Eva Fischer

Priča umjetnice iz Daruvara: Otac joj je bio rabin, odmah je ubijen, a u Rimu su joj prijatelji bili Morricone, Dali i Gregory Peck

Eva Fischer i Salvador Dali

 Hrt
Uz Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta HRT u ponedjeljak 30. siječnja prikazuje dokumentarni film autorice Marijane Kranjec

Dokumentarni film "Eva Fischer" autorice Marijane Kranjec prati život žene, tek relativno nedavno otkriven, koja je prijateljevala sa Salvadorom Dalijem i Pablom Picassom te mnogim holivudskim zvijezdama, a koju je Židovskom muzeju preporučio Marc Chagall. O njoj u filmu govore Roberto Fischer, njezin mlađi brat, te sin Alan David Baumann. Mogu se pogledati i prisjećanja na Evu, njemu svojedobno prvu susjedu u Rimu, slavnog skladatelja Ennija Morriconea. Uz Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta HRT premijerno, u ponedjeljak 30. siječnja na Prvom programu u 23.10 prikazuje dokumentarni film "Eva Fischer" autorice Marijane Kranjec u produkciji Dokumentarnog programa, a premijera je bila preksinoć u kinu Daruvar. Autori glazbe su Ivana Đula i Luka Vrbanić, montažu je radio Miljenko Baričević, producent je Miroslav Rezić, urednica Daniela Draštata, a snimatelj Igor Tukša.

Roberto Fischer, simpatičan gospodin sada već u godinama, prisjeća se u filmu, govoreći na materinjem jeziku, s jakim talijanskim naglaskom, svoje podosta starije sestre, po fotografijama je vidljivo, lijepe i markantne tamnokose djevojke. Otac im je bio rabin u Daruvaru, inače posljednji daruvarski rabin. Nakon bombardiranja Beograda, gdje su tada živjeli, odveli su ga, dugo nisu znali njegovu sudbinu, saznali su naknadno da je odmah ubijen, strijeljan. Najstariji je brat, govori Roberto, ostao kao liječnik u tadašnjoj jugoslavenskoj vojsci, a Eva je od rata bježala preko Albanije sve do Hrvatske, s bolesnom majkom, i njime, tada dječakom. Na kraju su se predali Talijanima na Korčuli. Zahvaljujući njezinu talentu, jer Eva je naslikala jednog talijanskog vojnika koji je bio zadovoljan portretom, uspjeli su pobjeći u Italiju. Najprije u Bolognu, a potom u Rim. Kupili su na otplatu bicikl i čitavo se vrijeme Eva Fisher, mlada djevojka, po Rimu vozila tim biciklom. Upravo je bicikl česta tema njezinih slika, koje Morricone opisuje kao "djela sjajne slikarice s mnoštvom detalja", dodajući i da imaju "mušku energiju". Slikala je često i holokaust, stradanja, pa ne čudi preporuka Marca Chagalla.

Udala se u Rimu za kolegu Alberta Baumanna, na medeni su mjesec išli na biciklu, pratili su to i onodobni mediji. U filmu se može naslutiti kako je Alan David Baumann, kojeg su kasno dobili, imao osjećaj da je njima uvijek umjetnost bila u prvom planu. Ona je rijetko odlazila u atelje, radila je od doma. Eva Fischer za života nikada nije izlagala u Hrvatskoj, a na inicijativu grada Daruvara simbolično se vratila kući izložbom litografija i gravura u galeriji koja danas nosi njezino ime.

Kako se navodi uz film, on donosi "priču o jedinstvenoj autorici, ženi koja je već sredinom prošlog stoljeća u muškom svijetu bila ravnopravna i uvažavana, o žrtvi koja je o stradanju u holokaustu progovorila tek desetljećima poslije, priču o umjetnici, majci, sestri, prijateljici i učiteljici pričaju njezini najbliži, ali i ljudi čije je živote obogatila i na poseban način usmjerila". Razgovarali smo s autoricom Marijanom Kranjec.

Kako ste došli na ideju da radite film o Evi Fischer?

- Prije godinu dana grad Daruvar je, uz Noć muzeja, u tek osnovanom Zavičajnom muzeju Daruvar otvorio galeriju koja nosi Evino ime i u njoj, biografskom izložbom prvi put predstavio veliku umjetnicu, rođenjem Daruvarčanku. Materijale za izložbu u Daruvar je iz Rima donio njezin sin Alan David Baumann i tada sam za potrebe dnevnih informativnih emisija HRT-a, ali i multinacionalnog magazina Prizma s njim odradila prvi intervju. Njegova nevjerojatna otvorenost i srdačnost, spremnost na suradnju, osiguravanje mnoštva materijala, u samo sat vremena koliko smo imali za razgovor, jer odlazio je tog jutra iz Daruvara u Zagreb na aerodrom, odmah su me natjerali da pomislim kako bih mogla napraviti i više od reportaže, no tada se to činilo pomalo nerealnim. U tome me, kad je reportažu odgledala, najviše ohrabrila urednica Prizme Daniela Draštata rekavši kako je to doista materijal za dokumentarac i tako smo ga krenule osmišljavati. Ona je napisala projekt i predložila ga uredništvu, oni su prepoznali vrijednost priče i mogli smo početi proces stvaranja. Snimanje je počelo krajem lipnja prošle godine u Rimu, a završilo u rujnu u Daruvaru.

image

Urednica Daniela Draštata, producent Miroslav Rezić, snimatelj Igor Tukša, montažer Miljenko Barčević, skladatelj Luka Vrbanić, skladateljica Ivana Đula i redateljica Marijana Kranjec

Sasa Selihar/Mojportal.hr/Cropix
image

Marijana Kranjec

Sasa Selihar/Mojportal.hr/Cropix

U filmu je isječak u kojem o Evi govori i Ennio Morricone. Kako ju je vidio, što je o njoj mislio?

- Nažalost, nije nam se ostvarila želja da njegova supruga bude sugovornica u filmu, a kako je sin Eve Fischer, koji je ujedno i voditelj njezine zaklade puno činio za očuvanje njezinih djela, ali i za očuvanje svjedočanstva njezinih suvremenika o Evinu radu, u filmu nam je bilo dopušteno koristiti ulomak iz intervjua s velikim skladateljem koji je 2017. napravio Baumannov prijatelj Giovanni Gaudio.

Glazba, općenito, čini važan segment dokumentarca, skladali su ju Ivana Đula i Luka Vrbanić. Što je bilo bitno poručiti glazbom?

- Glazba je, poput slikarstva jezik koji svi razumiju, možda svatko na svoj način, ali ipak, kao i svaka umjetnost onome koji je sluša otvara nove vidike. Baš to da ostanemo otvoreni za novo, još neotkriveno, za kreativnost i znanje - to smo glazbom u filmu željeli dodatno istaknuti. Ivana i Luka to su majstorski napravili, a znamo li da je trebalo skladati i odsvirati nešto što će stajati tik do Morriconeove glazbe, zadaća je bila tim teža. Moje je mišljenje da su je odlično svladali.

image

Eva Fischer

hrt
image

Eva Fischer i Gregory Peck

Hrt

Čest joj je motiv slika bio i bicikl, i kako je jasno iz filma, bio joj je i glavno prijevozno sredstvo po dolasku u Rim. I na medeni mjesec krenula je na biciklu?

- Zapravo, bilo je to vjenčanje. 9. svibnja 1963. Eva Fischer udala se za talijanskog pisca i novinara Alberta Baumanna na rimskom Kapitolu. Događaj je bio toliko važan da ga je zabilježio i Cinegiornale. Snimili su minutu i pol materijala za stanku između prvog i drugog dijela filma koji bi se prikazivao u kinu. Kako je to objasnio sin Eve Fischer, prije šezdeset godina kulturnjaci su još bili važne osobe u društvu, i nisu ih pitali samo o umjetnosti. Brak između slikarice i novinara svima je bio zanimljiv, Eva je imala svoju umjetničku reputaciju, i tako je snimljeno njihovo vjenčanje, koje nisu bilježili samo fotografi i kamere, već i njezini kolege slikari.

Slikala je i stradanja tijekom holokausta, koji je snažno obilježio njezinu obitelj?

- Već kad pročitate biografski podatak da je 30-ak članova Evine šire obitelji stradalo u logorima tijekom holokausta mora vas obuzeti tjeskoba. Znamo li da je na početku Drugoga svjetskog rata Evi bila samo 21 godina, da je nakon povratka sa studija u Lyonu, nakon bombardiranja Beograda, gdje su tada živjeli, ubijen njezin otac, za čiju sudbinu godinama nisu znali. Znamo li da je ta dvadesetjednogodišnja djevojka bježala od ratnih strahota s bolesnom majkom i mlađim bratom preko Albanije sve do Hrvatske gdje su se na kraju predala Talijanima i završili u logoru na Korčuli jasno je koliko je stradanje trajno obilježilo njezin život. No, kako svjedoče njezin sin i nećaci, o tome se u obitelji nije mnogo govorilo, možda samo šapatom, da djeca ne čuju. Tim je snažnije bilo otkriće fascinantnog opusa posvećenog temi holokausta koji je nastajao poput nekog tajnog dnevnika i koji su Evin suprug i sin pronašli tek 80-ih godina, pospremajući njezin radni prostor u njezinu stanu. Zanimljivo, neke od tih slika nastale su i tridesetak godina prije nego što su ih oni pronašli.

image

Dokumentarac Eva

Hrt/

Sin ima i jednu fotografiju majke s Dalijem. Ima li i s Picassom?

- Mi smo u filmu koristili jednu fotografiju s Dalijem, iako smo na raspolaganju imali dvije. Ali mnogo je poznatih lica iz svijeta umjetnost, ali i znanosti, glazbe, pa i politike na fotografijama u Evinu društvu, pa je doista trebalo napraviti veliku selekciju. Nažalost, fotografiju s Picassom njezin sin nema.

Zanimljivo je i da ju je Marc Chagall preporučio da napravi mural za Židovski muzej?

- Zapravo se radi o šest vitraja koji su krasili prozore Židovskog muzeja u Rimu, a danas su dio njegova stalnog postava u novoizgrađenom dijelu zgrade. Prvi ravnatelj muzeja Salvatore Furnari i rabin Elio Toaff najprije su se obratili Chagallu da ih on izradi, ali on je preporučio Evu koja je stanovala nedaleko od muzeja. Svo svoje znanje i umijeće uložila je u njihovu izradu prikazujući četiri sveta židovska grada, te Rim u kojem je ona našla utočište nakon rata. Poseban vitraj, na kojem su njezini najbliži - sin i suprug prikazuje iznimno topao i važan trenutak za svaku židovsku obitelj, a to je trenutak blagoslova.

Kraj filma je posebno potresan, kada glavni protagonist Alan David Baumann, dolazi u Daruvar, i gleda lokaciju s koje je govorio njegov djed, inače posljednji rabin u ovim krajevima. Kako je došlo do Alanova dolaska u Daruvar, tko je koga kontaktirao?

- Alana je kontaktirala zamjenica gradonačelnika Vanda Cegledi i prije godinu dana prvi ga put pozvala u Daruvar. On je tada obišao neke lokacije važne za život njegova djeda i bake, majke i ujaka u Daruvaru, no nije ulazio u zgradu pokraj bivše sinagoge, u rabinov stan, u kojem su nekada živjeli i u kojem se najvjerojatnije njegova majka i rodila. Kako je ponovno u Daruvaru boravio u rujnu prošle godine, kada je daruvarski muzej prvi put u Hrvatskoj predstavio i Evina djela, dogovorili smo se da ćemo zajedno pokušati otvoriti i ta vrata. Pastor Evanđeoske i pentekostnu crkve koja taj prostor koristi posljednjih tridesetak godina rado nam je izašao u susret i tako smo uspjeli zabilježiti te intimne i potresne trenutke. Na kraju još moram zahvaliti svom kreativnom timu, ponajprije snimatelju Igoru Tukši i montažeru Miljenku Baričeviću na velikoj energiji i trudu koji su uložili da naš zajednički projekt postane jedna dobra televizijska priča, za koju se nadam da je tek prvi korak u otkrivanju ove iznimne žene i umjetnice.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 09:49