Prvi ćemo put moći vidjeti akvarel ‘Dvije figure’ iz 1912.

Posljednja retrospektiva Miroslava Kraljevića bila je daleke 1961. godine. U međuvremenu je izašla monografija Vere Horvat Pintarić koja je vrlo vjerojatno naša najbolja monografija o pojedinom slikaru.

Bilo je još par manjih monografskih izložbi i to je to.

No zašto se onda čini da je Kraljević svuda oko nas? Štovanje ovog umjetnika nerijetko prelazi i u mitske razmjere, atribuirana su mu i neka nova djela, a tek je novija povijest dokazala kakav je velik utjecaj imao na umjetnike koji su uslijedili.

U Požegi i u Zagrebu

U pripremi je velika retrospektiva Miroslava Kraljevića na kojoj intenzivno radi Zvonko Maković s timom suradnika. U Muzeju grada Požege u listopadu moći ćemo vidjeti manji opseg izložbe, dok će u prosincu u zagrebačkoj Modernoj galeriji biti velika retrospektiva.

Povod je stota godišnjica umjetnikove smrti. Iste je, 1913. godine Kraljević imao i veliku izložbu u salonu Ullrich, na kojoj je čitan nekrolog Antuna Gustava Matoša.

Bilo je to posthumno predstavljanje, a atmosferu je kasnije jasno dočarao Milovoj Uzelac: “Hodali smo izložbom na prstima i u tišini iz strahopoštovanja”.

A kako nam je rekla ravnateljica Moderne galerije u Zagrebu Biserka Rauter-Plančić, jedno od otkrića izložbe koja će se odviti točno stotinu godina kasnije jest i akvarel na papiru “Dvije figure”, koji do sada nije bio izlagan u javnosti.

Ovaj je akvarel Narodni muzej Beograd otkupio poslije rata, kada i djela mnogih drugih važnih umjetnika jugoslavenske moderne, i fundus je ovog muzeja neprocjenjiv. Znaju se i datum i podrijetlo i cijena: otkupljen je 19. studenog 1959. godine od Marte Ehrlich-Tompa po cijeni od 50 tisuća dinara, što je bila pristojna svota za to vrijeme.

Najvažnija djela 1912.

Kako je akvarel došao u posjed Marte Ehrlich-Tompa nije poznato, no nije niti neobično da je bio kod nje. Kći bogatog građevinara, protagonistica zagrebačke zlatne mladeži koja je engleski i francuski diplomirala u Švicarskoj, i sama je bila slikarica, a njezin je opus ponovno vrednovan tek nedavno. Također, bila je i supruga umjetnika Kamila Tompe. Akvarel je bio na zidu u stanu dvoje umjetnika u centru Zagreba, stanu u koji su navraćali mnogu njihovi kolege. Obitelj Marte Ehrilch naglo je osiromašila nakon rata, pa u tome možda leži razlog prodaje akvarela.

Budući da Narodni muzej nije otvoren, akvarel se sada čuva u njegovu depou, zajedno s mnogim drugim važnim radovima velikana moderne. Datira u 1912. godinu, godinu dana prije prerane smrti ovog umjetnika. Kraljević je, naime, stvarao svega pet godina, no intenzivno. 1912. jest i godina kada nastaju njegova najjača i najvažnija djela.

Da je vješt akvarelist, potvrdio je već u studentskim danima. No, za sobom je ostavio samo sedamnaest akvarela, što ovom pronalasku daje dodanu vrijednost.

Mala ženska torbica

Akvarel je nastao tijekom Kraljevićeva pariškog razdoblja. Od rujna 1911. do listopada 1912., naime, bio je u Parizu, gdje stanuje u Hotelu de Blois, Rue Vavin na Montparnasseu i, kao njegov protagonist, bilježi prizore modernog velegrada.

Za razliku od često raskalašenih prizora iz kavana, zabava, kakvih je mnogo na Kraljevićevim radovima iz tog pariškog razdoblja, ovaj akvarel pokazuje jedan konzervativan i dosta ukočen par u šetnji, može se zapravo lako zamisliti kako su krenuli u crkvu, gdje je teško zamisliti da odlaze mnogi ostali protagonosti njegove umjetnosti. Oboje su u tamnim kaputima, imaju slične cilindrične šešire, pomalo i nalikuju jedan drugome, kao što par počne nalikovati nakon desetljeća zajedničkog života.

Poznato je kako je Kraljević do u tančine pamtio žensku odjeću, ali i modne dodatke, što je posebno vidljivo na sićušnoj torbici koju žena nosi u ruci. Muškarac ima velike brkove pa se nešto teže čita njegov relativno samodovoljan izraz lica, no ženino je lice, jasno je, tmurno. Ona je i pogrbljena. Nema nikakve strasti koja bi ih povezivala, život ih pritišće sa svih strana. “S lakoćom je raspoznavao karaktere u hodu i u kretanjima; lica je tako reći snimao u svom duhu, a nešto je i sam znao o međuljudskim odnosima”, tvrdi o Kraljeviću Vera Horvat Pintarić, a tvrdnju potvrđuje i ovaj crtež.

Brzi potezi

Pozadina je jedva naznačena. Akvarelom dominira crna, uz nekoliko akcenata ružičaste i zelene boje. Crtež je pojednostavljen, nema suvišnih linija. Jasno je vidljivo da je ga je crtao vrlo brzo.

Ostalo je zabilježeno u povijesti umjetnosti kako mu Ljubo Babić nije želio honorirati slične crteže već mu je zamjerao “zamućen rukopis” u pastelima, dekorativnost, “skretanje u karikaturu i površnost u radu”, što će se kasnije pokazati pogrešnom ocjenom. Brzina je izoštravala Kraljevićeve umjetničke reflekse, a koncentrirao se samo na ono što je bilo važno.

A kako tvrdi Maković, ovaj je umjetnik bio ishodištem za niz budućih velikih osobnosti, koji su nakon smrti svojeg uzora definirali što on ranom smrću nije uspio. Prije svega, to se odnosi na prepoznavanje duha ekspresionizma koji je intuitivno otkrivao.