‘Rekonstruirani‘ spomenik NOB-u u Kamenskoj jedan je od najboljih radova suvremene umjetnosti posljednjih godina. I ima važnu poruku

Negdje na samom početku izlaženja Jutarnjeg lista, jedna od prvih reportaža koje sam napisala, bila je o spomeniku ‘"Gudovčan" ili "Pred streljanje". Riječ je o djelu Vojina Bakića, jednog od najvećih hrvatskih kipara 20. stoljeća. Spomenik je ležao odbačen u travi, negdje sa strane, nakon što je miniran. Tako je netko javio Jutarnjem listu, a ispostavilo se i da je točno. O spomeniku u Petrovoj gori, također djelu Vojina Bakića, ispisali smo brojne žalopojke, teško da je ostalo riječi. No, sramota je da tako danas izgleda, poput kulise za distopijske filmove i serije, što su neki spretni producenti i iskoristili.

Bakić je napravio još jedan rad posvećen NOB-u "Spomenik pobjede naroda Slavonije" u Kamenskoj, to je bila tridesetmetarska skulptura od nehrđajućeg čelika. U trenutku nastanka, po nekim tumačenjima, bila je to i najveća apstraktna skulptura u Europi, brzo se na ovim prostorima napustio socrealistički stil. Pokušalo se tumačiti da je spomenik srušio - vjetar. Vjetra tog dana nije bilo. Srušen je miniranjem.

Više od tri desetljeća kasnije, u Kamenskoj je pokazan rad Sandra Đukića, u kojemu virtualnim putem rekreira taj spomenik. To što se u subotu dogodilo, najbolji je do sada Đukićev rad i jedan od najboljih radova suvremene umjetnosti posljednjih godina uopće. Sjajno. Naravno, izvedba je besprijekorna jer Đukić je vješt umjetnik, no ovdje je najvažnija njegova snažno nabijena simbolika - rad je to koji je simbolički stoji za sve one važne spomenike NOB-u, a doslovce ih je na tisuće, koji su u tako lošem stanju.

Rad Sandra Đukića

Sandro Lendler/

Rad se zove "Tišina koja je srušila spomenik", jer spomenik je uistinu srušila tišina, i u javnom je prostoru izrečena - laž. Kustosica je Davorka Perić, a produkcija Srpskog narodnog vijeća. Na samom su spomeniku projicirane i fotografije partizanki i partizana.

Sandro Đukić je studirao kod Nam June Paika, što je jasno vidljivo u njegovom radu, izlaže kod nas, često i u Beču (Galerija Michaela Stock posebno ga podržava), ovaj je put nadmašio samog sebe.

Na društvenim se mrežama razvila polemika treba li napraviti novi spomenik, isti, po Bakićevim nacrtima. Ne bih rekla. Đukićeva simbolika je dovoljna, i jedan i drugi rad govore o duhu vremena. Inače, spomenik će se ubuduće moći vidjeti preko QR koda, na ovoj lokaciji.

Složila bih se s Dejanom Kršićem, koji je to napisao na Facebooku: najvažnije je pitanje koliko sela ispod spomenika imaju danas stanovnika. Odgovor na to pitanje svima nam je poznat...