POLEMIKA Marijan Crtalić: 'Izbornik Salona vrijeđa umjetnike'; Feđa Gavrilović: 'To je jalova priča'

Umjetnik Marijan Crtalić: Izbornik i uprava HDLU-a diskreditiraju umjetnike

Umjesto zaštite prava svih, a pogotovo mladih umjetnika, Hrvatsko društvo likovnih umjetnika kao njihova (naša) krovna udruga, konceptom ovogodišnjeg Salona, čiji izbornik nije odabran putem javnog natječaja, jasno daje do znanja da su umjetnici koji u svom stvaralaštvu “ne bježe od vještine i samosvrhovitosti” izvorni suvremeni umjetnici (što god to značilo), a svi drugi su sljedbenici pomodnih trendova. Osobno ne znam koji to umjetnici, zašto, gdje, i od čega bježe odnosno ne bježe, a još manje što je to izvorna suvremenost te kako se i čime ona određuje, datira i definira? Također mi je nejasno koji su to trendovi pomodni, a koji nisu? Naročito ne vidim razloga da “nebježanje” od vještine i samosvrhovitosti ne bi moglo biti okvalificirano kao pomodni trend.

Naplaćuju kotizaciju

Uz navedeno, HDLU mladim umjetnicima za prijavu na Salon naplaćuje kotizaciju od 50 kn (koju ne vraćaju u slučaju da ih odbiju) odnosno ne naplaćuje ukoliko umjetnici od porezne uprave prilože potvrdu da su siromašni. Za takvu potvrdu treba uplatiti biljeg u iznosu od 40 kn.

Privatne frustracije

Stručna i šira javnost, od čijeg novca se financira HDLU, ne zaslužuje institucionalno pokroviteljstvo diskreditiranja umjetnika od strane uprave HDLU-a i njihovog izbornika Salona mladih, koji već nekoliko godina, sustavno i nerijetko, u svojim javnim i medijskim istupima, umjesto stručne i konstruktivne kritike, koristi elemente govora mržnje, laži i uvreda na račun svih umjetnika čiji rad mu se ne sviđa. Članovi HDLU-a i javnost ne zaslužuju salon čiji koncept je baziran na privatnim frustracijama više nego na objektivnoj, stručno utemeljenoj kritici. Nadam se da će mladi pozvati na odgovornost upravu i izbornika te bojkotirati manifestaciju koja implicira podjele i nesnošljivost.

Likovni kritičar Feđa Gavrilović: Jalova priča iz koje proizlazi samo nepotrebna gorčina

Insinuacije da će Salon mladih biti orijentiran isključivo na slikarstvo, štoviše na ono figurativno, plod su nerazumijevanja objavljenog natječaja. Takvo što mi nije bilo na kraj pameti.

Baštinici iste tradicije

Kvaliteta je nešto o čemu su sudovi uglavnom subjektivni, međutim to ne znači da od traganja za njom treba odustati, nego da je treba iznijeti individualno. A ni individualnost ni kvaliteta ne ovise o mediju, načinu ili obliku izraza, nego o tome koliko je odabrani način proživljen, promišljen i na kraju izveden. Tu nipošto nema mjesta ograničavanju, bilo na medijskoj ili formalnoj razini. Inzistiranje na sukobu “tradicije” i “suvremenosti”, “starih” i “novih” medija jalova je priča iz koje proizlazi samo nepotrebna gorčina. Ono čemu umjetnost neprestano teži je bogatstvo i pluralizam, inkluzivnost i sloboda mogućnosti odabira vlastite vizije svijeta. Pogrešno je tumačiti to kao restrikciju ili regresivnost, prije je riječ o širenju obzora i neprihvaćanju ograničavanja bilo kakvih (konzervativnih ili progresivnih) ikonoklazama. Sve tobože suprotstavljene struje baštinici su iste tradicije, pokušaja da se dopre do čovjeka i da mu se predstave neke istine ili čiste fascinacije, u ruhu laži ili fikcije.

Krležin referat

Stvarati neovisno od “škole”, manire ili trenutačno poželjnih htijenja, znači stvarati samosvojno i izvorno.

Poznati članak Vlatka Pavletića iz 1952. koji na krilima Krležinog “Ljubljanskog referata” naznačava početak slobode u stvaralaštvu naslovljen je, možda utopijskim i naivnim, ali zato ne manje aktualnim riječima “Neka bude živost”. Ta živost znači raznolikost i pravo na vlastiti izričaj za što se s još više žara borio Krleža. Smatram da je ta individualnost nešto što treba neprekidno tražiti: ona je ono osobno, nepoljuljano kriterijima i kontekstom vremena. A to sam postavio kao široku temu ovogodišnjeg Salona.