Ružičasti i crni flamingosi te ljudi koji guraju glavu u zemlju kao motivi slika

Neke slike Bojan Šumonja i Marko Jakše zajedno slikaju, a tu su radoznalost da zajedno stvaraju usporedili s muzičkim duetom, no u konkretnom slučaju s kistom i platnom. Jednom je Šumonja rekao da je jedna od želja takve suradnje, među ostalim, i izazvati današnji pogled na modernističku tezu o individualnosti kao preduvjetu za umjetničko izražavanje. Nisam, doduše, sigurna, koliko je ta teza provokativna danas, rekla bih da bi mogla biti provokativnija prije par desetljeća, u doba Grupe šestorice, recimo, kada se preispitivao sličan koncept. Srećom, rezultat su izuzetno zanimljive slike koje se mogu pogledati na izložbi u zagrebačkoj Laubi otvorenoj za vikend, a koja traje do 11. ožujka.

Rad Bojana Šumonje pratim već godinama, zašto nije češće u fokusu medijske pažnje, za mene je enigma, riječ je o jednom od zasigurno najboljih slikara kod nas. Rođen je šezdeset i neke, no s godinama se nije uljuljkao, već, dapače, nastavio je razvijati svoj rukopis, vidljivo radi na sebi, a kako je aktivan na društvenim mrežama, sve se to može pratiti i uživo. Djelomice je, možda, stvar i u centralizaciji, poznatom problemu hrvatske kulture, kad je u pitanju spomenuta vidljivost, budući da Šumonja živi u Puli. Tamo vodi i Galeriju Poola u kojoj dobrim dijelom izlaže svoje kolege mlađe generacije. Nije mi, primjerice, teško zaključiti zašto je izložio rad Pavla Pavlovića, kakvu bliskost prepoznaje kod ovog umjetnika rođenog osamdesetih.

Marko Jakše u Sloveniji je, pak, osvojio njihovu najvažniju nagradu, Prešern. Na ovog umjetnika u matičnoj zemlji gledaju kao na provokatora, on nema dlake na jeziku, u jednom je intervjuu, primjerice, rekao kako mu ništa ne znači riječ kustos, jer postoji na svijetu po njegovom viđenju "previše očajnih kustosa parazita, a dobar kustos može biti jedino umjetnik sam". Sličnih je izjava iza njega mnoštvo.
Neka su djela na izložbi u Laubi potpisana skupno, neka individualno, a jedno od djela čiji je autor Jakše jest ono na kojemu je Isus koji u rukama drži dva poveća penisa. Jakše je, u svakom slučaju, onaj koji je provokativniji, dok se Šumonja više bavi isključivo slikom. Priča kaže da su se upoznali na Mohorju, i odlučili zajedno stvarati, potom na dvije adrese, slovenskoj planini i istarskoj obali.

Prema podacima koje sam našla, u naselju živi samo petnaestak ljudi, na 900 metara nadmorske visine. Nalikuje, zapravo, lokaciji na kojoj na Učki živi naš kipar Mirko Zrinščak. Pa, iako živi u atmosferi koja je poprilično meditativna, što se recimo očituje u Zrinščakovim djelima, Jakšeini radovi nisu meditativni, inspirirani podnebljem. Oni su više na rubu. Zna se dogoditi i da slika fantazmagorične likove golemih očiju u šumi. Zapravo, kad gledate slike koje su zajednički potpisali, nije teško zaključiti što je čiji rukopis. No to nije igra u koju se treba upustiti, niti ona na koju umjetnici pozivaju. Primjerice, u pozivu na izložbu spominje se svijet Hieronymusa Boscha, rekla bih da to više nalikuje Jakšeinom radu.

Naziv je zajedničke izložbe "Acqua Alta", u doslovnom prijevodu visoka voda, koji će mnoge koji su bili u Veneciji asocirati na vodu koja poplavi čitave ulice grada, dok je visoka razina mora. Žele li time poručiti da nam je voda došla do glave, njima ostavljamo na slobodnu asocijaciju.
U svakom slučaju, neke su slike zajednički naslikali, neke bez unaprijed dogovorenog koncepta, u pravilu pola-pola, ne i nužno. Zajedno smo ih imali prilike već gledati u Istri, sada su ovdje i neke nove slike.
Prizor ljudi kako zabijaju glavu u zemlju, njih desetak, a ima ih i više, i svi su na otprilike jednakoj distanci, među najupečatljivijim je slikama na izložbi su. Iako se na izložbi može pročitati kako je slika nastala još 2019. godine, mogle bi se na njoj itekako naći paralele s današnjom situacijom. Ima, koliko se mogu sjetiti, nekoliko verzija ove slike, jedna je bila stišanijih tonova, po njoj je "protrčao" ružičasti Pink Panter. Tu sliku nisam vidjela na izložbi.

Jedna slika na izložbi, pred sam kraj obilaska, gotovo su crni flamingosi, nazvana je "Katran i perje", a tehnika kojim je naslikana su katran i ulje. Jedna je to od mračnijih slika, autor je Šumonja. Ta se tamnija strana vidi i na rodama, mnoštvo njih koje su se našle usred gomile smeća. Neke su slike monokrome, druge pršte bojom. Neke su ispunjene mnoštvom motiva, mahom fantazmagoričnih životinja i biljaka, ljudski se lik rijetko pojavljuje. Neke su slike preveli dvojezično, pa je zabavno i to gledati. Primjerice, uzrečicu "Tko te ne zna, skupo bi te platio", preveli su na talijanski, "E facile comprarci, pero e dificle venderci". Doslovan bi prijevod ipak bio lako je kupiti, teško je prodati.

I inače su na slikama pulskog umjetnika razni motivi, iz crtića, poput spomenutog Pink Pantera, potom ovce, Superman... Sve pruža više informacija, nema jednoznačne, pa se valja složiti s umjetnikom kako ne bi bilo dobro da umjetnost odmah pruži stopostotnu informaciju, da pusti malo mjesta za interpretaciju gledatelja, inače bi bilo previše dosadno, banalno.
Ova izložba nije ni dosadna niti banalna.q