Otvara se izložba američkog umjetnika koji već 12 godina živi i radi u Hrvatskoj

“Moje slike možete promatrati iz različitih kuteva. Prvoloptaški, na razini sviđaju li vam se ili ne, te, ako vas ozbiljnije zanima što stoji iza njih, na temelju teorije neuroznanosti, fizike, psihologije te najnovijih istraživanja iz psihologije boje koje proučavam, a ta su proučavanja u bazi mojih slika”, kaže Johnathan A. Roberts, američki umjetnik koji dvanaest godina živi u Zagrebu, i čija se izložba “Zaboravljeni krajolici” otvara večeras u 19 sati u Radničkoj galeriji.

Sliku gradi oblicima i jakim bojama. A iako je u bazi oblika koji grade sliku geometrija, one poprimaju organske forme, odnosno, kako mi umjetnik slikovito kaže, ti oblici “rastu poput kristala”. Zvonko Maković Robertsove je slike opisao je kao “djela koja nije jednostavno definirati: iako nastaju spontano i zadržavaju neposrednost, njihova je struktura krajnje precizna, a unutrašnji red odaje logiku i umjetnikovu težnju za svakodnevnim skladom”. Kustosica izložbe u Radničkoj galeriji je Iva Körbler koja tumači: “Slikar Johnathan Roberts bez kompromisa već cijelo desetljeće kontinuirano radi na složenim kompozicijama prirode, vlastitom zrcalu idealne utopije...”. U svakom slučaju, u djelima ovog slikara puno je toga prepušteno vašem umu - što ćete vidjeti, ovisi o vama.

Izvan ladica

Ipak, neposredne inspiracije za slike su mnoge, od snova, preko požara koji je izbio u jednom od omiljenih umjetnikovih američkih nacionalnih parkova Smoky Mountains, do mitova, primjerice o božici Ištar. Slika posvećena toj božici je i najnovija na izložbi, većih je dimenzija, i jedina je na kojoj je prisutan lik, naslikana je naga žena.

Izložene slike nastale su u poslj­ed­­njih deset godina. Drugačije su od trendova ovdašnje scene, teško ga je svrstati u ladice. Smatra li da je zbog toga zakinut, uvijek je linija manjeg otpora nekog definirati unutar pravca? “Ne bih rekao. Uspijevam živjeti od svoje kreativnosti, a to mi je važno. No, ono što mi smeta u današnjoj interpretaciji umjetnosti na globalnoj razini jest da kritičari sve rjeđe umjetnike posjećuju u ateljeu. Postoje vrhunska intelektualiziranja slika, no bez konkretnog doživljaja slike, a to ne smatram najboljim rješenjem. Životopis i način na koji umjetnik stvara u svojem prostoru važni su u interpretaciji”.

Promo

Nedavno je, krajem prošlog mjeseca, u kinu Tuškanac Robertsovim slikama bila posvećena i modna revija i film.

Dora Rubić predstavila je odjeću nadahnutu Robertsovim djelima: motivi s njegovih slika prešli su u treću dimenziju. Također je i premijerno prokazan i kratki impresionistički film redatelja Gorana Ribarića i direktora fotografije Mirana Krčadinca, nastao prema slikama. “Bilo mi je zadovoljstvo raditi sa skupinom ljudi, kao zanim­ljiiva promjena jer često stvaram sam u ateljeu koji je u sklopu moje kuće. S Dorom Rubić sam dugo razgovarao o projektu, kao i sa Goranom Ribarićem koji je takav filmofil da ama baš svaki razgovor s njim završi na citatu iz nekog filma”, kaže umjetnik. Događaj je organizirao ZARK, Zagreb Art Kolektiv, neprofitna organizacija koju je osnovao s nekoliko kolega.

U Zagrebu se dobro snalazi. Upoznali smo se prije nešto manje od deset godina, otvarala sam mu izložbu, također u kinu Tuškanac, a danas hrvatski govori mnogo bolje nego tada, iako kaže da mu je o umjetnosti ipak još lakše govoriti na engleskom, i da nije sasvim zadovoljan kako mu ide.

Menadžer na Šipanu

Johna­than Andrew Roberts u Zagreb je stigao zbog ljubavi prema marketinškoj menadžerici Tamari Tomić, koju je upoznao u Americi: “Mislio sam da nakratko dolazimo u Zagreb, no ovdje mi se svidjelo i odlučili smo ostati živjeti”. Imaju sedmogodišnju kćer Nevu koja je upravo krenula u prvi razred osnovne škole. Kako kaže, iznimno je talentirana za umjetnost. On sam priprema jednu knjigu za djecu o umjetnosti. Ljubav prema ovoj grani naslijedio je od majke koja je bila slikarica i kiparica. Rođen je 1974. godine u malom gradiću na Floridi, u blizini Orlanda. No, kako kaže: “Nije mi se odmah otvorilo da ću biti likovni umjetnik. Prvo sam mislio da ću postati pisac, napisao sam i neke knjige”. Ipak, upisao je studij povijesti umjetnosti i filozofiju estetike na Univerzitetu Georgija. Zašto ne slikarstvo? “Taj je studij pružao mnogo bolju podlogu”, odgovara.

Promo

U Zagrebu, dakle, živi više od desetljeća. S iznimkom od dvije godine koje je živio na otoku Šipanu. Tamo je, pak, radio kao menadžer u malom boutique hotelu. Nije uobičajeno za umjetnika da radi još nešto drugo? “Da, kod mene je malo toga uobičajeno. Čuo sam na telefon kad je netko pričao da im je potreban menadžer, prijavio sam se jer sam i u Americi radio neko vrijeme u hotelu, i nakon nekoliko krugova razgovora sam i prošao. Na Šipanu sam bio s cijelom obitelji, Neva je tada još bila mala, svi smo se zajedno preselili.”

Pametno kino

Je li imao vremena raditi na umjetnosti: “Da, stizao sam sve. Čak sam u to vrijeme izlagao i u Teksasu” (gdje je dobio i nagradu za najbolju izložbu na Salonu nezavisnih umjetnika, op.a.).

Danas, osim što slika, pomaže supruzi oko programa Sekvoja Art. Riječ je o, kako kaže, “programima učenja stranih jezika kroz steam&umjetnost”. Među ostalim drže i dječje matineje Pametno kino i tzv. Steam radionice u kinu Tuškanac: djeca gledaju odabrane crtiće, a potom se igraju na kreativnim radionicama, i tako provedu subotu ujutro...