Kipar Stevan Luketić bio je veliki prijatelj arhitekta Ive Vitića, koji mu je, među ostalim, projektirao atelijer u Vlaškoj ulici u Zagrebu, no to nije bilo presudno u zauzimanju važnoga mjesta njegove velike skulpture u nekadašnjoj zgradi Centralnog komitata Saveza komunista Hrvatske, zvanoj Kockica, na zagrebačkom Prisavlju, poznatom djelu tog arhitekta. Šezdesetih je godina danas gotovo zaboravljeni Luketić smatran jednim od najzanimljivijih umjetnika u Zagrebu.
Stevan Luketić velik je dio života proveo u Zagrebu, a njegova udovica Eleonora (u krugu, portret iz 1960-ih) prisjeća se njihovih druženja s Ivanom Vitićem, Edom Murtićem, Vojinom Bakićem, Jurom Kaštelanom... Poslije je radio na Akademiji likovnih umjetnosti u Cetinju
Iz zaborava ga je ovih dana izvukao Feđa Gavrilović, voditelj zagrebačke Galerije Forum, izložbom “Oficir, džentlmen, umjetnik”. Luketićevo impresivno djelo, reljef koji se nalazi na zidu u kongresnoj dvorani nekadašnjeg CK, a današnjeg Ministarstva mora, prometa infrastrukture i Ministarstva turizma, ostalo je u svoj svojoj veličanstvenosti ovjekovječeno na jednoj fotografiji Toše Dabca iz 1970. Taj je reljef i danas u dobrom stanju, što se vidi na fotografiji Ivana Posavca iz ove godine, jedino je namještaj u dvorani nešto manje atraktivan. U ovoj su kongresnoj dvorani nekoć zasjedali Vladimir Bakarić i Savka Dabčević-Kučar.
Ove se godine obilježava 50. godina otkad je sagrađena Kockica, jedna od najboljih zagrebačkih građevina novijeg doba u Zagrebu, koja je građena je od 1963. do 1968.
- Monumentalnost jednostavnog geometrijskog volumena na povišenom platou sugerira moć vlasti, dok funkcionalnost infrastrukture zgrade pokazuje inženjersku dosjetljivost i promišljenost svakog detalja u najboljem jeziku međunarodnoga arhitektonskog modernizma - smatra Feđa Gavrilović, povjesničar umjetnosti i galerist.
Umjetnička djela u ovoj zgradi zadivljuju. Može se vidjeti prostorna instalacija Raoula Goldonija, golema tapiserija Jagode Buić, murali Ede Murtića, reljef Stevana Luketića, mural Zlatka Price.
Luketićeva geometrija, usklađivanje elemenata i cjelokupno shvaćanje kiparstva ne poznaju smirenost, nego samo žestinu i proboj. Šezdesetih radi i prve skulpture od odbačenih hladnjaka automobila
Totalni dizajn
- Vlastodršci su, kao i uvijek u povijesti, znali da je ulaganje u umjetnost sjajna demonstracija moći. Ali u Kockici nema narativnog i deskriptivnog veličanja režima. Na ulazu nas dočekuje fascinantna prostorna instalacija Raoula Goldonija koja bez problema nadmašuje veliku većinu svega što se izlaže u paviljonima na Venecijanskom bijenalu: tri zida od plavoga stakla kroz koje prosijava sunčevo svjetlo. I ostala umjetnička djela posve su apstraktne igre formom koje ne prizivaju nikakve ideologeme, što je specifičnost umjetnosti u socijalističkoj Jugoslaviji - objašnjava Feđa Gavrilović.
U Kockici su smještena dva mozaika i jedan keramički strop Ede Murtića, a još jedan njegov mozaik nalazi se u fontani ispred zgrade koja baš nije u reprezentativnom stanju. Tu je i tapiserija Jagode Buić, a nekoć se u inventar zgrade ubrajala i tapiserija od lanaca Dušana Džamonje koja je ukradena početkom 1990-ih. U kongresnoj dvorani sučeljena su dva golema ostvarenja: mozaik Zlatka Price i reljef od inoksa Stevana Luketića.
mozaik Zlatka Price u Kongresnoj dvorani, nasuprot Luketićevu reljefu
- Arhitekt Ivo Vitić pobijedio je na velikom natječaju za zgradu Centralnog komiteta s projektom koji je predvidio i buduća umjetnička djela i njihove autore. Riječ je o onom što danas zovemo “total design”, znači da je Vitić osmislio i unutarnje uređenje njegove zgrade, u suradnji s najznačajnijim hrvatskim umjetnicima toga doba, koji su u interijeru ostavili ostvarenja koja mogu i danas stajati uz bok najboljoj svjetskoj suvremenoj umjetnosti - kaže Gavrilović.
No tko je bio hrvatski i crnogorski kipar Stevan Luketić o kojem se danas malo zna? Stevan Luketić rođen je u Budvi, u bogatoj građanskoj obitelji. Sa 16 godina pridružio se pokretu otpora te se u vrijeme Drugoga svjetskoga rata kao skojevac našao u talijanskim logorima u Baru u Crnoj Gori, a poslije u talijanskom Bariju, da bi se nakon pada Italije pridružio Prvoj proleterskoj brigadi pod zapovjedništvom Koče Popovića s kojom je 1944. ušao u oslobođeni Beograd.
“Nakon što je ranjen na srijemskom frontu, poslan je u činu kapetana u vojno zapovjedništvo Zone B u Trstu, ali već godine 1950. napušta vojnu karijeru. Čak u jednom trenutku odbija i spomenicu NOB-a koja je, kao što je inače slučaj s vojnim priznanjima, nosila brojne društvene privilegije, govoreći kako je sudjelovanje u ratu bila stvar njegove savjesti koju bi bilo neukusno kapitalizirati ordenjem”, navodi Feđa Gavrilović, u katalogu izložbe.
jedan od keramičkih mozaika Ede Murtića
Te iste godine upisuje Likovnu akademiju u Zagrebu, gdje specijalizira kiparstvo kod Frane Kršinića.
“Teško je bilo poslije oficirskog relativno ugodnog života, u tek oslobođenoj zemlji, prijeći na studentsku čorbu od kisele repe sa 25 godina”, rekao je kasnije, 1996. godine za crnogorske novine.
Svoj zanat u to vrijeme kuje kod još jednog velikog kipara, Vojina Bakića, s kojim je bio prijatelj. No najbolji prijatelj bio je s piscem i pjesnikom Jurom Kaštelanom. Njegova udovica Eleonora Luketić ispričala nam je da je s arhitektom Vitićem bio dobar prijatelj od samog dolaska u Zagreb.
- Oni su se družili i poslovno i privatno. Išlo se na izlete s obiteljima, putovali u Dalmaciju. Bila je i jedna pauza u tom prijateljstvu, neka njihova razmirica. U tom je krugu bio i Edo Murtić i ostali koji su dolazili k njemu - rekla nam je Eleonora Luketić.
Luketić je velik dio života proveo u Zagrebu, a kasnije dio i u Cetinju gdje je radio na Akademiji likovne umjetnosti.
- Tijekom cijeloga života izlagao je uz velike hrvatske umjetnike i svojim radom povezivao hrvatsku i crnogorsku kulturu, no 1990-ih njegovo djelo počelo se zaboravljati i njegova ličnost marginalizirati. Devedesetih je godina boravio u Zagrebu i povremeno u Budvi te je živio povučeno. Nešto prije njegove smrti 2002. godine održana je velika retrospektiva njegovih djela u HDLU - kaže Feđa Gavrilović.
Arhitekt Ivan Vitić, čije je Kockica djelo, u uređenje zgrade uključio je i vodeća imena domaće moderne umjetnosti. Na slici: zid od plavoga stakla
Ratnik i umjetnik
Monumentalni reljef u zagrebačkoj Kockici, smatra Gavrilović, potvrđuje važno mjesto ovog skulptora u hrvatskoj umjetnosti i ukazuje na njegovu poetiku koja do punoga izražaja dolazi u njegovim enformelističkim skulpturama. Reljef je veličine 12,5 x 6,5 metara, a težak 6000 kilograma. Kompozicija reljefa u Kockici, objašnjava Gavrilović, temelji se na kontrastu u kojemu krivulja sačinjena od manjih poligona siječe masu koju grade veći. Te su forme izrađene od inoksa, tekstura im je posve glatka i reflektira svjetlo, a njihov međuodnos, njihovi oštri bridovi i nepravilni oblici sadrže dinamiku i nemir. One su po tome i prilično različite od formi njima suvremenih skulptura od istoga ili sličnoga materijala.
- Luketićeva geometrija, usklađivanje elemenata i cjelokupno shvaćanje kiparstva ne poznaju smirenost, nego samo žestinu i proboj, čak i kada je skulptura načinjena od reflektirajućih kovina koje po svojoj prirodi zrače elegancijom i skladom. Možda se tu u savršenom spoju susreću ratnik i umjetnik, oficir i džentlmen - ocijenio je Gavrilović.
Zanimljivo je da početkom šezdesetih Luketić radi i prve skulpture od odbačenih hladnjaka automobila, pri čemu se, ističe Gavrilović, vidi fascinacija njihovom linearnom mrežom, pravilnom konstrukcijom unutar koje intervenira topljenjem i dodavanjem metala, čime se postiže zgužvana i intrigantna tekstura. Takva je, primjerice, Skulptura XXIII iz 1963. koja se može vidjeti u Galeriji Forum. Inače, njegova su djela i spomenik na Dotrščini u Zagrebu, kao i spomenik na kompjutorskom centru u Prečkom te niz drugih javnih ostvarenja.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....