feller

Darko Tomaš/Cropix

Kroz staklenu stijenu u prostranom dnevnom boravku pogled puca na šumu. Prostorijom dominira polica s knjigama na koju je položena grafika Raimonda Haynesa, posvećena nastupu Izraela na Bijenalu. Tu je i Rietveldov čuveni stolac "Red and Blue", u kutu pokraj prozora.

"Umjetnici trebaju puno čitati da bi onda nešto mogli i napraviti. Nema ničega bez kulture", kaže osamdesetdvogodišnji slikar kojemu je ovih dana u galeriji Kaptol u Radićevoj otvorena izložba s recentnim radovima.

"Možda mi je to posljednja."

image


Slikar Eugen Feller snimljen u svom domu na Jurjevskoj 31

Dragan Matić/Cropix

Unatoč tome što otežano hoda, osjeća se, kaže, sjajno. Nad dvosjedom na kojem sjedi dok razgovaramo visi jedna od njegovih "Malampija" novijeg datuma. Prve slike iz tog ciklusa zagonetnog naziva, koji je preuzeo iz romana "Portret nepoznatog" francuske književnice Nathalie Sarraute, njih osam, izložio je 1962. godine u Studiju G (radionici Šira u Preradovićevoj) na poziv gorgonaša, a danas se nalaze u zbirkama muzeja te imaju kultni status kao primjeri našeg ranog, radikalnog enformela. Njihova reljefna, monokromatska površina rezultat je umjetnikova specifičnog postupka - neslikarske materijale kao što su željezna prašina, pijesak, bitumen, smola i gips, koje je miješao s bojom i ljepilima, nanosio je na jutu te potom palio letlampom.

"Radi se o negaciji slike, o stvaranju antilikovnog djela", zapisao je Želimir Koščević u osvrtu na Fellerovu izložbu u Širi.

"Svi me pitaju za te moje slike ‘od prije‘. Kao da one kasnije nisu bitne. Ali to su bili moji početnički radovi", govori o tim svojim djelima koje je napravio davnih dana u dvorištu obiteljske kuće u Jurjevskoj pod utjecajem susjeda Ive Gattina i njegovih tamnih, uglavnom crnih, hrapavih i grubih radova.

"Gattin mi je bio prozor u svijet. Pričao mi je o Yvesu Kleinu, o Italiji, o Manzoniju. Ja to nisam nikada vidio. On mi je sve to dočarao."

U svojim novim slikama u kombiniranoj tehnici spojio je enformel iz svog najranijeg razdoblja i minimalizam, kojem se priklonio vrlo brzo nakon Malampija. Među 20-ak radova, koliko ih je na izložbi, prevladavaju bijeli monokromi, hrapavih, nepravilnih, reljefnih površina s tek naznakom linije, kruga ili pravokutnika u nekoj drugoj bolji ili nijansi.

Nekoliko je i žutih slika koje podsjećaju na njegova najranija djela u duhu enformela s početka 60-ih, plave pak u svojoj specifičnoj nijansi asociraju na Kleina, na jednom manjem platnu u dimenziji kvadrata 50 s 50 centimetara u kleinovskoj plavoj naslikao je maljevičevski križ. Slike u kojima kombinira crvene i crne pravokutnike prizivaju pak Rothka i slikarstvo obojenog polja.

"Nije to nikakav moj hommage, nisu to ni reference", tumači slikar. "Ja, zapravo, nemam uzore."

Ostao mu je, međutim, itekako u sjećanju, kao važan za formiranje, susret s artepoverašima krajem 60-ih u Milanu kao tada mladom umjetniku koji se otisnuo u svijet.

U Italiju se na koncu i definitivno preselio 70-ih godina i ostao tamo živjeti sve do 2000., prvo u Sestri Levanteu, a zatim u Chiavariju. Slika barke, morske pejzaže od čega pristojno živi.

image

Eugen Feller

/Branko Balić

"Kada sam vidio Mantegnina ‘Mrtvog Krista‘ u Breri, odlučio sam ostati u zemlji koja je dala takvog umjetnika." U domovinu se vratio 2000. godine i nastavio gdje je stao u svojim istraživanjima slike na tragu apstraktnih stilove koje je i inaugurirao na ovim prostorima.

image


Otvorenje izložbe slikara i grafičara Eugena Fellera

Lucija Očko/Cropix

A prve lekcije iz umjetnosti dobio je tijekom odrastanja u vili Feller u koju je došao živjeti kao trogodišnjak s majkom Zorom iz Splita, gdje je i rođen 1942., nakon pogibije oca Vladimira, arhitekta, u Topuskom 1944. godine. Prvo su bili u "velikoj kući", a zatim su ih 1948. za vrijeme nacionalizacije potjerali u potkrovlje jedne od dvorišnih zgrada.

"Do nacionalizacije, to je bio slobodni teritorij, ulazio je tko je htio", sjeća se Feller godina nakon Drugog svjetskog rata kada su Jurjevsku 31, uz ostale, "okupirali umjetnici".

"Kako sam školu napustio u ranoj mladosti, negdje u petom ili šestom razredu, počeo sam crtati i puno čitati, u čemu su me podupirali i inspirirali upravo umjetnici koji su stanovali u mom dvorištu."

Jedan od njemu najdražih koji su na imanju Fellerovih imali atelijer bio je Vilko Šeferov.

"Bio je mamin dobar prijatelj. Naslikao je moj portret kad sam imao četiri godine. Kasnije sam od njega puno naučio. Moja mu je mama rekla: ‘Vilko, daj Eugenu neke boje, neka dođe i neka radi‘. I ja sam tako tri godine kod njega grundirao platno. On je jedan dobar slikar kojega su svi ignorirali. Odlazio sam i kod Tiljka. Vozio je kajak na Savi. Dvije-tri rečenice koje mi je rekao bile su mi životna škola. To je bila jedna čudesna generacija umjetnika, jedna građanska inteligencija, predivni ljudi."

Šeferov je u vilu doveo kipara Valerija Michielija. "Zvao sam ga barba Vale."

image

vila Feller

Darko Tomaš/Cropix

Bio je tu, u tim poratnim godinama, dodaje Eugen Feller, i jedan režimski kipar, Nikola Kečanin, koji je radio partizanske spomenike.

"Imao je pušku, koju bih mu, kad sam bio mali, ponekad ćopio da se igram Indijanaca."

Nešto kasnije u bivšu garažu u dvorištu došli su kiparica Milena Lah i Juraj Dobrović, kojem se nakon odlaska njegova brata u Australiju pridružio Šime Vulas. Upravo je Milena Lah prepoznala talent dječaka iz dvorišta te je organizirala da nekoliko crteža izloži na dječjoj izložbi na kojoj je na koncu i nagrađen. Fellera to nije spriječilo da njezine skulpture iskoristi za jednu nepodopštinu.

image

Juraj Dobrović

Branko Balić/
image

Milena Lah

/Branko Balić

"Htjeli smo napakostiti susjedu, predsjedniku kućnog savjeta, koji nam je užasno išao na živce. U sredini dvorišta stajao je, zelenom željeznom ogradom omeđen, napola osušen orah. Đuro (Dobrović) i ja obojili smo ga različitim, intenzivnim bojama, a na grane smo objesili bijele gipsane glave, skulpture Milene Lah te napisali: nosivost tri susjeda. Tužio nas je zbog toga, a s obzirom na to da smo parnicu izgubili, intervencije na drvu morali smo ukloniti u roku od dva tjedna. Danas bi to nazvali instalacijom, ali nama je prije svega bio cilj isprovocirati susjede."

Osim te svoje prve instalacije, izveo tih godina i jedan performans, što je posve nepoznato, i to na koncertu Johna Cagea na Muzičkom bijenalu 1963.

"Bila je to inicijativa Josipa Zanettija. Razvukli smo nakon koncerta na pozornici natron-papir, dali Cageu četku i on nam se potpisao bajcom koji smo donijeli u hamperu. Taj papir s Cageovim potpisom stajao mi je dugo u šupi, ali je negdje u međuvremenu nestao. Poslije koncerta odveli smo ga Gattinu doma, a pridružili su nam se i Igor Zidić, Igor Mandić, Ante Stamać, Nikica Petrak.

Cijelu smo noć pričali, a Cage je govorio o fluxusu, glazbi, umjetnosti..."

U dvorištu vile u to se vrijeme motao i kustos Mladen Lučić, koji je tu kao dječak dolazio napucavati loptu. Godinama kasnije, 2005., upravo će on Felleru prirediti retrospektivu u zagrebačkom MSU.

"Imalo je posebnu magiju", zapisao je Lučić u Fellerovoj monografiji o dvorištu u Jurjevskoj 31. "Početkom šezdesetih godina proteklog stoljeća bilo je sigurno najvažnije, barem što se likovnosti tiče, okupljalište grada. U dvorištu smo napucavali loptu, a kad bi stanovnici okolnih zgrada počeli izražavati nezadovoljstvo, otišli bismo na središnji plato jednog od najljepših gradskih vrtova te igrali nogomet i sa starijim stanarima toga kompleksa, najčešće sa Šimom Vulasom i Jurjem Dobrovićem kojega smo zvali Đuro Kovač.

Dobrović se u to vrijeme, kao i mnogi drugi umjetnici, bavio primijenjenom umjetnošću, odnosno umjetničkom izradom uporabnih predmeta. U ono vrijeme teško se se, uostalom kao i danas, moglo živjeti od nekomercijalne umjetnosti, pa se tada mnogi umjetnici učlanjuju u Likum, umjetničku umjetničku zadrugu koja uporabne umjetničke proizvode svojih članova nudi tržištu. Vulas i on dijelili su mali stan koji im je služio i kao atelijer.

image

Vila Feller

Darko Tomaš/Cropix

U njemu je Dobrović istovremeno iskucavao predmete primijenjene umjetnosti i stvarao svoja geometrijska polja, a Vulas radio drvene makete svojih jedara i orgulja. Navečer su razgovarali u dvorištu, a pridružilo bi im se i nekoliko stanara, pa i mladi Eugen Feller, s kojim nismo igrali nogomet, pa nam je možda i zato izgledao malo čudno, ali i zato što se nekonvencionalno odijevao te pomalo ekscentrično ponašao. Susjedi ga nisu voljeli vjerojatno zato što je bio jedan od bivših vlasnika kompleksa."

Lučić u tom tekstu priznaje i da su se kao djeca čudili debelim, gusto umrljanim pravokutnim površinama koje je Eugen zvao slikama.

"O slikama općenito imali smo posve drugačiju predodžbu, što smo Felleru, s određenom dozom dječje malicioznosti, nekoliko puta i rekli. Nije se previše uzrujavao zbog toga, a kako je slike sušio ispred prizemnog zajedničkog WC-a, rekao nam je, kako bi skratio diskusiju, da slobodno mokrimo po njima, što smo nekoliko puta s osobitim zadovoljstvom i učinili."

"U desetljećima nakon rata u vili Feller nalazio se i Muzički dom kojim su prošli Arsen Dedić, Pavle Dešpalj, Mario Bogliuni", sjeća se Eugen Feller.

"A kad samo pomislim da je tu ranijih godina Krleža prvi put čitao ‘Balade Petrice Kerempuha‘. Dolazili su i Anka Krizmanić, Sergije Glumac, Ivan Goran Kovačić, Antun Augustinčić. Kulturna povijest je prošla tom kućom."

Iza glavne vile sa zapadne strane široke stepenice vodile su u vrt koji je u vrijeme slikareva djetinjstva i mladosti bio već zapušten. No, na taj je vrt imao uvijek najljepša sjećanja.

"Kako je bilo lijepo u tom vrtu... U Italiji sam često mislima šetao njime."

image

Vrata na fotografiji ulaz su u stan Eugena Fellera, smješten u pomoćnom, dvorišnom prostoru

Od svih umjetnika koji su živjeli u kompleksu vile danas su ostali samo on i Juraj Dobrović.

"Dijeli nas tek zid garaže..."

Na djedovu posjedu Eugen Feller, međutim, kako sam kaže, živi i dalje u ilegali. Dio kvadrata nekadašnje garaže pripada državi, zbog čega se godinama povlači po sudu. Nešto mu je tijekom denacionalizacije vraćeno, nešto je otkupio od rodbine, no sve je to ništa prema onome čime je nekoć njegova obitelj raspolagala. Borba za oduzetu imovinu odredila mu je na neki način sudbinu, kao i mit o Fellerima koji ga prati cijeli život.

"Moji su zapravo bili jedna normalna obitelj, koja je imala oca megalomana. Ništa posebno", zaključuje.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 08:24