Sad je svima jasno: Dalibor Talajić je uspio. Ovo je priča o tome kako se popeo na vrh svjetskog stripa

Dok je ove jeseni stajao na Times Squareu u New Yorku, hrvatskom strip-autoru Daliboru Talajiću zatitrale su usne u osmijeh, a oči se ispunile nevjericom: preko velikih ekrana koje obasjavaju taj najznamenitiji trg New Yorka prolazila je reklama za njegov posljednji uradak - strip “Madaya Mom” u koprodukciji Marvela i ABC Newsa! Naravno, uz naziv stripa na reklami je bilo i autorovo ime, čime je jedan mali dječački san ispunjen, no do tog ispunjenja Dalibor Talajić nije došao uobičajenim putem, ako takav put uopće postoji. Točnije, da je netko poznavatelje stripa upitao prije deset godina o karijeri Dalibora Talajića - svi bi prasnuli u smijeh i odmahnuli rukom. Talaja i Marvel?! Budimo ozbiljni...

“Kad se rodiš u obitelji glazbenika i imaš sluha, od početka je jasno čime ćeš se baviti - i to nije strip, vjeruj mi”, priča mi Talajić kroz osmijeh, dok crta novog “Deadpoola” u zagrebačkom studiju stripaša kodnog imena Studijo. A Daliborova majka, konkretno, ne samo da je bila glazbenica, nego je bila čuvena Ljiljana Molnar-Talajić, jedna od najvećih opernih pjevačica s ovih prostora, zvijezda Beča, Verone, Londona, New Yorka, sopranistica koju su proglašavali najboljom Aidom na svijetu. Naravno, gospođa Ljiljana svog je sina vidjela sa završenom Muzičkom akademijom, no Dalibor je od malih nogu želio crtati stripove, i to ne bilo koje, nego Marvelove - Spidermana, Hulka, Captaina Americu i ostale. Čudna je to pojedinost, s obzirom na to da je formativne godine Talajić provodio okružen moćnom jugoslavenskom strip-produkcijom u kojoj se čitalo sve: Corto Maltese, Asterix, Alan Ford, Bonellijevi stripovi, ali ne toliko spomenuti američki superheroji.

“Kod superheroja mi se sviđalo sve: od priče, rješenja kompozicija tabli, herojskih poza... Od prvog pogleda, za mene je to bilo točno ono što sam želio crtati!” priča Talajić. Daliborovi roditelji protumačili su sinovljeve strip-sanje prolaznim tinejdžerskim bubicama, jer tko je, zaboga, vidio živjeti od stripa!? Treba biti pošten pa reći da strip u ono vrijeme nije uživao bogznakakvu popularnost među starijima - smatran je šundom, neozbiljnom rabotom. “Uostalom, ako ćeš crtati, ići ćeš na akademiju, na grafiku”, bila je mantra uglavnom svih roditelja naše generacije, pa i Daliborovih, čija su djeca željela crtati. Tako je Dalibor Talajić nakon završene srednje glazbene škole upisao Muzičku akademiju, i to na prijemnom koji je položio na način kakav se očekivao od “Talajićkinog sina”.

“Prijemni je bio sjajan, pričali su o njemu godinama. Ostatak studiranja nije bio baš takav, recimo to nježno”, sarkastičan je Talajić. Usprkos činjenici da će završiti Muzičku akademiju, postati profesor klarineta i predavati klarinet u srednjoj glazbenoj školi deset godina, Talajić je već na fakultetu postao svjestan da će strip odrediti njegov život. Među značajne trenutke ubraja prva čitanja Franka Millera i “Dark Knight Returns” koji su u devedesetim dokazivali da strip nije šund i da nije samo za djecu. Bila je to ozbiljna literatura.

Drugi moment se dogodio kad ga je majka nagovorila da zajedno vježbaju, ona dionice iz opere, on materiju za fakultet. Talajić je taj moment najbolje opisao u intervjuu Matku Vladanoviću u Booksi na strip-tribini.

Gušenje ambicijom

“Ode ona u svoju sobu, ja u svoju i vježbam ja, vježbam i sve mi nešto čudno iz njene sobe dolazi, al’ dobro - radim ja svoje i sad ono - optimum je dva do dva i pol sata vježbanja dnevno, i ja bogami do u sekundu svoja dva sata odradim. U ta dva sata ja sam prošao etidu, tehničku vježbu, koncert, kratko djelo i ljestvice i tek kad sam prestao radit’ svoje, čujem što radi mama i što mi cijelo vrijeme ide podsvjesno na živce.

Dok sam ja, dakle, u dva sata odvježbao čitav svoj zadani repertoar, ona je vježbala jedan jedini ton! Mislim si - što ja radim u ovom poslu, to nema nikakvog smisla. Tad sam shvatio, kad-tad moram izaći iz muzičke priče i usmjeriti se na ono što mi je cijelo vrijeme ljubav.”

Ljubav prema stripu dobila je i konkretnu fazu kad je Talajić susreo Sebastijana Čamagajevca Sebu i Tihomira Tikulina Ticu s kojima će početi zajedno crtati i surađivati na fanzinu Endem. U devedesetima fanzinska je scena u Hrvatskoj spasila domaći strip, a fanzina je bilo svakakvih - od undergrounda, artizma do mainstreama. Endem je bio upravo takav - sjajan, odlično isproduciran fanzin koji je bio “začinjena komercijala”, u kojem se Talajić osjetio konačno - doma. Uz karakter stripova koje će crtati i objavljivati, bilo je tu i nešto puno važnije - ljudi prokleti na slično divan način, opčinjeni stripom. Iz ove perspektive, kako sam navodi, Talajić je bio luđak. U njegovoj glavi nije bilo dvojbe da će jednog dana biti tu gdje je sad, ali u početku stvari su izgledale oprečno drukčije. Ambicioznost je gušila talent. “To su uvijek bile nekakve preelaborirane poze, nemogući položaji šake, prenaglašene grimase, pozadine koje nisam znao crtati, ali sam ih ipak sve crtao i užasno su izgledale. Uvijek je nešto bilo ‘over the top’, uvijek je to htijenje bilo veće od trenutne mogućnosti”, iskreno govori Talajić. U tom trenutku nije shvaćao zašto nešto što crta nije dobro, ili još gore, zašto je dobro. Stripove je konzumirao kao čitatelj, a ljubav prema stripovima nipošto nije isto što i ljubav prema crtanju stripova. Osvijestiti racionalno zašto nešto volimo i kako se dolazi do toga jest zanat koji traži vrijeme i učenje. U pojedinim trenucima, Talajić je očajavao i razmišljao da napusti crtanje. Bio je izgubljen u tuđim savjetima, kritikama i pohvalama, sugestijama...

Tada se dogodio prijelomni trenutak za Dalibora Talajića: u trenutku kad mu se rađalo prvo dijete, odlučio je dati otkaz u školi na mjestu profesora klarineta i živjeti od stripa. Za sve oko njega, taj je potez bio samoubilački jer je nudio jedino neizvjesnost čovjeku koji nije uspijevao artikulirati talent, a još je k tome tu bio i tek rođeni sin. Baš u tom trenutku Talajić je dobio posao za časopis Loaded, gdje su tražili stranicu erotskog stripa. Odlučio je nikog više ne slušati, razmišljati svojom glavom i objektivno sagledati što želi i kako to postići. Strip koji je nacrtao nije bio revolucija medija, nipošto, ali je za Talajića predstavljao ključni korak u samouvjerenju i kvaliteti. Stvari se sjele na svoje mjesto. 2006. je došao prvi plaćeni angažman na zombi-serijalu “Deadworld”, gdje je prvi put shvatio što znači - raditi stripove. Napraviti dvadeset stranica za mjesec dana, zatim idući mjesec još toliko, pa mjesec iza opet dvadeset stranica nije lako i tu se presuđuje tko može živjeti i raditi stripove. Dalibor Talajić se pokazao, za početak, kao sjajan radnik.

Nakon toga došao je posao za Francuze, a tema nije bila nimalo laka: radilo se o “Novom zavjetu” u izdanju čuvenog Delcourta iz 2009., koji je radio sa scenaristima Jean-Christopheom Camusom i Michelom Dufraneom. Biblijski dijalozi morali su biti poštovani kao u svetoj knjizi, a Talajić je pokazao zavidnu vještinu vizualnog pričanja i montaže. Pravo je čudo da taj strip još nije objavljen kod nas.

Ludi gen

Jednu Talajićevu vrlinu nemoguće je primijetiti prilikom druženja s njim. Discipliniran je šljaker - čim sjedne, odmah počne raditi. Nema kvazipripreme, razvlačenja, dokonih razgovora i bezbrojnih kava. Kad sjedne, on radi. Taj dril najvjerojatnije dolazi iz onih godina u kojima je učio muziku, a iako u prvom navratu nije naišao na bezrezervnu podršku roditelja, njegova majka ostavila mu je u amanet još jednu vrlinu, osim radne navike: Talajić ga naziva “ludi gen”. Anegdota veli da je Ljiljana Molnar-Talajić kao mlada pjevačica imala tešku profesoricu pjevanja u školi. Jednom prilikom, nakon svađe, Ljiljana je mrtva-hladna profesorici priopćila da će ona u životu sigurno pjevati tamo, a prstom je pokazivala sliku Metropolitan Opere u New Yorku koja je visjela na zidu. I pjevala je. Tako se i Dalibor odnosio prema radu u Marvelu: kao onaj koji će tamo sigurno dospjeti. I dospio je. Kad je procijenio da je spreman i kad se javio u Marvel, tadašnji urednik Alex Alonso ga je angažirao na serijalima koji nisu bili u prvom planu, barem za nadobudnog Talajića, radilo se o serijalu “Hit-Monkey” i “Deadpool”. Učio je zanat crtanja Marvelovih stripova tako da su ga urednici šetali po projektima, što nije bilo prema očekivanjima, ali je bilo korisno. Nakon “Deadpoola”, došli su u kraćim epizodama Punisher, X-Men, Avengersi, Hulk i ostali, a s “Deadpool Kills the Marvel Universe” iz 2012., Dalibor Talajić konačno je osim kritičarskih pohvala dobio i onu čitateljsku - prodaja je išla izvrsno, a do dana današnjeg Talajićev “Deadpool” ne silazi s top-lista online stripova.

Nakon superherojskih stripova, Talajić je u Marvelu dobio strip-serijal po televizijskom popularnom “Dexteru” koji je prikazan i na našoj televiziji. Prilikom rada na njemu, Talajiću će se dogoditi nešto što ga je znatno uzdiglo u očima pragmatičnih Marvelovih urednika: scenarij treće knjižice, uslijed viših sila, nije bio gotov na vrijeme tako da je Talajić sam napravio i nacrtao cijelu priču iz nekoliko rečenica sinopsisa, a taj posao napravio je odlično. Taj detalj kasnije će presuditi i za strip “Madaya Mom” zbog kojeg je trenutačno u centru pozornosti domaće i svjetske javnosti. Iako, kad je u prvi mah Talajić čuo da su iz Marvela naručili neki kratki strip o ratu u Siriji i da nije superherojski, već je u maniri izbezumljenog freelancera pomislio: “Evo ga, počinju kikiriki projekti”. Naime, njegova dva posljednja projekta, dugoočekivani “Secret Wars: Master of Kung Fu” i “Red Wolf” bili su dobri stripovi, no prodaja nije bila takva da se serijali nastave. Tržište američkog stripa zna biti hirovito i čudno; da bi se prodao strip, nije nužno da je kvalitetno ispričan i nacrtan, potrebno je i nešto čiste sreće.

Strip o ratu u Siriji “Madaya Mom” nastao je iz SMS-ova koje je nepoznata majka petero djece iz opkoljenog sirijskog grada Madaje razmjenjivala s novinarima ABC Newsa. Urednici su došli na ideju da priču prezentiraju kroz kadrove stripa koji će biti dostupan online, a obratili su se Marvelu, tvrtki koja je, kao i ABC, pod Disneyjevom kapom. Čim su predočili ideju Marvelovim urednicima, odlučeno je da crtač bude Dalibor Talajić, ponajprije iz iskustva s Dexterom; pokazao je da je sposoban iz malo materijala izvući puno. Ovaj put nije bila riječ o izmišljenim, bajkovitim superherojima, nego o jednoj pravoj heroini od krvi i mesa, koja se nadljudskom strpljivošću i ustrajnošću brine o petero djece u opkoljenom gradu. Talajić je posao obavio izvanredno, uz sav respekt prema situaciji žene koju ne poznaje. Sam priznaje da ga je mučilo glavno pitanje: kako respektirati tuđu muku a da to ne bude eksploatacija!? Nasreću, strip je medij koji je dovoljno diskretan za traumu i patnju. Zbog toga su neka od najboljih djela o ljudskim stradanjima i patnjama upravo - stripovi, prisjetimo se “Mausa” ili “Persepolisa”. Talajić je od jedne određene majke uspio nacrtati sve majke, od jedne određene obitelji prikazao je svaku obitelj ovog svijeta, od jednog određenog rata prikazao je svaki rat. “Žena iz Madaje vidjela je strip i zadovoljna je. Meni je to na kraju ipak najvažnije. Za nju čuvam originalne crteže”, priznaje Talajić.

Tito i šuriken

Privodeći razgovor kraju, primijetio sam da Talajić satima radi na određenom kutu stranice o Deadpoolu. Kad sam pogledao što to, dovraga, tako detaljno izvodi, bilo mi je jasno zašto se cijelo vrijeme smijuljio. Na prvoj, otvornoj stranici Deadpoola, koji je tek u izradi, na zidu sobe nalazi se portret - druga Tita. Na mjestu zvijezde na Titovoj kapi zabijen je šuriken, u Deadpoolovu politički nekorektnom stilu. “Zašto?” upitao sam. “Zašto ne!?” uz osmijeh je odgovorio Talajić. Doista, da biste tako lakonski odgovorili na pitanje i nastavili crtati zajebancije po Marvelovim stranicama - to morate zaslužiti. A Dalibor Talajić zaslužio je svaki milimetar svojeg uspjeha.