Protječe li vrijeme na isti način u stvarnosti i na filmskome platnu

Budući da je početak Venecijanskog bijenala premješten na početak lipnja, čini se, ako je to ikako moguće, da u Veneciji ima još više turista koji besciljno lutaju gradom. Zato je i kontrast kad se približite Arsenalu i Giardinima, izložbenim prostorima bijenala, još i veći. Jer tamo su kolone kustosa i kustosica, akreditiranih novinara i novinarki, a ima ih nekoliko tisuća, većinom odjevenih u dobro krojena crna odijela i haljine, zamišljenih pogleda, a u pravilu svi nose crvene platnene vrećice koje dijeli jedan njemački muzej, na kojima piše “Free Ai Weiwei”, apel za oslobađanje kineskog umjetnika kojeg vlasti drže u zatvoru.

Venecijanski bijenale pokazuje suvremenu umjetnost. Ipak, u centralnom izložbenom prostoru 54. bijenala u Giardinima tri su slike umjetnika koji je mrtav već nekoliko stoljeća, što je presedan.

Aktualni stari majstor

Riječ je o Jacopu Tintorettu. Na slici ”Prenošenje tijela svetog Marka” kroz dinamične poteze i dramatičnu igru svjetla i sjene odvija se prava drama: dok nose tijelo mučenika, drugi bježe pred olujom, plaču, okreću nam leđa, povlače se u tišini... Tintorettove slike jedine su na bijenalu koje se ne mogu fotografirati jer su vrlo osjetljive.

Nekoliko je umjetnika koji su se na ovaj ili onaj način odlučili direktno postaviti prema izlaganju slika starog majstora. Najupečatljiviji je Urs Fischer, mlada zvijezda iz Švicarske. On radi točnu repliku Giambolognine skulpture “Otmica Sabinjanki”, a nasuprot te skulpture je hiperrealistični portret muškarca u punoj veličini, umjetnikova prijatelja, koji promatra taj mitološki prizor. Obje su majstorski spretno oblikovane skulpture zapravo svijeće pa će posve izgorjeti do kraja bijenala.

Kao NLO

Kustosica Bice Curiger željela je pokazati koliko je suvremen i moćan Tintoretto, a i namjera joj je povezati bijenale s ostatkom Venecije, jer joj se kao posjetiteljici uvijek činilo da je potpuno odvojen od ostatka grada, “kao NLO”. Njezin pristup je inteligentan, drugačiji i pun dobrih ideja. Nekoliko je umjetnika pozvala da naprave privremene paviljone, pa da u njima izlažu neki drugi umjetnici. Tako je “prisilila” velika umjetnička imena na dijalog, suradnju, spojivši nespojivo, a pokazala je i na drugi veliki problem bijenala: posve zastario koncept nacionalnih paviljona. Bice Curiger izložila je, primjerice, bečku kuhinju umjetnika Franza Westa, koja je puna umjetnina njegovih prijatelja, pa je tako neposredno predstavila i umjetnike koje nije sama odabrala.

Brojne instalacije

Švicarska umjetnica Pipilotti Rist, koja je svoj pseudonim posudila od Pipi Duge Čarape, puna je poezije, drame i inovativnosti. Na stare venecijanske vedute poput Canaletta ona projicira svoje magične videosnimke. Prizori koje projicira preko veduta su razni: rođenje djeteta, prematanje, kuhanje, životne tragedije...

James Turrell u Arsenalu je napravio instalaciju od čiste svjetlosti, stvorio je efekt koji zamagljuje rubove, gubite se u prostoru i vrti vam se u glavi, i potpuno ste dezorijentirani. Zapravo, najjače su instalacije one koje vam dočaravaju atmosferu, ali je problem da za svaku od njih morate čekati najmanje jedan sat, zbog ograničenog broja posjetitelja.

Gužve su bile i pred francuskim paviljonom, gdje kinetičku instalaciju “Kolo sreće” izlaže Christian Boltanski, zatim pred britanskim: Mike Nelson je radio četiri mjeseca u Veneciji i napravio instalaciju “Varalica”, kopiju Venecije u paviljonu, ali njezinih najsiromašnijih dijelova, te pred poljskim gdje izlaže Yael Bartana.

Ukrajinska umjetnica Oksana Makas izložila je impresivnu instalaciju široku 134 i dugačku 92 metra. Sastoji se od drvenih ukrajinskih uskrsnih jaja, a dala ih je ženama ih 42 zemlje da ih oboje, od zatvorenica do uglednih intelektualki.

Cattelan se povlači

Pravo remek-djelo ponudio je američki umjetnik Christian Marclay. Njegov video traje 24 sata, no dovoljno je i nekoliko minuta da se shvati njegova bravuroznost. On je u svim filmovima iz povijesti tražio isječke gdje netko gleda na sat, ili govori o tome koliko je sati, ili se sat vidi u pozadini scene. Film je montiran tako da je u svakoj minuti na filmu isto toliko sati koliko je kod gledatelja koji taj film promatra.

Zlatnog lava za najbolji nastup dobio je njemački paviljon. Kao i kod hrvatskog paviljona, a nas predstavlja Tomislav Gotovac, predstavljen je umjetnik koji je preminuo prošle godine - Christoph Schlingensief, poznat po “Njemačkoj trilogiji” u kojoj kao kazališni redatelj opisuje tri važna trenutka za njemačku povijest. Schlingensief je bio angažirani umjetnik koji je protestirajući protiv Helmuta Kohla pozvao građane da plivaju na jezeru gdje je bivši kancelar provodio praznike.

Maurizio Cattelan na bijenale je postavio repliku svog nastupa iz 1997. godine: dvije tisuće golubova koji su raspoređeni po cijelom prostoru. Cattelan će imati i samostalnu izložbu u Peggy Guggenheim, a nakon toga je najavio da se povlači iz svijeta umjetnosti i preuzima mjesto glavnog urednika svog časopisa Toilet.