Ruža je bila ljubav života Ivana Meštrovića. No, nakon spontanog pobačaja više nije mogla imati djecu i rastali su se

Jedna mala, intimna izložba ovih dana otvorena u Samoboru, pruža pogled na ljubavnu priču između Ivana Meštrovića i njegove prve supruge Ruže Klein. I sama umjetnica Ruža Klein Meštrović ostala je ipak u sjeni velikog Meštrovića, godinama je, sve donedavno, bila posve nepoznata i stoga je izložba u Galeriji Prica i prigoda da se pokaže stvaralaštvo te, na neki način zaboravljene kiparice. Izložba tako donosi izbor njezinih umjetničkih radova iz zbirke NMMU-a i jedan manji dio prepiske Ruže i Ivana Meštrovića koja se čuva u Obiteljskoj arhivi Kaštelančić. Upravo je Sabina Kaštelančić, Ružina pranećakinja, jedna od autorica izložbe uz Dajanu Vlaisavljević, koja je svojedobno u depoima Moderne galerije otkrila brojna djela iz ostavštine umjetnice koje je potom, 2009. godine i predstavila na izložbi "Ruža Klein Meštrović, nepoznata umjetnica" u Studiju Josip Račić. Inače, izložba u Galeriji Prica prvo je zajedničko izlaganje Ruže i Ivana Meštrovića nakon 93 godine i prvo u domovini uopće. Zadnji su put, naime, imali izložbu za života, u Valenciji u Španjolskoj, 1930. godine.

Ivanova pisma

"Umjetnički radovi i korespondencija izloženi na ovoj izložbi, međusobno su nerazmjerno predstavljeni, odnosno većina umjetničkih radova pripada Ruži, a pisma Ivanu", ističu autorice. "To nije samo puka koincidencija ili nemogućnost posudbe Ivanovih radova zbog trenutačne situacije u kojoj su zagrebački muzeji većinom zatvoreni zbog obnove zgrada oštećenih u potresu 2020. godine, nego nam se činilo zanimljivim pokazati još nedovoljno poznat Ružin umjetnički rad[1] Jednako tako, smatramo važnim pokazati onu drugu, manje poznatu, nježnu i brižnu stranu Ivanova karaktera kroz pisma, jer njegov umjetnički opus opće je mjesto ne samo hrvatske povijesti umjetnosti, nego kulture općenito. Svakako je zanimljiv uvid u Ivanova pisma s jezičnog aspekta - njegov arhaični izraz mogao bi zbog hibridnosti jezika biti predmetom interesa hrvatskih jezikoslovaca".

"Izložbu smo zamislili kao prikaz njihovih razmišljanja o vlastitom umjetničkom radu, iskazivanja osjećaja jedno prema drugome i svoje životne filozofije pisanom riječi i umjetničkim djelom", kaže Sabina Kaštelančić. "Pisma su u našoj obitelji sve od smrti pratete Ruže u veljači 1942., otkada je za njih skrbila moja majka Elizabeta, zajedno sa sestrom Johannom, nasljednica i izvršiteljica posljednje volje njihove tete, Ruže Meštrović. U obitelji posjedujemo još neke odjevne i uporabne predmete pratete Ruže, od kojih smo neke pokazali i na ovoj izložbi, poput njezina šala i torbice".

Kako nadalje kaže, ima zanimljivih podataka i iz drugih dokumenata koje čuvaju u obitelji u Hrvatskoj, Austriji i Njemačkoj, primjerice, dva zanimljiva Ružina adresara s navodima imena i adresa poznatih osoba toga vremena, uz fotografije i pisma drugih članova obitelji, "pa se uz dodatna istraživanja mnogih publikacija može doći do zanimljivih novih zaključaka".

Sabina Kaštelančić da kako je sadržaj tih pisama spontan i bez zadrške onih službenih i da ona otkrivaju otvoreni stav, inače nepoznat javnosti. "Prepiska između Ruže i Ivana traje i nakon njihova rastanka, kada kao prijatelji dijele mišljenje o, primjerice suvremenoj umjetnosti tridesetih godina, koja im baš nije bliska, i ponašanju nekih suvremenih umjetnika; slijede kritike organizacija izložbi, neprofesionalnog odnosa naspram umjetnika, financijskih gubitaka zbog ulaganja u skupi materijal - mramor - a nerealizirane obećane narudžbe, odnosno kupnje djela te posljedice na svakodnevni život i skrb za obitelj. Tu su i prijatelji umjetnici, poput Tome Rosandića, za čiju afirmaciju se Ivan nesebično zalaže, za njegov profesionalni uspjeh i narudžbe i kupnju djela. Mnogi novi podaci vezani su uz Ivanov boravak, rad i izlaganje u SAD-u dvadesetih godina, viđeni Ivanovim očima i ispričani Ruži u pismima, kao i njezin boravak i rad u Južnoj Americi u istom razdoblju."

Ružina pranećakinja

Pisma su, ističe Ružina pranećakinja, "zaista vjerodostojni svjedoci veza između njihovih autora i autorica - pisana riječ sprečava moguća pogrešna tumačenja. Ivanova i Ružina, naravno, pisana su i pod utjecajem trenutačnog raspoloženja, pa su ponekad mračna, a onda opet izuzetno duhovita i optimistična i čitatelju svakako pružaju uvid i u emotivno teža razdoblja, bilo ona nakon sporazumne rastave, bilo ona za težih obolijevanja i tuge zbog smrtnih slučajeva u obitelji. Bez obzira na sve to, uvijek je razvidna Ivanova podrška Ružinu umjetničkom radu i razvoju, s otvorenom kritikom uz savjet, ali i mnogim pohvalama, te briga za Ružino zdravlje i dobrobit; odnosno briga za Ivanovu vlastitu obitelj uvijek izrijekom uključuje i Ružu i njezine sestre i braću".

Ruža Klein i Ivan Meštrović upoznali su se u Beču 1903. godine i tada, ističu autorice izložbe, započinje sretno i uzbudljivo razdoblje njihova zajedničkog života, što se iščitava iz međusobne prepiske. "U Obiteljskoj arhivi Kaštelančić čuvaju se većinom Ivanova pisma upućena Ruži, jer su sačuvana samo četiri njezina pisma, ali o njihovom sadržaju saznaje se posredno, iz Ivanovih odgovora, opažanja i savjeta Ruži. Sačuvana je i jedna Ružina pjesma posvećena Ivanu koja je napisana između 1903. i 1917. godine. Vjenčali su se u Beču 1907, a od 1911. godine žive u Rimu, gdje se kreću u tamošnjim intelektualnim krugovima. Unatoč ratu, uspijevaju se posvetiti umjetnosti, no Ruža tijekom priprema velike Ivanove izložbe u Londonu 1915. godine u Victoria & Albert Museumu doživljava spontani pobačaj te se oporavlja u sanatoriju u Parizu. Budući da nakon toga više nije mogla imati djecu, par se rastaje, no ostaju u dobrim odnosima. Ivan tako na primjer u svibnju 1925. godine u pismu iz Chicaga u Zagreb uvjerava Ružu da će joj uvijek ostati "[...] dobar drug i prijatelj" i kako će se iskreno radovati "[...] ako ostaneš sretna i ako svoju sreću budeš mogla kompletirati svojim poslom."

Ivan podržava Ružu materijalno, ali i savjetima o njezinu umjetničkom radu, kao u pismu upućenom iz New Yorka u Zagreb u siječnju 1926. godine u kojem joj predlaže: "Kako bi bilo da u olovnom plehu nešto tiskaš, toliko da modeliraš, a poslije bi se moglo odliti kad bi imala para?!"

Ruža tih godina radi djela iz područja dekorativne umjetnosti, od kojih su neka izložena u Galeriji Prica, poput pladnjeva, tanjura i škrinjica od srebra i bakra, a koje dekorira uglavnom stiliziranim secesijskim likovima i ornamentima, bilo da su urezivani ili iskucavani. Posebno se ističe bakreni reljef Saloma iz 1921. godine na kojem je stilizirano prikazala sebe kao Salome koja prinosi Ivanovu (Ivana Krstitelja) glavu. "U toj simboličkoj sceni zbijeni su svi Ružini nemiri i neizmjerna tuga vezana za odnos s Ivanom", navode autorice izložbe.

Pa iako je stilski, kako tumači Dajana Vlaisavljević, Ruža svakako pod izravnim Ivanovim utjecajem, njezin izraz u odnosu na Ivanov ipak karakterizira mekša forma i oblija linija. "Dekorativni stilizirani likovi na škrinjici iz NMMU shematski se izvijaju u tipičnoj secesijskoj liniji, a stilizirane dekoracije cvijeća i ljudske figure na kutiji za čaj iz obiteljske arhive Kaštelančić pročišćenijih su formi u smislu kasnijeg art décoa".

Ružino stvaralaštvo dugo je bilo nepoznato široj javnosti, no stvari se, kaže Sabina Kaštelančić, počinju mijenjati u zadnje vrijeme.

"Ivan Meštrović svakako je jedan od najpoznatijih svjetskih umjetnika 20. stoljeća, i danas tema istraživanja struke s mnogim vrijednim znanstvenim doprinosima naših i stranih povjesničarki i povjesničara umjetnosti. No, u novije je vrijeme i rad Ruže Meštrović sve poznatiji. Postoji izvjestan opći trend na stručnim skupovima - proučavanje i prikaz života i djela umjetnica, supruga poznatih i cijenjenih umjetnika, pa se i zainteresirana javnost može s njima konačno upoznati".