Razgovor s Ivanom Ristićem: Gradeći je predavao, pišući je crtao

Kada je u Noći muzeja početkom ove godine osvijetljen Kameni cvijet u Jasenovcu, bila je to prilika da se još jednom podsjetimo na rad autora spomenika Bogdana Bogdanovića, arhitekta, pisca, političara, nadrealističkog umjetnika, sveučilišnog profesora, beogradskog gradonačelnika, koji je, suprotstavivši se Miloševićevu režimu, početkom 90-ih emigrirao u Beč, gdje je živio sve do svoje smrti 2010. godine.

“Život u Beču mi je korigirao veliku zabludu, a to je da ja bez Beograda ne postojim”, kasnije je rekao.

Nesputana sloboda

Nova prilika da se podsjetimo na Bogdanovićev rad izložba je “Ukleti neimar” koja će se 9. listopada otvoriti u Gliptoteci HAZU. Izložba, čiji je kusost Ivan Ristić, bila je postavljena u Beču i Beogradu, a obuhvaća fotografski materijal, originalne planove i knjige ovog arhitekta, s naglaskom na spomeničkoj arhitekturi. U Zagrebu je nastala u suradnji s kulturnom antropologinjom Sonjom Leboš i urednicom Orisa Verom Grimmer. O izložbi smo razgovarali s njezinim autorom, 41-godišnjem Ivanom Ristićem, koji je rođen u Beogradu, studirao je povijest umjetnosti i slikarstvo u Beču, gdje i danas živi i gdje se družio s Bogdanovićem.

• Kako ste upoznali Bogdana Bogdanovića?

- Prvo preko njegovih knjiga, “Zaludna mistrija”, “Knjiga kapitela”, “Krug na četiri ćoška”... A prvi put sam s njim stupio u kontakt 1993., povodom jedne konferencije pisaca iz bivše Jugoslavije koja se održavala u Beču. Upoznavao sam ga, posredno, i preko tisuće crteža koji su mi prošli kroz ruke u vrijeme kada sam arhivirao njegovu ostavštinu u bečkom Centru za arhitekturu.

Razvedenost oblika i nesputana sloboda u izboru tehnika donekle su mi omogućile da rekonstruiram morfologiju pojedinih projekata. Katkad su se gubile granice između, recimo, spomenika u Mostaru i Sremskoj Mitrovici. “Sve je u jednom, jedno je u svemu”, imao je običaj reći.

Renesansna ličnost

• Kako ste ga željeli prikazati na ovoj izložbi?

- Možda zvuči staromodno, ako ne i kičasto, ali prije svega kao renesansnu ličnost. Bavio se raznim djelatnostima, između kojih je bilo skrivenih veza. Gradeći, Bogdanović je zapravo predavao. Pišući, on je crtao.

• Otkud naziv izložbe?

- To je naslov Bogdanovićevih memoara i istovremeno aluzija na Claude-Nicolasa Ledouxa (francuski neoklasicistički arhitekt, koji se bavio planiranjem gradova op. a). A uklet je onaj arhitekt koji je svjestan fundamentalne zaludnosti posla kojim se bavi, naročito ako predosjeća, kao u Bogdanovićevom slučaju, da će se njegova graditeljska djela jednoga dana naći na udaru artiljerije. Ne smijemo smetnuti s uma ni arhaični prizvuk riječi “neimar”. Bogdanović je inzistirao na neposrednoj komunikaciji s klesarima njegujući imidž graditelja starog kova. To ja ta njegova antimodernistička crta.

Čudesni talent

• Kakav je bio kao suradnik?

- Nimalo kompliciran, vrcav i duhovit, ali prije svega poticajan. Imao je čudesni talent da u svakom čovjeku probudi ono najkvalitetnije, da ohrabri na stvaranje.

• Što za vas simbolizira Kameni cvijet?

- Arhitekt se branio od zadanih tumačenja smatrajući da svatko ima pravo na vlastite simbole. A upravo je učenost ta koja nas katkad sputava u traženju primarnih simbola. Za mene, poruka Jasenovca je u prvom redu akvatička, pa ako hoćete i ekološka; praelement vode je sveprisutan. Iz vode simbolično izranja gizdavi cvijet, ali tu je i šiblje, tu je sočna trava Panonije. Istovremeno, na tom mjestu na kojem buja život, vlada i neki zlokoban mir.

• Hoćete li staviti u kontekst i politički angažman?

- Samo djelomično. Osvrnut ćemo se na njegov pokušaj reforme nastave na beogradskom Arhitektonskom fakultetu ranih sedamdestih i na debakl koji je uslijedio nakon smjene na političkom vrhu Srbije. No, svatko tko razmišlja o sudbini grada i gradskih civilizacija, kao Bogdanović u svojim knjigama, u neku je ruku politička ličnost. Suprotstavivši se Miloševiću i nacionalističkoj histeriji 90- tih, Bogdanović je dokazao postojanost svog intelektualnog profila.