Promijenili se jesmo, no naš je krajolik i dalje uglavnom siv

Neki od najinteresantijih suvremenih fotografa iz bivše Jugoslavije izlažu prizore koje su snimili u posljednjih dvadesetak godina. Izložbi je naziv “Posljedice. Mijenjanje kulturnog pejzaža”, putujuća je, bila je u Italiji i u Sloveniji, a sutra se otvara u Klovićevim dvorima. Fotografi prate socijalne, ekonomske i kulturne promjene koje su se dogodile od 1991. godine do danas.

Uroci iz prošlosti

Riječ je o fotografima koji bilježe svakodnevicu, realnost, pa slika i nije previše svjetla.

Koje su, dakle, posljedice, viđene kroz oči ovih važnih fotografa, a mahom je riječ o autorima koji su stasali tijekom ratnih zbivanja? Devastirane tvornice, poput Budućnosti koju u Osijeku snima Bojan Mrđenović, mladi ljudi koji odlaze van, koje u njihovim domovima, pred odlazak snima Srđan Kovačević, apartmanizacija po Crnoj Gori koju bilježi Lazar Pejović, tajkunare s tornjićima koje po Srbiji snima Milan Aleksić, siromašna područja u Bosni koje snima Amer Kapetanović...

Kako nadići ove uroke iz prošlosti, kako od njih pobjeći? Teško.

- Raspali smo se na niz mikroscena i ne poznajemo toliko dobro susjednu scenu. No, teme su slične - kaže fotografkinja Sandra Vitaljić koja je zajedno s Anom Opalić kustosica hrvatskog nastupa. Njezin potresan ciklus “Neplodna tla”, danas zapušteni pejsaži koje snima na mjestima traumatičnih događaja kao što su Medački džep ili Ovčara, idealno se uklopio u ovo predstavljanje.

Prošlost i sadašnjost

Neki nas fotografi uvode u priče u kojima se isprepliću prošlost i sadašnjost. Marija Mojca Pungerčar uz crno-bijele fotografije koje je snimao njezin otac bilježeći radove na autocesti Bratstvo i jedinstvo u doba poslijeratnog optimizma, postavlja fotografije u boji često bezvoljnih radnika, mahom imigranata, koji danas rade na obnavljanju slovenskih cesta. Boris Cvjetanović snimao je štrajk rudara u Labinu 80-ih i prizore iz ovog rudnika danas.

Često su priče ispripovijedane kroz osobnu prizmu, kao ona o filmu pronađenom na zgarištu vinkovačke biblioteke Silvestera Kolbasa, te priča o djedu izbjeglom iz Bosne Domagoja Blaževića.

Teško je, naravno, davati uopćene slike, no kosovska fotografska scena je jako interesantna. Do sada su bile dvije izložbe fotografa iz bivše Jugoslavije, a ovo je prva koja je tematski određena godinama promjena.

Dejan Vekić, Kao Sarajevo

Dejan Vekić roĐen je 1971. godine u Sarajevu. Grad portretira tijekom uzbuna. Crno-bijela tehnika i neutralno osvjetljenje daju osjećaj melankolije nad gradom.

Domagoj Blažević, Miris zaboravljenog vrta

‘Miris zaboravljenog vrta’ intimni je dnevnik mladog fotografa koji snima svog djeda. Djed živi u neposrednoj blizini Bjelovara, gdje se nastanio nakon što je napustio Bosnu i Hercegovinu. Sve su fotografije malih formata, poredane su u nizu, tridesetak ih je, a neodvojivi su dio priče potpisi ispod fotografija. Tako na fotografiji na kojoj snima djeda na ogradi piše: “Moj je djed zamijenio svoju kuću tijekom rata pa ne živi više u Bosni već tu”. Priča je to o odjecima rata u jednoj obitelji.

Boris Cvjetanović, serija Tragovi

Cvjetanović izlaže nove i stare slike iste lokacije, rudnika u Labinu. Godine 1987. snimao je tridesetodnevni štrajk labinskih rudara, za Studentski list. Cvjetanović ima taj talent da se ljudi pred njim opuste, ne primjećuju da ih snima, pa je uhvatio drugu, opušteniju stranu štrajka, rudare koji se odlaze tuširati. Novu seriju snimao je prije dvije godine, ovaj put u boji. Novi prizor na kojemu je on snimljen zagrljen s rudarom Vladom, kojeg je snimao i osamdesetih, indikativan je za ovog fotografa. On govori o iskrenom interesu za čovjeka.

Tarik Samarah, Srebrenica

Crno-bijela fotografija. Vide se samo ruka u gumenoj rukavici i ruka iz masovne grobnice. Snimljena je u Kamenici kraj Zvonika, iz serije je “Srebrenica” i nastala je 2002. godine. Tarik Samarah dokumentira događaje u mjestima koja su traumatizirana i obilježena prošlošću. Nekad na tim fotografijama nema ama baš nikakvog događaja, to su prazna mjesta koja govore o tuzi i usamljenosti, primjerice, prizor koji je snimljen u Karauli kraj Tuzle prikazuje praznu blatnjavu ulicu, napušten auto, stanove u kojima nitko ne živi, ili se bar tako čini, te ptice koje su poletjele u magli. Druge, pak, fotografije, direktno govore o posljedicama, kao što je slučaj s pronađenim kostima.

Viktor Šekularac, Bez naziva

Mladi beogradski fotogaf snimao je fotografije neposredno nakon prevrata, 5. listopada 2001. godine. Kustosica iz Srbije pojašnjava kako je njegov pristup direktan, ponekad i naivan, no svakako poseban. Mnoge fotografije koje snima, iako bilježe potresne prizore, poput djeteta beskućnika koji spava na peronu, imaju estetiku reklame. Danas živi i radi u New Yorku.