Pećinska naselja u kojima su do prije 70 godina živjeli stanovnici Matere glavna su atrakcija

Bugarski Plovdiv i talijanska Matera ove godine nose titulu Europske prijestolnice kulture, a ceremonije otvorenja u oba grada održat će se u narednih desetak dana. Plovdiv na scenu stupa prvi, programo inauguracije počeo je ovaj vikend, a Matera 19. siječnja.

Iako različite veličine i s potpuno različitim kontekstima u kojima su se razvijali, i Plovdiv i Matera gradovi su s izuzetno bogatim povijesnim i kulturnim nasljeđem, i deklarativno i u praksi usmjereni na budućnost za koju, u sklopu EPK projekta, nastoje pronaći nove, održive modele razvoja te istovremeno redefinirati vlastiti identitet.

Plovdiv je s 345 tisuća stanovnika drugi po veličini grad u Bugarskoj i izuzetno je značajno ekonomsko, prometno, kulturno i obrazovno središte u toj državi. Smješten je na obalama rijeke Marice, u južnom dijelu Plovdivske doline u Traciji. Tragovi prvih naselja ovdje datiraju iz 6. tisućljeća prije Krista, što ga čini jednim od najstarijih europskih gradova, a kao što je to slučaj s Rijekom i Hrvatskom 2020., postat će prvi bugarski grad - Europska prijestolnica kulture, što se ujedno i preklapa s bugarskim predsjedanjem Vijećem EU od siječnja do lipnja ove godine.

Nekoć slika blijede, danas turizam

S pripremama za EPK Plovdiv je krenuo još 2011., kada je osnovana gradska organizacija Plovdiv 2019 s ciljem razvoja i pripreme bid booka, ključnog dokumenta temeljem kojeg Europska komisija odlučuje koji će grad odabrati za tu prestižnu titulu. Njihov je EPK slogan “Zajedno” te uključuje četiri tematske platforme: integracija etničkih i nacionalnih manjina, kao i različitih generacija i socijalnih skupina, revitalizacija zapuštenih urbanih prostora, očuvanje povijesnog naslijeđa, širenje pristupa kulturi te promicanje održivih životnih stilova, što podrazumijeva “sporiji” život, “sporu” hranu i općenito održivo gospodarstvo. Tijekom 2019. Plovdiv planira provesti u djelo više od 30 projekata te održati 500-tinjak događanja na više od 70 lokacija u gradu.

iStock

Dok je Plovdiv relativno poznat grad i izvan bugarskih nacionalnih okvira, ponajviše kao prometno čvorište i važan ekonomski kotač bugarskog gospodarstva, talijanska Matera skriveni je biser Apeninskog poluotoka koji tek posljednjih godina, zahvaljujući turizmu, proživljava svoju nacionalnu i europsku afirmaciju. Kao i Plovdiv, Matera je jedan od najstarijih europskih gradova, čija povijest seže 8 tisuća godina unatrag. Sa svojih 60-ak tisuća stanovnika Matera je smještena na jugu Italije, u regiji Basilicata, a njezini stanovnici stoljećima su bili siromašni pastiri i seljaci koji su, zajedno sa svojim životinjama, živjeli u pećinskim naseljima izdubljenim u vapnenačkim stijenama, poznatima kao Sassi, odnosno “kamenje”.

Pitoreskni gradić formirao se kao kompleks kuća, crkvica i samostana ugrađenih u stijene, a tek nakon Drugog svjetskog rata izgrađena su nova gradska naselja u koja su se uselili stanovnici. Ljudi koji su prije rata tamo živjeli, a bilo ih je 15-ak tisuća, sjećaju se da su u pećinama, bez struje, vode i ventilacije, živjele nepismene obitelji s po desetak djece, koje su spavale s magarcima i svinjama, a stopa smrtnosti bila je tolika da je otprilike svako peto dijete u obiteljima umiralo. Zahvaljujući romanu Carla Levija “Krist se zaustavio u Eboliju” iz 1945., koji je dio talijanske lektire, Matera je postala “sramota Italije”, a tu je stigmu počela skidati tek 90-ih, kada je grad stavljen na UNESCO-ov popis svjetske kulturne baštine. Levi je o Materi pisao kao o “slici bijede” kakvu prije toga nije vidio, a pećinska naselja koja je spominjao u negativnom kontekstu danas su ključan dio turističke ponude tog grada.

52 milijuna eura

Projekt EPK vodi zaklada Matera 2019 na čijem je čelu Paolo Verri, a jedan od važnih ciljeva koje si je taj grad zacrtao je sprečavanje upadanja u zamku masovnog turizma i prepuštanja stvari golom Airbnb tržištu, s obzirom na to da se broj turista koji posjećuju gradić od 2011. do danas učetverostručio. Strategija koju su razvili, a za koju vjeruju da bi mogla biti model drugim europskim gradovima u sličnoj situaciji, jest koncept turista kao “privremenih sugrađana”, ljudi koji postaju dio zajednice te za vrijeme svojeg boravka u Materi dobivaju “putovnice”. Razradili su pet turističkih tura koje više ne uključuju samo posjete pećinama, a uključeno je i 500-tinjak iznajmljivača Airbnba koji također sudjeluju u projektu.

Matera je ovih dana u završnoj fazi priprema za ceremoniju inauguracije EPK-a, čiji će uvod krenuti 18. siječnja u večernjim satima, kada će stanovnici upaliti tradicionalne svjetiljke, a otvorit će se osam izložbi osam svjetskih umjetnika. Dan kasnije točno 2019 glazbenika, poglavito članova limenih glazbi iz grada i regije Basilicata te njihovih glazbenih gostiju iz cijelog svijeta, prolazit će i svirati ulicama Matere.

Materina krilatica za EPK je “Open Future”, odnosno “Otvori budućnost”. Cilj je iznalaženje novih modela za razvoj grada, a u tu svrhu, kao jedna od važnijih sastavnica projekta, otvorena je Open Design School. Cjelogodišnji program EPK-a u Materi odvija se u okviru četiri glavne tematske cjeline, a to su antička budućnost, kontinuitet i raskol, refleksije i veze, utopije i distopije te korijeni i putevi.

Prema dokumentu iz 2014., kada se Matera s puno poznatijim talijanskim gradovima kao što su Ravenna, Cagliari, Siena, Perugia i Lecce natjecala za titulu EPK-a, ukupan budžet koji su predvidjeli iznosio je 52 milijuna eura. Od toga je 36,2 milijuna eura namijenjeno za programe, 9,3 milijuna za marketing i 6,4 milijuna za administrativne troškove. Kao što to i nalažu propozicije Europske komisije za EPK gradove, glavninu sredstava osiguravaju regija (25 milijuna) i sam grad (5,2 milijuna), dok država participira s 11 milijuna eura, a privatni sektor sa 7,3 milijuna.

Primjeri Matere i Plovdiva, kao i ostalih gradova koji su proteklih godina bili EPK, ukazuju na glavne teme koje su protekla dva desetljeća preokupacija europskih kulturnjaka: urbane reinvencije i transgresije, propitivanje vlastite povijesti i identiteta, reafirmacija kulturne baštine, uključivanje zajednice i takozvanih “ranjivih skupina”, održivi modeli razvoja i iznalaženje novih, “sporijih” modela života koji će stvoriti prihvatljiv omjer rada i dokolice.

U tom smjeru ide i Rijeka koja se, zajedno s irskim Galwayom, priprema za titulu EPK-a 2020. godine. Riječki se projekt provodi kroz sedam programskih pravaca, “27 susjedstava”, “Lungomare”, “Dopolavoro”, “Dječja kuća”, “Doba moći”, “Slatko i slano” i “Kuhinja”. Za same programe predviđeno je 30 milijuna eura, no s obzirom na to da je oko EPK-a došlo do trzavica između Grada Rijeke i Primorsko-goranske županije, koja se očito odlučila povući iz te priče, izgledno je da će ukupna sredstva pasti na 28 milijuna eura. Za infrastrukturu, koja je zaseban dio u domeni jedinice lokalne samouprave, predviđeno je oko 44 milijuna eura, što je povećanje u odnosu na prvotni plan jer je Grad uspio osigurati sredstva i za novu gradsku knjižnicu.

No, trenutno su aktualni problemi oko rekonstrukcije bivšeg Titovog broda Galeb, jer se na natječaj “težak” 27,6 milijuna kuna javilo samo brodogradilište Viktor Lenac s duplo većom ponudom od 59,9 milijuna. Natječaj je stoga poništen i priprema se novi, tako da pod upitnik dolaze zacrtani rokovi otvorenja broda-muzeja Galeb 2020. godine.

Rijeka i problemi s Galebom

Međutim, sve to ne bi trebalo bitno naškoditi samom projektu Rijeka 2020 - EPK budući da programi nisu u tolikoj mjeri vezani za buduću infrastrukturu. Rijeka je, s relativno skromnim budžetom u odnosu na EPK gradove iz bogatijih država poput Italije, osmislila gotovo pa gerilske programe, bez velikih spektakala, oslonjene na realne, postojeće resurse, a ekipa koja provodi projekt obećala je preko 1000 događanja za 2020. godinu.

Cijela Primorsko-goranska županija u 2020. godini računa na povećanje broja turista s lanjskih 2,8 na 4 milijuna, što je, s obzirom na “boost” koji EPK i inače sam po sebi osigurava, ostvarivo. No, od samih turističkih noćenja, puno je važnije što će 2021. ostati lokalnoj zajednici, od novih modela kulturnih politika i suradnji ustanova i nevladinih udruga pa do same infrastrukture.