OSMRTNICE UMJETNOSTI Buntovnik koji godišnje napravi najmanje stotinu slika, ponajviše na dasci

Ivica Malčić izniman je slikar, i u tehničkom, izvedbenom smislu, i u tematskom, no istodobno onaj je tip umjetnika koji uvijek zauzima poziciju pomalo sa strane, uvijek buntovnu, izvan dominantnih likovnih strujanja, dominantnih kustosa ili galerija. Tu je poziciju najvećim dijelom samovoljno izabrao.

Veliki je radoholik, svaki dan odlazi u atelje, napravi najmanje stotinu slika godišnje, u najvećem ih broju slučajeva slika na dasci. Tip je umjetnika koji može raditi puno, a da takva produktivnost ne utječe na njegovu kvalitetu. Ima koncept da izlaže svakih deset godina u galeriji u kojoj je prethodno izlagao, u Galeriji Vladimir Nazor, potom Galeriji Proširenih medija, te sada u Studentskom centru. Kako je u Galeriji SC propustio 2008. godinu, izlaže dva posve različita ciklusa, jedan su “Osmrtnice umjetnosti”, drugi su “Slučajni kolaži”, zajednički je naziv izložbe “20 Years After”.

U svakom ciklusu ima točno stotinu slika. Slike su manjih dimenzija, u postavu izložbe poredane vrlo gusto, jedna pokraj druge, kao simbol vremena u kojemu smo zatrpani vizualnim podražajima. Sve su slike naslikane preko novinskog papira kaširanog na ivercu. U ciklusu “Osmrtnice” slike su istog, izduženog formata, gornje dvije trećine slike su figurativne, dok je donja trećina apstraktna, naslikana potezima bijele boje i ispod nje često izviruju novinski tekstovi.

Uz slike osmrtnice, obrubljene crnom bojom, Malčić piše i posvete: neke su svima jasne, za neke je već potrebno biti umjetnički insajder. Primjerice, kada slika klasičnu građevinu, a uz rad piše “Odvest ću Trbuljaka da vidi MSU”, referira se, podsjetimo, na tekst Nenada Polimca koji je izašao u Jutarnjem listu prije nekoliko godina, o tome kako Goran Trbuljak nije nikada nogom kročio u Muzej suvremene. U nekoliko slika, pak, propituje tešku poziciju umjetnika, pa i predrasude koje još uvijek prate ovaj posao.

Na crno-bijeloj slici iz ciklusa “Osmrtnica” tako vidimo kravatu i bijelu košulju i bradu, lice ne ne nadzire, i piše “ošišaj se i nađi pravi posao”. Uz naslikanu kantu za smeće i vrećicu iz lanca dućana pita se: “Gdje su slikari koji mijenjaju svijet?”. Muškarac koji sjedi na stolici, opet u odijelu i lice mu ne vidimo, poručuje da je “preumoran za suvremenu umjetnost”.

Malčić svoj smisao za humor ne krije, dapače, vidljiv je i na ovoj izložbi, npr. pejzažna slika crkve Svetog Marka s potpisom “Slikar b kategorije”, a podsjetimo na njegove autoportrete (koji nisu izloženi ovom prigodom). “Slučajni kolaži” su, pak, skice iz svakodnevnice, detalji trenutka ili lica, portret s leđa kako ispisuje “ja sam slikar i sl.”, sam kaže da izdvaja zanimljive detalje iz dosadne stvarnosti.

Predgovor izložbi pišu Marijan Špoljar i Božica Dea Matasić, koja je prije dvadeset godina otvorila Malčićevu izložbu u SC-u, i bila je to prva izložba koju je otvorila u sklopu ove galerije.