Branko Silađin nekad je u svom stanu u zagrebačkom centru, netom pored Glavnog kolodvora, petkom u 18 otvarao vrata i održavao tzv. "slobodni petak".
U stanu poznatog arhitekta tad su se skupljali razni, kako kaže Silađin, princip je bi jednostavan: mogao je doći svatko koga je poznavao, pa i dovesti svoje prijatelje.
Ljudi su se družili, ti petci kod Silađina s nestrpljenjem su se čekali.
"Kad se danas prisjetim i pogledam sačuvane fotografije, gotovo da nema značajnijeg djelatnika kulture koji nije tamo bio.", komentira Silađin koji je Zagrepčanima prije dva dana, također u petak, gotovo kao nekad, otvorio vrata stana u kojem je godinama organizirao "slobodni petak", u zgradi sagrađenoj 1899., na Trgu kralja Tomislava 14.
Silađin je to učinio u sklopu projekta Open House Zagreb.
To, doduše, više nije isti stan, arhitekt u njemu odavno nit radi niti živi, nedavno ga je i preuredio za sina koji živi u Americi i povremeno sa suprugom boravi u Zagrebu.
Kuća u kojoj se nalazi stan neko je vrijeme bila u rukama obitelji Gavrilović, neposredno prije Prvog svjetskog rata kupio ju je Đuro I. Gavrilović, nasljednik petrinjske tvornice salama.
Nakon Drugog svjetskog rata većim je dijelom nacionalizirana, s godinama polako propadala.
Silađin je 1971. u njoj kupio stan, tad derutan mali prostor u potkrovlju, potom ga je, vođen svojom naglašenom unutarnjom potrebom da uređuje prostor u kojem živi, polako, s pažnjom obnavljao.
Tu su se događali "slobodni petci".
Na jedan takav petak u stan je ušla grupica i donijela vijest da su se u Praškoj ulici sukobili studenti i milicija, bio je to početak Hrvatskog proljeća. "U neka vremena bilo je na petcima kod mene više ljudi bez pasoša nego onih s pasošem. Redovni sudionici bili su brojni aktivni ‘proljećari‘. Petci su prestali negdje krajem 1974., razvodnjavanjem i pretvaranjem u parti to je izgubilo smisao i jednog dana sam na ulazna vrata postavio natpis ‘Nema petka‘, mjesecima je stajao tamo, no zvono je petkom još dugo zvonilo.", prisjeća se tih vremena Silađin.
U stanu je još dugo potom boravio, projektirao brojne projekte, a potom je odselio.
Stan je u jednoj fazi bio malo korišten i nekorišten, počeo i propadati, 2020. dogodio se potres nakon kojeg je bio neupotrebljiv. Silađin ga je namjeravao prodati, no iz sentimentalnih ga je razloga želio zadržati arhitektov sin. Dogodilo se da je u tom stanu neko vrijeme boravio, jer ga je u Zagrebu zatekao COVID, bio je prisiljen ostati dva mjeseca, već u to je doba i u Americi radio od kuće, pa je tako nastavio i u Zagrebu.
Kad se vratio u Ameriku otac Silađin se uhvatio renovacije stana. Već prije je otkupio spremišta stanara, pa je stan sad uredio na površini cijelog potkrovlja.
Napravio je simbiozu životnog i radnog prostora, rekonstruirao ono gdje je nekad i sam radio i prilagodio taj prostor potrebama sina i snahe, koji oboje rade od kuće, pa mogu jednako raditi u Zagrebu, kao i u Americi gdje žive.
Oblikovanje i interpretaciju interijera, pripovijeda Silađin, preuzeo je u potpunosti na sebe, sinu i snahi nije dopustio pristup dok stan nije bio posve gotov, u ljeto 2023.
U stanu je na jednom od zidova postavljena ploča na kojoj je Silađinova skica Instalacije života, koja ima niz radnih naslova - Retrospektiva, Život, Kontinuitet, Vremeplov, Rezime, to je, kazuje Silađin, njegov ‘abšid‘ ili testament.
"Krajnje je upitno i zapravo ne očekuje se niti se može i treba odgovoriti ... to je jednostavno rečeno - to je to - nikako ne ulazeći u to je li to to ....", zaključuje, na koncu, Branko Silađin.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....