Međunarodni grafički dizajn

PIŠE PATRICIA KIŠ Ima sjajnih pojedinačnih radova, ali ZGRAF-u je ipak potrebna ozbiljna promjena koncepcije

Od stranih izlagača, najpoznatiji je Milton Glaser, autor loga 'I Love New York', koji izlaže angažirane radove

Medvjeđa je usluga ZGRAF-u, međunarodnoj izložbi grafičkog dizajna pokazanoj u Laubi, da je otvorena samo nekoliko mjeseci nakon izložbe presjeka najboljeg od hrvatskog dizajna. Neki se radovi ponavljaju, npr. naslovnica za novelu Timothya Weeksa “The Beauty Fools”, rad Studija Hamper, te plakat za film “Kosac” Zvonimira Jurića (Šesnić i Turković).

Društvena repriza

Riječ je ujedno i o dva rada koja su među boljima od hrvatskog dizajna, no već su viđena u sličnom kontekstu. U uvodima se, dalje, ponovno može pročitati o nepostojanju državne strategije za dizajn. Neki su radovi još i stariji od dvogodišnjeg presjeka prethodne izložbe jer ZGRAF obuhvaća radove iz posljednje četiri godine. Zanimljiv je postav u Laubi, potpisuju ga dizajnerice koje zajedno djeluju kao Oaza.

ZGRAF postoji dulje, od 1975. i međunarodnog je karaktera. Na izložbi se tako mogu pogledati društveno angažirana djela jednog od najpoznatijih dizajnera danas, Miltona Glasera (I Love New York), potom plakati za jazz Niklausa Troxlera, radovi srpskog dizajnera Slavimira Stojanovića, te nekoliko izvrsnih naslovnica knjiga tiskanih u Turskoj. No, to su izuzeci, pretežu domaći autori.

Niklaus Troxler

Jednako su zastupljeni radovi za kulturu, primjerice katalog Igora Kuduza uz izložbu Julija Knifera, i oni za korporativno oglašavanje, npr. Bruketa&Žinić za Adris.

Tradicionalno su dobri Danijel Srdarev, Maja Bagić, Bilić-Müller, Rafaela Dražić, i sl., koji su izdvojeni i količinom radova.

Kuna zlatica

Revijalni dio, dakle, više-manje nalikuje, izuzev stranih gostiju. No, prethodna izložba u MUO nije imala tematski dio, ova u Laubi ima, “Društvene reprize”. Zadao ju je Rick Poynor, osnivač kultnog Eyea. Tema je, ukratko: spontano se formira stil, svi ga počinju primjećivati pa postaje banalan, dosadi, nestane i vrati se u nešto izmijenjenom obliku, označen kao retro. Odnosno, nove generacije sklone su ignorirati prethodnike, naročito prethodnu generaciju, žele sami naučiti lekcije i oblikovati generacijski identitet, i tako u krug. Poynor tumači kako bi trebalo krenuti protiv prvotnog instinkta, stvarati prepoznavajući prošlost, bez ponavljanja istih grešaka.

Peng Peng

Kako se tema odnosi na domaće dizajnere? Ne doslovno. No, u tematskom se dijelu ipak mogu pronaći rijetki društveno angažirani radovi domaćeg dizajna.

Ivan Antunović kroz lichensteinovski vizualni jezik tematizira pojavu ustaštva u društvu, projekt “Iskopavanja” Lane Cavar i Narcise Vukojević otkriva prethodno anonimne autore naslovnica knjiga nastalih nakon 2. svjetskog rata, Damir Gamulin za predstavu “Gospođa ministarka” u Kerempuhu odabire temu različitosti, odnosno sličnosti hrvatskog i srpskog jezika, kroz grafičku formu lektorskih ispravki i uputa, Milas i Radošević oblikuju retro-plakate uz pobunu građana Splita protiv izmjene GUP-a...Izloženo je nekoliko plakata Vanje Cuculića za Gavellu, nažalost ne i “Bogorodica” koja je izazvala polemike, što je šteta jer govori o društvu u kojemu živimo. Šteta da nema i plakata podrške kurikularnoj reformi. Treba obratiti pažnju na novo ime - to je Lana Grahek .

Jednoličnost scene

Domaći dizajn je, ukupno gledajući, pametan, dosjetljiv, asketski, s malo kritike društva i mnogo vizualne dopadljivosti - tako ga otprilike ukratko tumači i Marko Golub - autori se promoviraju preko društvenih mreža, no preko istih mreža i usvajaju jedni od drugih, pa treba ponoviti pitanje koje postavlja Poynor: “Nemamo jednoličnu politiku, stavove i mišljenje, zašto bismo onda imali jednolično dizajn?”

Ima sjajnih pojedinačnih radova, no ZGRAF-u je ipak potrebna ozbiljna promjena koncepcije i bolja veza s digitalnim medijima.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. studeni 2024 12:27