Počeo je kao bubnjar u grupi Sin Albert, a kao likovni se umjetnik pojavio devedesetih. I oduševio

On je jedna od najpostojanijih osobnosti zagrebačke umjetničke scene koja je stasala krajem osamdesetih, a svoje prave obrise dobio je u ratnim devedesetima. U njegovu umjetničkom fokusu su novi mediji - nitko se kao on ne zna kreativno poigravati s tehnologijom. Koliko god je njegove instalacije teško opisati riječima, umjetnost koju stvara s lakoćom se konzumira jer se bazira na doživljaju. Senzacije koje proizvodi, zvučne i vizualne, uvijek su - pa, senzacionalne. On je Ivan Marušić Klif, 53-godišnji multimedijalni umjetnik, kazališni scenograf, VJ, povremeno DJ i čovjek koji stoji iza bijenalnog festivala Vector Hack koji je upravo doživio svoje treće izdanje.

Vector Hack je Međunarodni festival analogne vektorske grafike koji je Ivan Marušić Klif pokrenuo 2018. godine sa svojim kolegama Derekom Holzerom i Chrisom Kingom. Premijerno izdanje festivala bilo je u Zagrebu i Ljubljani, drugi pandemijski Vector Hack mjesto radnje je imao u Rijeci, Ljubljani i Dubrovniku, a netom završeno treće izdanje festivala dogodilo se u Zagrebu i Šibeniku. U oba se grada odvijao atraktivni večernji program audiovizualnih performansa i projekcija filmova; u Zagrebu smo mogli vidjeti izložbe i instalacije, dok se u Šibeniku održao konferencijski dio manifestacije.

Naš razgovor je trajao dugo i više je nalikovao na prijateljsko ćaskanje nego na profesionalni intervju jer se Klif i ja poznajemo godinama. Gradska smo djeca.

Tijekom srednje škole i fakultetskih godina Klif je startao kao bubnjar u raznim bendovima, a jedan od važnijih je i Sin Albert, u kojem su svirali današnji umjetnički ravnatelj Animafesta Daniel Šuljić te čelist i multiinstrumentalist Stanko Kovačić. Kasnije se pridružio i kultnom zagrebačkom eksperimentalnom bendu Cul-de-Sac kroz koji je kroz godine prošlo mnoštvo više i manje etabliranih glazbenika. "E tu sam naučio što je to improvizacija, i to mi je uveliko pomoglo u mome budućem radu. Iskustvo sviranja i prilagođavanja situaciji u trenutku se vrlo dobro prenosi na audiovizualne performanse i rad u kazalištu."

Kao likovni umjetnik na sceni se pojavio u prvoj polovici 1990-ih, vrativši se iz Amsterdama, gdje je završio Visoku školu za oblikovanje zvuka (School of Audio Engineering). Početkom devedesetih u Amsterdam se preselio dobar dio umjetničke scene Zagreba i bivše Jugoslavije, i dok su mnogi umjetnici nastavili rad na dvije adrese, Klif se 1995. vratio doma.

"Da bi moglo biti nešto od mene u umjetničkom smislu, prvo su primijetili Darko Fritz i Boris Bakal - pozvali su me na suradnju na vrlo ambicioznom multimedijalnom projektu Katedrala 1988. godine, dok sam još bio u srednjoj školi. Sljedeći bitni moment je kad me je 1993. pokojni Željko Zorica Šiš pozvao da sudjelujem u predstavljanju umjetničke scene Zagreba u Kopenhagenu. To je bila ogromna grupna izložba, gdje sam prvi put imao priliku postaviti više svojih radova. Nakon toga, 1994., uslijedila je velika izložba u povodu Dana planeta Zemlje u prostoru stare Vjesnikove tiskare na Cvjetnom trgu. Te dvije izložbe su predstavile jednu novu, mladu scenu, a ja sam dobio priliku predstaviti se serijom radova na kojima sam polako radio godinama - cijelu svoju srednju školu i fakultet doma sam radio, postavljao instalacije u svojoj sobi, eksperimentirao i testirao i cijelo se to skriveno iskustvo prelilo u seriju prepariranih televizora i svjetlosnih objekata", objašnjava.

Klif uvijek nešto radi; posljednjih godina najčešće je okupiran nekom od mnogobrojnih kazališnih produkcija - zadnja je bila Magellijeva postava "Lizistrate" na ovogodišnjem Splitskom ljetu. I koliko god je zaposlen i prisutan sa svojim projektima na sceni, o njemu se zapravo malo zna i relativno rijetko je prisutan u mainstream medijima. Dijelom zbog svoje skromnosti, a većim dijelom zbog zaziranja od neprestane samopromocije na koju nas tjeraju socijalne mreže. "Daleko od toga da na socijalnim mrežama ne objavljujem ništa profesionalno, ali najčešće ne objavim ništa od gomile projekata na kojima radim tijekom godine - samo manji dio završi na webu, a izbor onoga što na kraju objavljujem je uglavnom kaotičan." U svojoj hiperaktivnosti se, kaže, ne stigne baviti baš svime. No, dio krivnje leži i na nama novinarima - koliko god su svjetovi koje Klif stvara upotrebom različitih tehnologija čarobni, u pravilu ih je teško prevesti u riječi.

"Radim s percepcijom i osjetilima jer i sam volim da mi je ugodno i fino… To i nisu posebno konceptualne stvari koje traže neko predznanje publike", pojednostavnio je. Kao da adolescent u njemu nikada nije umro. A da publika itekako dobro reagira na Klifovu umjetnost vidjeli smo 2007., kada je njegov rad Unutra/Van na godišnjoj izložbi domaće suvremene umjetnosti u organizaciji T-HT-a i MSU dobio nagradu publike. Koliko se sjećam, posrijedi je bila instalacija od brojnih ekrana, kabela i ostalih tehnoloških drangulija koja je reagirala na ulazak posjetitelja. Još jednom ga je publika nagradila na T-HT-u, za rad Kinetic Rescanning, a među dražim nagradama spominje onu Nazorovu za izložbu Lambda te nagradu za oblikovanje videa na predstavu "Ja sam ona koja nisam" na Marulićevim danima.

Iako žali što je u posljednjih nekoliko godina pomalo zapustio svoju izlagačku, umjetničku praksu, njegova posljednja veća izložba bila je vrlo uspješna. Naime, njegova multimedijalna instalacija "Klizanje u nepoznato" na prošlom je Praškom kvadrijenalu scenografije i scenskog prostora, održanom 2019. godine, dobila nagradu Excellence in Performance Design. Riječ je o izložbi kustosa Marka Goluba i Maše Milovac, nastala je u produkciji Hrvatskog dizajnerskog društva i obuhvaća Klifove suradnje s drugim umjetnicima: Anom Hušman, Zlatkom Burićem Kićom, Damirom Bartolom Indošem, Tanjom Vrvilo i Brankom Brezovcem.

Hrvatski umjetnici i dizajneri inače jako dobro prolaze na Praškom kvadrijenalu, a dosad su tamo nagrađeni Numen/ForUse, kao i izložba Neopipljivo/Intangible, koja je našu zemlju predstavljala 2015. godine. Klif je selektor našeg nastupa za sljedeće izdanje ovog festivala koje će se dogoditi 2023. godine i na kojem će nas predstavljati Matija Ferlin i njegov brat Mauricio s projektom "Sad Sam Matthäus". "Matija Ferlin je doslovno poletio. Sljedeći mjesec u Cankarjevu domu u Ljubljani organizirani su Dani Matije Ferlina, i to je sjajno", kaže Klif i dodaje da je upravo na projektu "Klizanje u nepoznato" na Praškom kvadrijenalu shvatio da na izložbe oblikovanja uopće ne šalje ništa što radi za kazalište. "To je nevidljivi dio mog rada - ako nisi otišao na predstavu, nisi vidio što sam napravio. A ja se definitivno vidim kao čovjek iz kazališta. Imam ogroman nevidljivi opus jer kada nešto napravim, idem dalje, na novi projekt, i ne razmišljam o prošlom…, iako se svako malo bavim mišlju o nekoj budućoj retrospektivi. Srećom, sve čuvam kao hrčak i imam veliku i dosta temeljitu arhivu vlastitog rada."

Imala sam sreću da nisam propustila jedan od većih i boljih Klifovih recentnih kazališnih projekata, predstavu koja je nastala u produkciji Eurokaza i pod umjetničkom palicom Zlatka Burića Kića kao svojevrsni hommage kultnom zagrebačom Kugla glumištu - predstavu "Gilgameš u godini s 13 Mjeseca". Nažalost, predstava je igrana samo nekoliko puta u zagrebačkom MSU, što je velika šteta - nešto toliko zabavno, raznoliko, uzbudljivo, a istovremeno vrlo eksperimentalno i ekscentrično već dugo nisam gledala. Klifove projekcije i tehnološka podrška bitan su dio predstave za koju kaže da je bila - harakiri u startu. "To je toliko složena produkcija rađena u zbilja skromnim uvjetima da ponovno igranje valjda košta 60-70% ukupnog budžeta s kojim smo radili. Volim raditi kazalište jer sudjeluješ u cjelini, tu si da pomogneš i surađuješ."

Početak 21. stoljeća bilo je neko uzlazno vrijeme kada je Klif svoje znanje i umijeće mogao primijeniti u tada rastućoj industriji evenata. "Bilo je to nekoliko spektakularnih godina, a onda je došla kriza i taj izvor prihoda je gotovo pa presušio, ali ne mogu reći da posebno žalim za time - čini mi se da sam taj neki višak novca uglavnom trošio na nepotrebne i nebitne stvari", kaže.

Svoju nerdovsku stranu karaktera Ivan Marušić Klif iskazuje baveći se analognom vektorskom grafikom. I nije jedini takav. Tijekom 2010-ih na svjetskoj razini nastala je jedna nova scena umjetnika koji se u svojim radovima služe osciloskopima i laserima. To nije nova tehnologija, ona postoji još od prve polovice 20. stoljeća i kroz godine je više puta ulazila i izlazila iz mode. Međutim, tijekom posljednjih 15-ak godina stvorila se plodna i zdrava online zajednica. "Razmjenjivali smo ideje, softvere i festival je nastao iz naše potrebe za druženjem i komunikacijom, kao zajednička inicijativa kolega Dereka Holzera, Chrisa Kinga i mene. Zagreb se nametnuo kao prirodno mjesto održavanja jer smo procijenili da nigdje drugdje ne možemo organizirati tako nešto", objašnjava Klif, koji u razgovoru često skače s jedne teme na drugu ili je sklon opsežnom objašnjavanju - kako kaže - poput Alise u zemlji čudesa, upadne u zečju rupu.

"Analognu vektorsku grafiku najlakše je opisati kao elektronski, svjetlosni crtež - točka svjetla po ekranu ili pIatnu putuje toliko brzo da naše oko i mozak vide liniju. Osim starinskih osciloskopa, sve više upotrebljavamo lasere koji izgledaju fenomenalno, vrlo seksi - svjetlo lasera izuzetno je jako i zavodljivo. I koliko god se radi o eksperimentalnom izričaju, ova događanja za široku publiku mogu biti vrlo zanimljiva jer je riječ o uglavnom apstraktnim motivima i dobrim dijelom se oslanjaju na iskustvo i doživljaj."

Jedna od karakteristika Vectora Hacka je da je to festival koji ne drži mjesto. "Ljudima se to čini komplicirano i nepotrebno - da se usred festivala mijenja mjesto održavanja, no to se u našem slučaju pokazalo kao vrlo dobro. Mala smo skupina umjetnika i promjena lokacije i ambijenta dosad se uvijek pokazala kao pun pogodak, unatoč vječnim produkcijskim izazovima."

Na festival dolaze umjetnici različitog kalibra. Na prvom izdanju Hacka tako je bio Robert Henke, koautor glazbenog softvera Ableton Live, njemački umjetnik svjetskog glasa koji svoje laserske showove izvodi u Barbicanu i Tateu, a i etablirani je autor elektronske glazbe koji djeluje pod imenom Monolake. "Dolaze nam i ljudi koji rade čuda, ali nemaju nikakvu posebnu karijeru. Sudionike više biramo po kvaliteti njihova rada nego po postignutoj slavi. Ekipa je vrlo šarena, dosta ih dolazi s glazbenim zaleđem, bitan dio čine profesionalni znanstvenici i programeri, dio dolazi iz likovnjačkog i iz filmskog miljea", kaže Klif, koji naglašava da im je bitan i regionalni aspekt jer Hrvatska, Austrija i Italija imaju jako plodne scene. Uz to pokušavaju u ovu prevladavajuće mušku zajednicu uključiti što više žena, te su tako na prvi festival na suradnju pozvali Hrvoslavu Brkušić, umjetnicu koja djeluje u širokom spektru rada na profesionalnim filmovima, eksperimentalnim multimedijalnim radovima i zvučnim radovima, a ove su se godine sa svojim radovima predstavile Dora Fodor i Mirjana Vodopija. I dok je Dora Fodor zvukom i glazbom pridonijela vizualima umjetnika Evana Henryja, Mirjana Vodopija se u velikoj dvorani Pogona Jedinstvo predstavila izuzetno atraktivnom svjetlosno-zvučnom instalacijom u produkciji Vector Hack Festivala.

Za kraj razgovora s Klifom vratila sam se u zajedničku prošlost i prisjetila se kako je zagrebački klub Aquarius izgledao za izdanje prvog Kontrapunkt festivala održanog davne 2000. godine. Bio je to festival koji je izrastao iz istoimene klupske večeri, a organizirao ga je tadašnji It DJ dvojac Eddy&Dus. Osim što je program bio svjetski, klub je zahvaljujući Klifovim svjetlosnim intervencijama u eskterijeru te interijeru, koji je uredila Magdalena Pederin, izgledao pa valjda bolje nego u New Yorku. Ili smo mi bili mladi pa nam je to tako samo izgledalo.

A sljedeći put kada pogledate neku kazališnu predstavu - recimo jednu od najavljenih predstava u zagrebačkom HNK "Plodnu vodu" Marine Vujičić u režiji Nenni Delmestre, koja bi svoju premijeru trebala imati u prosincu, ili veliku produkciju Orlando Furioso talijanske drame riječkog HNK u režiji argentinske režiserke Jasmine Sequeira, obratite pažnju na videoprojekcije, dizajn svjetla i uopće - senzacionalni doživljaj pozornice. Jer iza toga mora da stoji umjetnik kojeg svi znamo pod imenom - Klif.