Završen je Almissa Open Art Festival u Omišu.
Predzadnji dan Festivala započeo je postavljanjem umjetničke instalacije u javnom prostoru autorice Marije Ančić, naslovljen „Porta“.
Kako saznajemo, autorica kroz ovu specifičnu instalaciju, demonstrira profinjeni odnos između materijalnosti i urbanog prostora, stvarajući dijalog između objekta i subjekta u svakodnevici.
Namotavanje crne tkanine preko poluluka koji povezuje dvije zgrade rezultira jedinstvenim iskustvom prolaznika, koji se suočavaju s interferencijom u svojoj uobičajenoj prostornoj percepciji.
Ovaj čin intervenira u ritmičnost urbane fluktuacije, uvodeći element kontemplacije u banalnost svakodnevnog kretanja. Crna tkanina, kao simbol neodređenosti i apsorpcije svjetlosti, postaje metafora za nepoznato ili prikriveno, te istovremeno simbolizira granicu između privatnog i javnog, između poznatog i nepoznatog.
Prolazak ispod te tkanine evocira svojevrsni ritualni prelazak iz jednog prostora u drugi, naglašavajući fizičko i psihološko iskustvo promjene.
U konačnici, Ančić uspijeva stvoriti liminalni prostor unutar urbane matrice, gdje se tradicionalni pojmovi estetske funkcionalnosti dovedu u pitanje, a svakodnevica postaje platforma za refleksiju i reinterpretaciju osobnog i kolektivnog identiteta.
Nakon inaguracije instalacije publika je otišla na Staro gradsko groblje na performans „Bez naziva“ Ivana Meseka. Rad je predstavljao duboku refleksiju o prolaznosti ljudske egzistencije i zaboravu koji neizbježno dolazi s vremenom. Mesekova umjetnička intervencija, koja se sastoji od čitanja imena zaboravljenih pokojnika, transcendentira okvire klasičnog performansa i ulazi u područje filozofske meditacije o sjećanju, identitetu i smrti.
Ovaj performans možemo promatrati kao kritiku suvremenog društva u kojem individualizam i kratkotrajnost informacija vode do brzog gubitka kolektivnog sjećanja. U svijetu u kojem su društveni mediji i digitalni sadržaji često površni i prolazni, Mesekov čin čitanja imena zaboravljenih preminulih vraća fokus na trajnu vrijednost ljudskog postojanja. Činom čitanja imena, Mesek priziva u život one koji su već dugo zaboravljeni, dajući im simbolički drugi život kroz čin sjećanja.
Njegova gesta čini performans duboko humanim, jer podsjeća na to da svatko od nas, bez obzira na društveni status ili povijesnu važnost, zaslužuje sjećanje i priznanje. Mesekova intervencija može se također tumačiti kao odgovor na nietzscheansku misao o „vječnom vraćanju istog“ – da kroz ciklički čin sjećanja, Mesek pruža mogućnost da se zaboravljeni ponovno i iznova doživljavaju, makar samo na trenutak.
Performans također postavlja pitanje: što ostaje od nas nakon smrti? Ako nas sjećanja preživjelih čine živima, što se događa kada više nema nikoga tko se sjeća? Mesekov čin, premda jednostavan, otvara kompleksnu mrežu značenja koja se bavi odnosom između prolaznosti i trajnosti, pojedinca i kolektiva, te sjećanja i zaborava.
U konačnici, Mesekova akcija na groblju nije samo omaž onima koji su zaboravljeni, već i kritika suvremenih društvenih tendencija prema zaboravu i brisanju. Mesek stoga svojim performansom ne samo da odaje počast zaboravljenima, nego nas i sve zajedno podsjeća na vlastitu smrtnost i krhkost sjećanja.
Nakon groblja publika se prošetala do glavnog gradskog trga na performans Astrid Jakšić, mlade autorice koja se predstavila omiškoj publici na Almissa Open Art festivalu performansom "Stolac ispovijesti," istražujući granice intime kroz suptilan dijalog. U ovom radu, Jakšić sjedi na jednoj stolici, dok druga, prazna, poziva sugovornika na sudjelovanje.
Performans je jednostavan: sugovornici dolaze, sjedaju pored umjetnice i ulaze u intimnu komunikaciju putem šapata, što predstavlja tajni, sačuvani oblik razgovora. Jakšić se postavlja kao odraz i odjek misli sugovornika, stvarajući prostor za razmišljanje i suočavanje s vlastitim pitanjima.
Ovaj performans uspješno je potaknuo sudionike i publiku na sudjelovanje, stvarajući prostor za iskrene, osobne refleksije, pokazavši da jednostavna forma može donijeti duboku emocionalnu i intelektualnu razmjenu.
Predzadnju večer je program zatvorio Slaven Tolj s radom Adam i Eva.
Performans započinje simboličnim činom prebojavanja navijačkog delikventskog grafita s fašističkim obilježjima na zidu, kao svojevrsnim ritualnim čišćenjem prostora u kojem će se odvijati umjetnički proces. Taj prvi korak otkriva Toljevu namjeru da se suoči s tragovima destruktivnih ideologija, stvarajući prazan prostor za nove zapise i značenja.
Na tom očišćenom prostoru, Tolja kredom ispisuje riječi "Adam i Eva" – frazu koju je naučio ponovno pisati nakon gubitka dijela svojih kognitivnih sposobnosti koje je prouzročilo par moždanih udara. Kroz ovaj čin, on se vraća osnovama, kao da iznova uči artikulirati svijet oko sebe. Prvo ime koje je nakon toga napisao bilo je Tin Ujević, očito referenca na nedavni koncert u Imotskom. Nakon toga, umjetnik počinje ispisivati imena svih sudionika festivala, koristeći vizualne podsjetnike za svako slovo, pažljivo i metodično. Čini se da crta slova promatrajući ih kao slike, oslanjajući se na svoju vizualnu percepciju kako bi uspio preniti imena i prezimena na pod.
Dok Tolj prepisuje imena, jedna od gledateljica, prema njegovoj uputi, pokreće malu glazbenu kutiju s melodijom "Bella Ciao", dok se povremeno s prijenosnog zvučnika čuje skandiranje "Druže Tito mi ti se kunemo". Ovaj zvučni isječak nosi sa sobom povijesnu težinu i emocionalnu snagu trenutka kada je cijela Jugoslavija ujedinjena u kolektivnoj boli nakon smrti druga Tita. Za Tolja, taj trenutak predstavlja izdisaj zajedništva, nakon kojih je uslijedio rascijep.
Toljev performans, iako na prvi pogled jednostavan, predstavlja duboku meditaciju o procesu sjećanja, pisanju i ponovnom uspostavljanju identiteta. On koristi čin pisanja kao način da premosti rascjep između prošlosti i sadašnjosti, između kolektivnog i osobnog, između života prije i nakon moždanog udara.
"Adam i Eva" nije samo refleksija na vlastitu borbu, već i na šire društvene promjene. U konačnici, ovaj performans predstavlja Toljin način suočavanja s prošlošću, ali i način kako kroz umjetnost može liječiti rascjep kako u sebi, tako i u društvu, vraćajući se osnovama, slovima, riječima – ponovno gradeći svijet oko sebe.
Almissa Open Art Festival u Omišu, poznat po nepredvidivim i refleksivnim umjetničkim praksama, ove je godine donio jedan neočekivani rad. Katarina Blagojević i Ljubinka Grujin Vuletić, posjetiteljice iz Splita, došle su trećeg dana festivala kako bi prisustvovale performansima, no njihova potraga za mjestima izvedbi bila je neuspješna. Lutajući gradom, suočene s nejasnim uputama i frustracijom, nisu uspjele pronaći događanja. Njihova priča, zabilježena u pismu i zvučnom zapisu tijekom povratka kući, postala je spontani umjetnički rad, koji je ravnatelj festivala uvrstio u program.
Ovaj događaj reflektira prirodu festivala kao prostora gdje se umjetnost i svakodnevni život isprepliću, a publika nenamjerno postaje sudionik u promjenjivom i neuhvatljivom umjetničkom procesu. Izgubljenost, neizvjesnost i frustracija postaju ključni elementi suvremene umjetnosti koja nadilazi tradicionalne granice izvedbe.
Zadnji dan festivala otvorio je Vanja Pagar, performansom „Zatvaranje“. Na glavnoj tržnici kraj peškarije umjetnik je stao kraj fontane i krenuo se poljevati i šamponirati, ne skidajući pri tom odjeću koju je nosio. Performans predstavlja snažan i simboličan odgovor na kraj turističke sezone u Dalmaciji, u kojem umjetnik kroz ritualno čišćenje tijela metaforički čisti prostor nakon intenzivnog ljetnog perioda. Ovaj čin pranja, smješten između osobnog i kolektivnog iskustva, naglašava ambivalentan odnos prema turizmu—ekonomskom benefitu s jedne strane, i narušavanju lokalnog identiteta i slobode s druge. Pagar time istražuje dublje slojeve nečistoće, ne samo one fizičke, već i moralne, koje ostaju nakon sezone. "Zatvaranje" tako postaje refleksija o napetosti između ekonomske koristi i očuvanja autentičnosti, ističući potrebu za pročišćenjem i vraćanjem kontrole nad vlastitim prostorom.
Nakon „Zatvaranja“ publika je otišla ispod gradskog sata koncert improvizirane eksperimentirane glazbe i razgovor s umjetnicima.
"Petnaesto izdanje Almissa Open Art Festivala u Omišu istaknulo se kao moćan kontrapunkt konzumerističkom svijetu, pružajući platformu za kritičko promišljanje i eksperimentalno umjetničko stvaralaštvo. Kroz temu "Otvaranje", festival je otvorio nove dimenzije interakcije između umjetnika, prostora i publike, potičući dijalog i suradnju koji nadilaze tradicionalne granice umjetničkog stvaranja.
Od provokativnih performansa, do promišljanja o društvenim i političkim kontekstima ovogodišnji festival je postavio umjetnost kao ključnu silu otpora prema površnosti modernog društva. Eksperimentalni pristup, inkluzivnost i inovacija obilježili su ovaj festival kao značajan kulturni događaj koji preispituje ne samo identitet Omiša, već i šireg društva u kojem živimo.
Almissa Open Art Festival nastavlja potvrđivati svoj status ne samo kao prostor umjetničke slobode, već i kao mjesto gdje se propituje i redefinira što umjetnost može i treba biti u suvremenom svijetu", poručuju organizatori. Ravnatelj festivala je Vice Tomasović.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....