U Beču je krajem veljače otvorena retrospektiva Roberta Echaurrena Matte, slikara latinoameričkih korijena. Slučajno ili ne, bečki je Kunstforum izložbu realizirao u obljetničkoj, stotoj godini od objave prvog Bretonova nadrealističkog manifesta. U vrijeme njegove objave mladi je Matta učenik srednje škole u Santiagu de Chile te usput pohađa i privatne lekcije iz crtanja. U to doba ni izdaleka nije zamišljao karijeru slikara. Crtačku je vještinu brusio zbog skorašnjeg studija arhitekture po završetku kojega putuje u Pariz kako bi na nekoliko mjeseci u radionici "velikog" Le Corbusiera pomogao u koncepciji španjolskog paviljona za Svjetsku izložbu u Parizu 1937. Matta će poslije pričati kako se u pariškom studiju uglavnom dosađivao, štoviše odbijala ga je projektna geometrija njegova šefa, ali je postav španjolskog paviljona bio od presudna značenja za narednu etapu njegove umjetničke karijere. Picassova "Guernica" u postavu paviljona izravno je utjecala na promjenu Mattina kulturnog apetita. Kako u pogledu medija - slikarstva - kojem će se vrlo brzo prikloniti tako i po dimenzijama ogromnih površina na kojima je demonstrirao slikarsku vještinu, posve drugačiju od ostalih dionika nadrealističkog društva u Parizu.
Čini se da su mu okolnosti išle na ruku jer je vrlo brzo, na pisanu preporuku pjesnika Garcíje Lorce upoznao Salvadora Dalíja, a potom i Bretona koji ga je odmah uključio u posvećeni krug nadrealista te je već početkom 1938. uključen u "Međunarodnu izložbu nadrealizama" u Galerie des Beaux-Arts (Galerija lijepih umjetnosti). Pariška je izložba izazvala pozornost zbog intervencija po brojnim lutkama-manekenima, u prostoru zamišljenom kao spilja sa svodom od vreća za ugljen (doduše ispražnjenih) prema koncepciji Marcela Duchampa. U prijeratnom razdoblju Matta još nije razvio obrasce fluidnog prostora, istodobno mehaničkog i kafkijanskog po čemu će ga pamtiti brojne kolege, simpatizeri i istaknute muzejske institucije. Bretona je privukla njegova priča o psihogeografiji unutarnjega bića, odnosno slikanju "unutarnjih pejzaža" za koje je iskovao engleski termin - "inscapes". Vješt na jeziku - služio se francuskim i engleskim pored španjolskog - upoznao je brojne sudionike umjetničke scene, silom prilika mijenjajući boravišta između New Yorka, Pariza, Madrida i Rima prije i poslije Drugog svjetskoga rata. Posjedovao je osobitu vještinu, ako ne i specifičnu auru koja je privlačila ljude i žene različitih profila, pa mu stalna promjena boravišta, očito, nije predstavljala značajnu prepreku za realizaciju slikarsko-aktivističkog programa. S jedne strane trudio se uprizoriti prostor bez granica, gotovo kozmičke kakvoće i antigravitacije, dok je, s druge, prostor istih osobina služio u svrhu agitacije protiv režimskih nepravdi, u rasponu od Pinochetove vojne hunte do alžirskog antikolonijalnog fronta (FNL).
U Kunstforumu je izloženo platno većih dimenzija "Les Roses sont belles" (Ruže su lijepe) prepuno hibridnih figura između robota i insekata. Scena podsjeća na sudnicu i adresirana je na "Rosenberg slučaj", na prve dvije žrtve američkog "lova na vještice", odnosno lova na ruske špijune početkom pedesetih. U središte platna slikar je postavio figuru s rukama u lisicama okruživši je mehaničkim insektima. Doduše, Matta je bio sve drugo nego slikar figuracije karakteristične za kolege poput Renéa Magrittea, Dalíja ili Maxa Ernsta. Ako ih je (ljudske figure) i stavljao na platna zbog labilnih kontura i transparentnosti djelovale su kao da će se svakog trenutka rasplinuti u floralne ili anorganske oblike. U središnjoj dvorani Kunstforuma postavljeno je impozantno platno "Coïgitum" iz 1972., visine 4 i širine 10 metara. Na njemu nema ljudskih figura, nego plutajući kaos više ili manje geometrijskih likova. Kao da je riječ o vrtlogu kozmičkog laboratorija s obzirom na to da je njegov autor, inače vješt s riječima, u naslovu iskovao pojam u kojem se zrcali Descartesova sintagma (Cogito ergo sum) i termin za spolni odnos (coitus). Već tijekom srednje škole u Čileu Matta je iskazao pojačani interes za matematiku i filozofiju, a bliski susret s pariškim nadrealistima intelektualnu je znatiželju proširio na ezoteriju brojeva, tarot karte i teorijučetvrte dimenzije. Sklonost sličnim disciplinama povezivao je s datumom rođenja u kojem se tri puta ponavlja broj 11 (11. studenoga 1911.). Organizatori bečke izložbe nisu dvojili oko toga kada su popratni katalog - djelomično u formi leksikona - temeljili na spomenutoj brojci. Pored iscrpne biografije dva su poglavlja razvili kroz dvadeset i dvije (dva puta 11) leksičke jedinice. Prvo se fokusira na Mattin "univerzum", dočim je drugo serija od 22 imena pojedinaca s kojima se družio, susretao ili je bio u poslovnoj vezi.
Među izdvojenima je ime njegova sina, njujorškog "anarhotekta" Gordona Matta-Clarka. Svoju suprugu, dizajnericu Anne Clark, i dva sina blizanca, Gordona i Sebastiana, napustio je u Americi po njihovu rođenju početkom četrdesetih. Gordon je poput oca studirao arhitekturu, po završetku studija na Sveučilištu Cornell (Ithaca, NY) pozornost je poklanjao napuštenim kompleksima te je perforacijama i narušavanjem njihove statike ulazio u zonu eksperimentalne arhitekture. Čak je neko vrijeme prekinuo studij kako bi otišao u Pariz i na licu se mjesta upoznao s idejama situacionista koji su pisali pamflete protiv Corbusiera. Unatoč narušenom odnosu između oca i sina njihove su spone bile neraskidive, gotovo nadrealističke. U prilog tome govori podatak kako je 1968., u godini Gordonove diplome, njegov otac zajedno sa situacionistima sudjelovao u studentskim nemirima na pariškim ulicama.
Manje je poznat "nadrealistički" slučaj iz četrdesetih. Matta ih je proveo u egzilu na američkom tlu. Dramatično je to doba za sve dionike europske scene zbog slabljenja interesa za pariški pokreti jačanja "njujorške škole" općepoznate kao "apstraktni ekspresionizam". Na Mattinim su se platnima rojili elementi na kojima će "njujorška škola" uskoro temeljiti slikarsku strategiju. Anegdota kaže kako je Max Ernst, u prvim danima egzila na američkom tlu, po gostoprimstvu u Mattinoj blagovaonici na lampu objesio limenku s bojom, probušio joj dno, zanjihao i pustio da boja iscuri po platnu položenu na pod. Dakle, Matta je 1942. svjedočio Ernstovu eksperimentu koji će Jacksonu Pollocku donijeti svjetsku slavu.
Izložba u Kunstforumu zatvara se početkom lipnja. Bečka je institucija već krajem 2010. ugostila djela meksičke slikarice Fride Kahlo, a osam godina poslije Mana Raya. Matta je treći u slijedu izuzetnih osobnosti Bretonova pokreta kojem je pripala ta čast. Nakon što je uveden u pariški krug, bio je figura okupljanja povijesnih ličnosti i grupa, od Duchampa i Warhola do kubanskih revolucionara i pariških studenata demonstranata. Netko će primijetiti - suprotno centrifugalnim silama kojima je širio "kozmički laboratorij" na velikim platnima. Krajem četrdesetih nije izbjegao sudbinu velikog broja svojih kolega te je isključen iz posvećenoga kruga nadrealista. Međutim, to ga nije omelo da ostane u prisnim odnosima s Bretonom. Umjetnički je "egzil" trajao jedno desetljeće jer je krajem pedesetih vraćen u krug posvećenih, što govori u prilog njegovu utjecaju na umjetničke procese tijekom i nakon klimaksa pariškog pokreta.