SANJA IVEKOVIĆ Moje viđenje masakra u korejskom Gwangjuu

Za sobom ne ostavljamo ni ljubav, ni slavu, niti naša imena/Zavjetovali smo se da ćemo zajedno marširati do kraja naših života/Drugove ne možemo pronaći, no zastava još leprša/Nemojmo se pokolebati dok ne dođe novi dan/Vrijeme prolazi, ali planine i potoci pamte/Snažan plač onih koji su budni/Marširat ću naprijed, slijedite me vi koji živite”, ovo je dio južnokorejske pjesme “Pjesma ljubavnika (Marš za ljubav)”, napisane 18. svibnja 1980. na barikadama u Gwangjuu. Pjesma je to, tumači se, o “duhovnom braku” dvoje ljubavnika stradalih tijekom masakra koji je provela vojska i policija nad građanima. Prvi je put izvedena na sprovodu jedne od žrtava. Autor nije poznat.

7. srpnja u Jedinstvu

Ova je pjesma polazište rada “Na barikadama” naše međunarodno najuspješnije umjetnice Sanje Iveković. Predstavit će se na izložbi koja se 7. 7. otvara u Galeriji 90-60-90, Pogon Jedinstvo, kustosica je Marijana Stanić. U galeriji se ove godine bave kultom heroja i njegove društvene uloge, pitanjem ima li u našem društvu još mjesta za heroje ( Igor Grubić, Dan Oki, Pavle Pavlović će isto postavljati ovo pitanje).

Rad koji se prvi put predstavlja hrvatskoj publici danas je u vlasništvu Muzeja moderne umjetnosti u Luksemburgu, nastao je tijekom boravka Sanje Iveković na 8. Bijenalu u Gwangjuu, gdje je došla na poziv kustoske zvijezde Massimiliana Gionija, koji je zajedno s Cattelanom prodrmao suvremenu scenu, a najbolje ga poznajemo po likovnom Venecijanskom bijenalu, na čijem je bio čelu.

Oduševio ga je, prije tog poziva, rad “Rohrbach Živi spomenik”, koji se mogao vidjeti i na umjetničinoj samostalnoj izložbi u njujorškoj MoMA-i; na temelju potresne crno-bijele fotografije iz četrdesetih, koja prikazuje Rome svih generacija snimljene neposredno prije deportiranja u koncentracijski logor Belzec, umjetnica je pozvala stanovnike gradića Rohrbacha da se u rano jutro okupe na glavnom gradskom trgu gdje su u tišini stajali do podneva, tvoreći tako živi spomenik stradalima, ukazujući i na odnos prema Romima danas.

I rad iz Gwangjua povezan je s temom antispomenika, kao i Rohrbach, te radovi “Lady Rosa of Luxembourg”, “Antispomenik Nikoli Tesli” i drugi. Također je povezan s lokalnim kontekstom; proučavajući okolnosti ustanka u Gwangjuu naišla je na različite interpretacije tog događaja, kao i na “Pjesmu ljubavnika”.

Kao ruske pjesme

“Zanimljivo mi je bilo otkriće da mladim Korejcima, iako se radi o prvoj generaciji koja je došla nakon stradalih, ova pjesma nije bila poznata. Pjesma nije ni uvrštena u službena obilježavanja obljetnice masakra, iako su je osamdesetih na barikadama pjevali profesori i studenti, a pjevala se i kasnije. Možda je jedan od razloga zašto je tome tako to što melodijom podsjeća na ruske revolucionarne pjesme pa je korejskom uhu strana. Očito su je nacionalni dušebrižnici smatrali nepodobnom. Osim toga, današnja kapitalistička, neoliberalna vlada prešućuje da su inicijatori ustanka bili studenti i njihovi profesori lijeve orijentacije. Sve nam je to poznato...”, kaže umjetnica.

Za slobodu tiska

Ustankom 18. svibnja, pobunom protiv diktatora, generala Chuna Doohwana, koja je ugašena i uz pomoć američkog predsjednika Cartera, građani su se borili protiv vojne vlade, a za demokraciju, minimalne plaće i slobodu tiska. Vojnici nisu imali milosti prema pobunjenicima, već su jednako udarali i prosvjednike i prolaznike. Takva je brutalnost pojačala solidarnost zajednice, građani su se sami organizirali i upravljali gradom deset dana. “Ovaj događaj mnogi povjesničari s pravom uspoređuju s Pariškom komunom 1871.”, napominje u predgovoru izložbe znameniti teoretičar Tom Holert. Pokušali su zaustaviti policiju ležeći na ulicama. No, bez uspjeha. Poraženi su 27. 5.

“Postoje mnoge kontroverze oko ovog povijesnog događaja, jedna od njih je stvaran broj žrtava”, kaže umjetnica. Službena je verzija, naime, da ih je poginulo 207, a neslužbena da ih je stradalo i više od tri tisuće. Različiti su razlozi zašto žrtve nisu uvrštene u brojku, među mnogima je taj da se do danas nisu pronašla sva tijela.

Reaktivirano sjećanje

Umjetnica je, radeći na projektu, surađivala s korejskom nevladinom udrugom koju čine članovi obitelji stradalih koji su nestali pa se službeno ne prihvaćaju kao veterani ustanka i zaslužni patrioti. Od njih je umjetnica dobila na korištenje fotografije 325 poginulih. Na tim je fotografijama digitalnom obradom stradalima zatvorila oči. “Željela sam reaktivirati sjećanje, učiniti ga ‘živim’ za današnje generacije”, kaže.