Bivše crkve, stara skladišta ili raskošne palače sve se može iskoristiti kao izložbena galerija, kao da je postao moto venecijanskog Bijenala koji iz godine u godinu, i tako od 1895., privlači umjetnike, kustose, povjesničare umjetnosti, kritičare, turiste i brojne ljubitelje umjetnosti iz cijelog svijeta.
Neke od najupečatljivijih izložbi ovogodišnjeg izdanja, koje se ovaj vikend privodi kraju nakon više od šest mjeseci trajanja, događale su se upravo u takvim alternativnim prostorima - konkretno, u dekonsekriranim crkvama i nekadašnjim scuolama bratovština u novoj art-zoni Venecije koja niče u sjevernom, mirnijim dijelu grada, Cannaregio. Riječ je o izložbama dvoje vodećih kineskih umjetnika - Zeng Fanzhija čiji postav u Scuola Grande di Santa Maria della Misericordia potpisuje slavni japanski arhitekt Tadao Ando i Yu Hong u obližnjoj Chiesetti della Misericordia.
Procvatu cijelog kvarta zasigurno je pridonio i novi mecena na venecijanskoj sceni uz već sveprisutnog Pinaulta - karizmatični i pomalo ekscentrični bogataš Nicolas Berggruen, poznat i pod nadimkom siromašni milijarder koji je dobio početkom 2000-ih nakon što je rasprodao sve svoje nekretnine i imovinu. Nije čak posjedovao ni sat, te je putovao i živio u različitim hotelima samo s malom torbom odjeće i svojim BlackBerryjem.
Berggruen, koji je posljednjih godina promijenio način života i posvetio se filantropiji, u ovom dijelu Venecije, samo nekoliko koraka od Strada Nove, duge ulice koja povezuje željezničku stanicu s Rialtom i San Marcom, kupio je palaču Diedo iz 18. stoljeća, nekadašnju rezidenciju čuvene venecijanske obitelji, i pretvorio je u muzej, sjedište svoje fundacije za umjetnost i kulturu. Taj novi izložbeni prostor na karti Serenissime inauguriran je upravo tijekom ovog Bijenala izložbom pod nazivom "Janus" prema rimskom božanstvu početaka, čiji dvostruki lik - jedan gleda naprijed, a drugi unatrag - simbolizira most između prošlosti i sadašnjosti.
Za prvu izložbu u zdanju koje je tijekom godina imalo razne namjene, poput osnovne škole i suda, neki od najznamenitijih suvremenih umjetnika danas napravili su site specific instalacije - ona s potpisom Ursa Fischera od 600 ručno puhanih komada koji vise sa stropa i padaju kroz prostoriju poput kišnih kapi bila je jedan od nafotografiranijih radova na društvenim mrežema posljednjih mjeseci među posjetiteljima ovogodišnjih venecijanskih izložbi. Ali i drugi radovi u ovoj impresivnoj palači ukrašenoj freskama nisu prošli nezamijećeno - instalacija Sterlinga Rubyja, Lanterna, hommage uličnoj rasvjeti koja je nekad osvjetljavala venecijanske ulice i dvije tapiserije istog umjetnika napravljene od ribarskih mreža nabavljenih od obitelji u Buranu.
"Kroz izložbe, događaje i rezidencije umjetnika na pet razina i na 4000 četvornih metara, ovaj kulturni raj posjetitelje vodi na putovanje otkrivanja, gdje se odjeci prošlosti stapaju sa živopisnim pulsom sadašnjosti", poručuju iz Berggruenove zaklade.
A nedaleko od palače Diedo odvijala se, pak, izložba Yu Hong, 58-godišnje figurativne slikarice iz Pekinga, ujedno i njezina prva u Europi, zbog koje je vrijedilo potegnuti na drugi kraj grada.
Iako je u domovini itekako poznata, ovu Kineskinju svijet posljednjih godina tek otkriva i, kako je rekla kustosica Alexandra Munroe iz Muzeja Solomon R. Guggenheim, u ovom trenutku "ne postoji niti jedna druga žena slikarica predstavnica realizma koja se može približiti njezinu prestižu i postignuću".
U dekonsekriranoj Chiesetti della Misericordia predstavila se izložbom "Another One Bites the Dust", na kojoj se "usudila" parirati najvećim venecijanskim majstorima renesanse i baroka u pokušaju da svojim djelima, tradicionalnim u tehnici, ali suvremenim u sadržaju, opremi građevinu koja je izvorno imala sakralnu namjenu prizivajući u njihovu izgledu oltarne slike kakve nalazimo posvuda u Veneciji. Samo nekoliko koraka dalje nalazi se crkva Dei Gesuiti s djelima Tiziana i Tintoretta, među ostalim.
Djela Yu Hong, međutim, sve su samo ne ukras u prostoru, pobuđuju kod promatrača razne reakcije, od šoka, zgražanja do oduševljenja. Malo tko ostaje ravnodušan.
Radovi Yu Hong izokreću, naime, epske teme sakralne umjetnosti prikazujući na posve neočekivan način različita ljudska stanja - tugu, apsurde i transcendenciju tjelesnog postojanja.
"Kao da su bizantske ikone ili likovi budističkog narativnog slikarstva ponovno rođeni u digitalnom dobu; kao da su grupni portreti iz dinastije Song poprimili svetu gracioznost Michelangela, izobličenost Caravaggia i brutalnost tijela Egona Schielea", zapisala je nadahnuto o izložbi Yu Hong kritičarka časopisa Plaster.
Yu Hong u ovim svojim radovima s interneta i društvenih mreža posuđuje slike ljudi, uglavnom žena i djece, i slika ih u zgrčenim pozama kako izražavaju duševnu bol ili neposrednu fizičku opasnost u nedefiniranom prostoru.
Scene koje prikazuje opisuju neke situacije iz svakodnevnog života, no svaka je na neki način jeziva, obojena egzistencijalnim terorom - slike stopala leševa ponavljaju se kroz cijeli ciklus.
"Kroz svoje raskošno oslikane, ali mračne kompozicije, Yu Hong razmatra goleme društvene promjene koje su uzrokovale kineska globalizacija i brzina transformacije, kao i nesigurnost pred katastrofalnim promjenama", piše, među ostalim, u predgovoru.
Naziv izložbe "Another One Bites the Dust" referira se inače na istoimenu pjesmu grupe Queen iz 1980. godine čiji stihovi govore o svakodnevnoj i vječnoj ljudskoj borbi, o smrti, porazima i očaju, a sličan izraz koristi i pisac Lu Xun, u svojem opisu kineske stvarnosti kao tragičnog ponavljanja prošlih iskustava.
Yu Hong je rođena 1966. in Xi‘anu. Osamdesetih je studirala slikarstvo na pekinškoj Akademiji likovnih umjetnosti, gdje je nakon diplome ostala raditi kao predavačica. Njezini radovi, međutim, bili su u godinama kada se formirala i stupila na scenu kritika tada dominatnog socrealizma u kineskoj umjetnosti. Nadahnuće joj je bilo europsko slikarstvo, moderna i suvremena umjetnost Zapada, čak i konceptualizam.
Kritika ju je vrlo rano prepoznala kao članicu umjetnika tzv. nove generacije koji su redefinirali figuraciju u Kini 1990-ih stvarajući likovna djela u kojima su prikazivali psihološka stanja pojedinaca u jeku brzih promjena. Yu Hong je jedna od rijetkih žene te grupe.
"To je oznaka koju su smislili likovni kritičari", rekla je svojedobno prisjećajući se tog razdoblja u svojoj karijeri. "To nije bila ni grupa ni organizacija, već prije skupina mladih umjetnika čiji radovi napuštaju velike kolektivne narativne perspektive i okreću se izražavanju svojih pogleda na svijet kroz individualne narative."
Na tom tragu ubrzo je postala prepoznatljiva upravo po svojim ciklusima u kojima često progovara o apsurdnim uvjetima suvremenog života kroz položaj žena u Kini.
U novije vrijeme, pak, kao što se vidi na devet metara dugoj slici, "Brod luđaka" (2021.), koja je također izložena u Veneciji, bavi se temama ekološke propasti, masovne migracije i ljudskog i životinjskog očaja, čime je proširila reference svojih epskih narativa s nacionalnih na globalne probleme.
Središnji komad njezine venecijanske izložbe veličanstveni je politiptih od deset dijelova "Hod kroz život" koji, kao što to i sam naziv daje naslutiti, prikazuje ljudsko iskustvo od rođenja do smrti.
Kada je osmišljavala ovu izložbu, željela je, kako je objasnila, voditi dijalog s venecijanskom religioznom umjetnošću, "koja u suštini prenosi kontemplaciju o krajnjim pitanjima života".
Poliptih Yu Hong u Chiesetti della Misericordia podijeljen je u dva dijela, s lijeve i desne strane oltara, a kao i sve ostale radove na ovoj izložbi, karakterizira ga zlatna pozadina.
Prvi panel poliptiha vrlo realistično prikazuje rođenje s otvorenom majčinom utrobom, slijedi prikaz bebe koja se kupa u kadi, što, prema riječima umjetnice, sugerira da smo nakon rođenja zatvoreni unutar određenih granica. Sljedeća scena prikazuje četvero djece kako vježbaju umjetničku gimnastiku. Istu temu Yu Hong slikala je mnogo puta jer joj se kći bavila tim sportom.
Gledati tu djecu kako treniraju, bilo je za nju, priznala je, i brutalno i lijepo. Jer, ta brutalnost nije samo na fizičkoj razini, ona također ukazuje na disciplinu života, što je nešto čemu se većina ljudi mora prilagoditi, živjeti s ovim svijetom.
Sljedeća slika govori o ljubavi, s dvoje ljubavnika koji leže na stijenama jedva pokazujući svoja lica. Potom dva muškarca leže na tlu kao da su uhvaćeni u zločinu, a na njih se nastavlja slika s nekoliko djevojaka koje izgledaju kao prostitutke. Obje slike predstavljaju sukob između želje i morala.
Slijedi panel koji prikazuje žensko tijelo umotano u prozirnu foliju, metodu koju neki koriste za znojenje tijekom mršavljenja. Nakon toga, nekoliko ljudi kao da nešto traži... Posljednja slika poliptiha govori o smrti, sa stopalima staraca, djece, muškaraca i žena u mrtvačnici.
Osim politptiha, izložbu Yu Hong u Chiesetti della Misericordia čini još nekoliko njezinih radova - među kojima i dva tonda. Prvi, "Rođenje", prikazuje novorođenče koje drže liječničke profilaktičke rukavice i povezano je s majkom pupčanom vrpcom, a drugi, "Smrt", postavljen nasuprot, bosa stopala nekoliko leševa koja je Yu Hong naslikala poredana u horizontalnom nizu.
"Ova serija slika počinje životom i završava smrću, sa željama između; zajedno govore o procesu borbe protiv želje prije nego što dođe do kraja života", objasnila je slikarica svoje nadahnuće.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....