Baš i ne vjerujem u ljudsku slobodnu volju. Mislim da su naši životi, puno više nego što bismo to željeli vjerovati, rezultati naše okoline, životnih okolnosti, odgoja i, naravno, naše genetske strukture. Tek se ponekad možemo oduprijeti onome čemu nas vuče cijela naša nutrina i za što mislimo da je naša promišljena odluka, neki, tobožnji, iskaz našeg "ja". A i tada, s nepredvidivim posljedicama, koje nas, ponovno, bacaju u zagrljaj naših, društvom, osobnom psihom i okolnostima, uvjetovanih reakcija kojima tako nježno tepamo da su naša draga "osobnost". Ipak, vjerujem (a možda se jako varam) da je umjetničko stvaralaštvo (iako i ono uvelike ovisno o društvenim i biološkim predispozicijama) iracionalno, posve nepredvidivo područje djelovanja, koje može barem malo biti izvan svih, pa i onih uvjetovanih normi. A ono nosi i veću odgovornost prema društvu. Svi smo mi nemoralni do neke granice i svi ćemo to, do neke granice, oprostiti i sebi i drugima jer, zapravo, dobro znamo da u našim životima ne odlučujemo gotovo ni o čemu. Ali ako stvaramo umjetničko djelo, odlučujemo o puno toga - i o njegovoj formi i o njegovoj poruci, a trebamo i predvidjeti posljedice te poruke. Pa iako, na koncu, nijedan umjetnik ne posjeduje apsolutno tumačenje svoga djela, on odgovara za njegove neposredne implikacije.
Vođena emocijama
Simpatična izraelska ljevičarka, protivnica Netanyahuove politike, slikarica Zoya Cherkassky-Nnadi, čiji se radovi mogu vidjeti i na društvenim mrežama postala je odnedavno miljenica cionista diljem svijeta. Razlog tome je, rekao bih, trenutak u kojem je dopustila da njezino umjetničko djelovanje bude vođeno emocijama te stavljeno u službu izraelskog patriotizma, koji u ovom trenutku podrazumijeva (sviđalo se to nekome ili ne) genocid nad palestinskim stanovništvom.
Zoya Cherkassky-Nnadi imigrantica je u Izraelu. U godinama propasti Sovjetskog Saveza velik broj njegovih stanovnika židovskih korijena, tražeći stabilnost i bježeći od bijede tranzicije, iskoristilo je mogućnost preseljenja u Izrael. Ova je slikarica, rođena 1976., tada još bila djevojčica, a u Izrael se, s roditeljima, doselila iz Kijeva. Zaljubljena u slikarstvo od malena, sa skepsom je gledala na subverzije različitih diskursa u konceptualnoj umjetnosti. Iako se okušala i u njoj, vrlo provokativnom izložbom "Collectio Judaica", 2002., gdje je duhovito interpretirala elemente židovske tradicije, a najveći je šok izazvala radom koji je predstavljao zlatni broš u obliku oznake koju su Židovi morali nositi u zemljama Trećeg Reicha, Zoya Cherkassky svoju je stvarnu strast nastavila živjeti kroz slikarstvo.
Njezin izraz spada u vrlo prisutnu suvremenu poetiku koja spaja ilustraciju - njezinu moguću narativnost, pojednostavljenje oblika, užitak u detaljima i duhovitost - sa slikarstvom (kod nas je najznačajniji slikar tog izraza, naravno, Stipan Tadić). Na slikama uglavnom prikazuje svakodnevicu iz specifične perspektive, u ovom slučaju one sovjetskih imigranata u Izrael, koje su lokalci zvali naprosto "Rusi". Zoya Cherkassky voli šokirati, posebno konzervativne židovske vjernike, pa su njezine slike ponekad tek groteskne karikature koje se oslanjaju isključivo na šok (recimo, prizor krvavog obrezivanja jednog obraćenika na judaizam, ili slika rabina koji njuška po frižideru neofita i pronalazi svinjsku glavu u loncu). Najbolje slike njezina opusa one su u kojima prikazuje realnost koju je proživjela. U njihovim detaljima i u gestama njihovih protagonista može se osjetiti umjetničin sentiment prema imigrantima, kao i njezino razumijevanje njihovih nesigurnosti i neprilagođenosti.
Ali, da je nastavila slikati tople ljudske trenutke, ili se rugati ortodoksnim Židovima, ne biste danas čitali o njoj. Nakon napada Hamasa na Izrael 7. listopada 2023. i talačke krize koja je uslijedila, ova je umjetnica osjetila potrebu reagirati. U seriji slika, u svom je karakterističnom stilu (ovoga puta nešto manje promišljeno, jer pretpostavljam da ju je patriotski žar tjerao da radi u brzini) komentirala ovaj teroristički napad i komemorirala njegove žrtve. Na prvi pogled sve je to legitimno. Sama umjetnica u medijima ističe kako nipošto ne želi opravdati djelovanje izraelske vojske, kako snažno osuđuje trenutačnu izraelsku vladu, kako njezine slike ne znače da ne suosjeća i s palestinskim žrtvama te kako će, možda, i njih tematizirati.
Kulturni djelatnici svijeta (nasuprot političkim djelatnicima svijeta, dakle onima sa stvarnom moći) gotovo su jednoglasno osudili genocid koji Izrael sprovodi u Gazi nad palestinskim civilima. I izraelski je paviljon na Venecijanskom bijenalu ove godine zatvoren odlukom izraelskog izlagačkog tima, da bi se izbjegao skandal, a ne zbog međunarodnog bojkota, kao što je bio slučaj s ruskim paviljonom (zbog agresije na Ukrajinu) prije dvije godine. Sve je to pridonijelo da Zoya Cherkassky preko noći postane umjetnička zvijezda izraelskih apologeta. U ekspresnom je roku ova, u svijetu dotad relativno nepoznata slikarica dobila intervjue u važnim, međunarodnim medijima i izložbu u Židovskom muzeju u New Yorku. Tijekom razgovora s umjetnicom u povodu te izložbe u muzej su došli prosvjednici: zahtijevali su da se ona svojim radom odredi i prema palestinskim žrtvama, implicirajući da je ratna huškačica. Ispred muzeja su dijelili karikature na kojima ona, u maskirnoj uniformi, oslikava bombe. Na oduševljenje publike Židovskog muzeja, Zoya Cherkassky je prosvjednicima odgovorila samo: "Fuck you".
Na meti kritika
Moglo bi se tumačiti da je ta psovka upućena svim ubijenim civilima, svoj djeci, starcima i svim Palestincima koji su izgubili nekoga u divljačkom masakru u Gazi. Iz luksuzne i tehnički dobro opremljene dvorane njujorškog muzeja. Ali, pratimo li slikaričine medijske istupe, mogli bismo protumačiti da je ta psovka i izraz nemoći i očaja jedne umjetnice koja se našla u ulozi maskote politike koju, intimno, uopće ne podržava. Umjetnice na meti kritika i uvreda ljudi s kojima se, vjerojatno, slaže više nego s onima koji su s njom, u tom času, dijelili pozornicu.
Koliko je u svemu tome ona kriva? Zar je jedna za svijet anonimna umjetnica, danas, u civilizaciji u kojoj je umjetnost tek spektakl i u kojoj je umjetnicima neopisivo teško opstati, trebala odbiti izložbu u New Yorku i perspektivu sigurnosti koju nudi međunarodni renome? Je li pretpostavljala da se podrazumijeva da pijetet prema izraelskim žrtvama ne isključuje pijetet prema palestinskim? Ona je, svojim slikama, reagirala biološki i kulturno uvjetovano - u strahu za sigurnost svoga djeteta i, općenito, obitelji i u suosjećanju prema sunarodnjacima. Očekivano i ljudski.
Ali, od umjetnika se traži više. Ako stvarno želi biti umjetnik, a ne tek lako instrumentalizirana marioneta, on mora razmišljati dalje od svoje obitelji, dalje od svoje domovine. Poruka "Guernice" (a Zoya Cherkassky je ponekada citira na slikama) ne zaustavlja se na jednom gradu, na jednom ratu, na jednoj ideologiji. Ako angažirano umjetničko djelo ne teži takvoj univerzalnosti, ono je samo jednokratna maramica za brisanje nacionalističkih suza i ispuhivanje nosa šmrkavog naroda. Umjetnica je, u ovom trenutku, kada je broj ubijenih civila u Gazi prešao 40.000 u samo godinu dana, morala, u istom dahu s ovim slikama, odati počast i palestinskim žrtvama. Jer pijetet ne znači ništa ako nije pokazan i prema strani koja nije naša. Njezini branitelji (a pun ih je zapadni tisak) ističu kako je, još prije Hamasova napada (u povodu izraelskog nasilja u gradu Huwara, u veljači 2023.), napravila sliku "Pogrom", referirajući se na Marca Chagalla, koja prikazuje muslimansku obitelj u bijegu iz zapaljenog sela. No to je premalo, danas, kada se čini da je plansko istrebljenje Palestinaca službena politika Izraela, s punom podrškom Zapada.
Plodovi smo svoje kulture
Svi smo mi plodovi svoje kulture, svojih životnih tragedija i ideologija koje nas oblikuju. To se odnosi i na hamasovce i na izraelsko vodstvo. I jedni i drugi krivi su za teške ratne zločine. Naravno, to nikoga od njih ne oslobađa odgovornosti. Ipak, umjetnost ima mogućnost djelovanja izvan očekivanog, emotivnog i navijačkog. Ima mogućnost sagledati uzroke i posljedice, vidjeti ljude koji su robovi svojih okolnosti te im ukazati na njihove lance, ne bi li ih, možda, barem mrvicu, oslobodila. Umjetnost Zoye Cherkassky, nažalost, nije takva. Htjela to umjetnica ili ne, ona ovim slikama agitira za svoju domovinu i njezinu spornu politiku. Da, svi smo mi dio nekog sistema, ali ako netko već želi djelovati na ljudske emocije, na ljudsku mogućnost estetske spoznaje, odnosno djelovati umjetnošću, on prema društvu ima obavezu odabrati hoće li biti kotačić u destruktivnoj mašini ili će je pokušati zaustaviti, pa i po cijenu vlastita opstanka. Naši životi možda jesu izvan naše kontrole, ali to ne mora biti umjetnost koju stvaramo. Novostečena svjetska slava, dakle opet nešto izvan kontrole pojedinca, ovu je, vjerojatno dobronamjernu, slikaricu učinila oruđem zagovornika najstrašnijeg genocida našeg vremena.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....