Sedam mitova o hrvatskoj kulturnoj politici

Posljednjih dana, dok teku pregovori o sastavu nove koalicijske Vlade, svjedoci smo neočekivano živog političkog interesa za to tko će biti novi ministar kulture. Konzervativni publicisti i dio desne politike gorljivo se angažirao da tu stolicu mora zadržati njihov miljenik Zlatko Hasanbegović, pri čemu ljude koji ga podržavaju kultura u osnovi ne zanima: njih ta fotelja zanima kao mjesto ideološkog podčinjavanja. Istodobno, i mandatar i kulturna javnost u grčevitoj su potrazi za “džoker zovi” ministrom koji bi sanirao bar dio štete koja se dogodila tijekom šest mjeseci Hasanbegovićeva mandata.

U tom bizarno probuđenom interesu za stolac ministra kulture, međutim, malo se ili nimalo govori o stvarnoj kulturnoj politici. Programi kulture velikih stranaka ili nisu postojali, ili su bili skicozni, prazni i potpuno oprečni onom što te stranke u praksi rade. Sami kulturnjaci su tijekom kampanje organizirali nekoliko rasprava i okruglih stolova tijekom kojih je postalo jasno da čak ni oni koji su pretendenti na ministarsko mjesto o tome ne znaju baš puno. Začudo, pokazalo se da ne znaju ni kulturnjaci. Premda resor kulture administrira vjerojatno najobrazovanijom kategorijom građanstva u zemlji, opet se pokazalo kako kulturnjaci zapravo premalo znaju o ekonomici hrvatske kulture, te kako su skloni perpetuirati “opće istine” koje zapravo ne stoje.

Stoga smo - a u iščekivanju “bijelog dima” u Runjaninovoj - pokušali predstaviti sedam najvećih mitova i zabluda koji se ustrajno ponavljaju u vezi hrvatske kulturne politike.

1) U Hrvatskoj se za kulturu izdvaja malo

Riječ je o tvrdnji koju učestalo izriču sami kulturnjaci, a ta je tvrdnja obično popraćena patetičnim žalopojkama o zatiranju identiteta i trivijalizaciji društva. Uvjerenje da se u Hrvatskoj za kulturu izdvaja malo ponajprije se temelji na jako malom udjelu koji budžet Ministarstva kulture ima u ukupnog proračunu RH. Taj je udio u razdoblju 2013. i 2014. pao na ispod pola posto.

Pritom se, međutim, zaboravlja da proračun Ministarstva kulture nije jedini, pa ni najveći izvor javnih sredstava za kulturu u Hrvatskoj. U 2014., budžet ministarstva činio je manje od polovice javnog budžetskog novca kojim se financira kultura u Hrvatskoj- točnije, 41%. Ostatak (59%) bio je novac gradova i županija, od čega je 21% otpadalo na Zagreb. Samo četiri najveća grada - Zagreb, Rijeka, Split i Dubrovnik- u 2016. su za budžete kulture izdvojili 887. milijuna kuna, što je tek nešto manje od budžeta ministarstva kulture, koji po novoj metodologiji, sa svim pridruženim prihodima ustanova i parafiskalnim nametima, iznosi 923 milijuna kuna. Ukratko, novac koji za kulturu izravno izdvajaju samo četiri grada veći je od onog koji se izravno izdvaja iz državnog budžeta. Pritom, gradovi na svojim leđima nose najveći dio hladnog pogona i gotovo sve ključne ustanove: kazališta (osim zagrebačkog HNK), većinu muzeja, gotovo sve knjižnice i domove kulture.

Osim gradskog i županijskog novca, ukupnom novcu koji se u Hrvatskoj izdvaja za kulturu treba dodati i niz parafiskalnih nameta. Prvi je od njih spomenička renta koju gradovi i MK dijele u omjeru 60:40, a koja služi namjenski obnovi spomenika. Drugi je novac od lutrije: 12,41% dobiti od igara ne sreću u Hrvatskoj ide za financiranje kulture, a dio (ne najveći) tog novca usmjeruje se među ostalim i za zakladu za suvremenu umjetnost i civilno društvo Kultura Nova. Treći parafiskalni namet su obavezne kontribucije za Hrvatski audiovizualni centar koje plaćaju prikazivači filmova - javna i komercijalne TV, Internet provajderi i mobitelske tvrtke. Četvrti, na koji se obično zaboravlja, jest TV pretplata iz koje se također financira nemali dio kulture.

Izravno financiranje iz državnog budžeta - ukratko - relativno je najveći, no nipošto najvažniji i nipošto ključni izvor financiranja kulture. Proračun Ministarstva kulture ima središnju i nenadomjestivu ulogu samo u dvama područjima kulture. Prva od njih je arhivska djelatnost na koju se troši 81 milijun (oko 9% proračuna MK), no riječ je gotovo isključivo o hladnom pogonu i tu su troškovi manje-više zadani. Drugo je područje izdavaštva, u kojem ne postoji hladni pogon, te koje u dobroj mjeri ovisi o novcu MK. Mnogi će reći da je ta upućenost na Ministarstvo kulture kao glavnog financijera razlog zašto je knjiga od svih sfera kulture najgore postradala u krizi.

Ukupni novac koji se izdvaja za kulturu u RH, ukratko, nije mali. Problem je što se on golemim dijelom (53% ukupno, ali čak 61% na razini gradova u 2014.) troši na hladni pogon: plaće, grijanje, hlađenje, popravke krova i održavanje opreme.

Također se jasno vidi da i organizacijski i financijski najbolje stoje oni dijelovi kulture koji imaju vlastite prihode (iz parafiskalnih nameta), pa ne ovise o Ministarstvu kulture, dok su besparica i metež najgori tamo gdje Ministarstvo kulture vodi glavnu riječ i biva glavni financijer.

2) Ministarstvo kulture nitko ne želi i svi ga prepuštaju manjem partneru u Vladi

Riječ je o učestalom ponavljanom mitu koji je kao posljednja (ali nipošto prva!) izrekla Milana Vuković Runjić, kandidatkinja za ministricu kulture Bandićeve Koalicije za premijera na tribini o kulturi u Novinarskom domu početkom rujna.

Riječ je o tvrdnji koja ne može biti netočnija. U svim koalicijskim vladama od 1990. Ministarstvo kulture uvijek je pripadalo najvećoj vladajućoj stranci. Jedina je iznimka bio prvi period Milanovićeve Vlade (2011. - 2014.) kad je to ministarstvo dobio HNS. No, i to treba gledati u kontekstu. U tom razdoblju, HNS u kojem je još uvijek Radimir Čačić nastojao je pod sobom držati one resore koji su bitni za investicije: uz ministarstva gospodarstva, graditeljstva i prostornog uređenja, tu je spadalo Ministarstvo kulture.

Svakoj vladajućoj političkoj opciji, Ministarstvo kulture je jedno od krucijalnih ministarstava. I to ne zato što bi vladajuće stranke silno željele imati vlast nad glasnim piscima, nezadovoljnim umjetnicima i dosadnim filmašima, nego zato što se pod Ministarstvom kulture nalazi jedna od ključnih, nevidljivih poluga moći u hrvatskom društvu - a to je Uprava za zaštitu kulturne baštine s mrežom lokalnih konzervatorskih zavoda. Riječ je, za početak, o službi koja raspolaže s prihodima ne malog parafiskalnog nameta (samo po osnovi 40% spomeničke rente, u budžet se MK priljeva 35 milijuna kuna). Nadalje, riječ je o službi koja je sama veliki investitor i građevinar, a niz velikih konzervatorskih investicija (Tabor, Ilok, Klis) tijekom posljednjih su se godina pretvarali u ozbiljne afere. Riječ je - također - o krajnje netransparentnoj i nevidljivoj službi kod koje postoji zabrana komunikacije s novinarima, odluke, konzervatorski elaborati i konzervatorske podloge javno se ne objavljuju, niti postoji obveza da budu na internetu, a za raspodjelu novca od spomeničke rente ne postoji otvoreni natječaj.

Ipak, glavni razlog zašto svaka vladajuća stranka želi Ministarstvo kulture je taj što Konzervatorski zavodi moraju dati zeleno svjetlo za svaki prostorni i urbanistički plan te za svaku građevinsku dozvolu u povijesnim gradovima i zaštićenim prostorima. Vi - ukratko - bez kontrole nad tom službom ne možete “provući” urbanistički plan, ubaciti interpolaciju niti sagraditi hotel na Jadranu. To je razlog zašto ni jedan ministar nije izdvojio Upravu kao zasebnu agenciju, i zašto svaka politika MK želi imati pod kontrolom.

3) Jedino je Milan Bandić izdašan prema kulturi

U hrvatskoj kulturi postoji mit o gradonačelniku Milanu Bandiću kao o prosvijećenom barbaru koji doduše privatno možda jest sirovina, ali neštedimice dijeli za kulturu, pa ga to čini prosvijećenim autokratom. Taj se mit temelji na činjenici da neki dosta utjecajni dijelovi kulture (ponajprije izdavaštvo i velike galerijske ustanove) žive “na dva stupa”: jedan dio novca dobivaju od MK, a drugi, veći od Grada Zagreba. Pritom je nerijetko dirljivo gledati kulturnjake koji su inače bili ogorčeni Bandićevi oponenti kako naglo postanu svjesni gradonačelnikove kulturne senzibiliziranosti nakon što im on financira knjigu sa 50 tisuća kuna.

Mit o Bandićevoj izdašnosti za kulturu počiva na uspoređivanju dviju neusporedivih brojki: postotka koji kultura ima u proračunu države (uvijek ispod 1%), te postotka koji ima u proračunu grada Zagreba (između 7 i 8%). Pritom se tu uspoređuje neusporedivo, za početak zato što Grad Zagreb ima obavezu održavanja hladnog pogona desetina kazališta, muzeja, domova kulture i knjižnica.

Usporedba koja nudi više uvida je usporedba između financiranja kulture u Zagrebu, te u drugim većim hrvatskim gradovima. Jednostavnom računicom može se ustanoviti da Zagreb među njima za kulturu izdvaja daleko najmanji postotak budžeta za kulturu. U 2016., taj je iznos 523 milijuna, što je ispod 7% proračuna Grada Zagreba. U Splitu, postotak izdvajanja za kulturu se od godine do godine kreće od 10 do 13%, a u Rijeci je također 13%. U Dubrovniku je on, čak i kad se iz izračuna izdvoji Zavod za obnovu Dubrovnika koji brine o baštini, blizu 20%.

Zašto se onda stječe dojam da je Bandić darežljivi mecena koji na leđima drži sirotu kulturu? Za početak, zbog visine ukupnog zagrebačkog proračuna koji iznosi više od 8 milijardi te je deset puta veći od splitskog i riječkog. Nadalje, Zagreb je i Grad i Županija, pa objedinjuje na jednoj adresi uloge koje su drugdje podvojene. Treće, Zagreb ima daleko najveći manevarski prostor za financiranje neovisne kulture jer su neke od najskupljih i najvećih zagrebačkih kulturnih ustanova (su)financira država. Ministarstvo kulture dužno je financirati polovicu od 91 milijun kuna koliko godišnje košta HNK Zagreb. HNK u Zagrebu jedini je koji ima takav status. Srodno kazalište - Ivan Zajc u Rijeci - samo troši 49% svih riječkih novaca za kulturu, a Splitu je taj postotak tek nešto manji. Oba grada znatan dio budžeta (od 70 do 80%) troše na hladni pogon i rad ustanova. Nije teško izračunati da bi oba grada - kad bi njihove glazbeno-scenske kuće imale status izjednačen sa zagrebačkom - mogle preusmjeriti i do 30 milijuna kuna u nezavisnu kulturnu proizvodnju, čime bi se iznos za nju više nego uduplao. Tada bi vjerojatno i gradonačelnici tih gradova imali onoliko obožavatelja koliko i Bandić.

4) Dobra je kulturna politika ona koja gradi

Čak i kod profesionalnih kulturnjaka, a pogotovo kod ljudi koji to nisu, postoji predodžba da se dobra kulturna politika sastoji u investiranju u raskošna kulturna zdanja. Taj mit seže još od Šuvarove četiri “kapitalne investicije” u 70-ima, da bi se perpetuirao do Hasanbegovića, koji je svoj mandat počeo tako što je kao svoj prioritet izdvojio još jedan skupi zagrebački muzej. Političarima takva predodžba uspješnosti odgovara, iz barem dva razloga: na gradnji i zidanju se može krasti i uzimati mito, a k tomu ne moraju razmišljati o sadržajnim promjenama u kulturi.

Ulaganje u infrastrukturu najgluplje je i najštetnije ulaganje u kulturu. Ono je - za početak - jako skupo, a silni milijuni koji se utroše na šalung, mistrije, staklo i inoks bivaju imobilizirani i uzeti iz kulturne proizvodnje. Nadalje, ulaganje u raskošnu infrastrukturu neizbježno generira nove, trajne troškove grijanja, hlađenje, komunalne naknade, tehničkog održavanja, nadzora - o čemu najbolje svjedoči primjer zagrebačkoj Muzeja suvremene umjetnosti. Treće, ne postoji nikakvo jamstvo da će ulaganje u infrastrukturu popraviti kulturnu aktivnost. Da je tako, najbolje pokazuje usporedba sa sportom: NK Hajduk je na stadionu s drvenim daskama bio jedan od najjačih klubove Europe, a danas je ne velebnom (i skupom) Poljudu beznačajan klub. Poplava rukometnih dvorana u Zadru, Zagrebu i Splitu ne samo da nije pomogla sportu, nego dvoranski klubovi u tim gradovima grcaju u problemima, a najčešće ih i ne koriste jer su preskupe. Što se, pak, ulaganja u muzeje tiče, riječ je o ulaganju u kulturu iz koje najviše profitira drugi segment društva - a to je turizam.

5) Koga briga za visinu TV pretplate, to s kulturom nema veze

Kad se proteklih tjedana pojavila inicijativa Mosta da se smanji RTV pretplata sa 80 na 65 kuna, pobunila su se (razumljivo) društva filmskih producenata, redatelja, glazbenika, te HAVC - dakle, oni koji su time izravno pogođeni. Začudo, posve je izostala reakcija društava pisaca, povjesničara umjetnosti, likovnih umjetnika i drugih kulturnjaka. Kao da u kulturnim krugovima vlada dojam da RTV pretplata s kulturom nema veze.

A ima. RTV pretplata je jedan od ključnih parafiskalnih nameta kojima se financira kultura. Ona se - za početak, ali i najmanje bitno – financira izravno, kroz dio koji iz pretplate ide HAVC-u, te fondu za pluralizam elektroničkih medija. No, mnogo je važnije to što se iz RTV pretplate izravno ili preko neovisnih produkcija financira ogroman dio kulture proizvodnje, od triju orkestara, preko gotovo svih TV serija, mnogih filmova, svih radiodrama, dijela animirane proizvodnje, dokumentaraca. Nadalje, iz te se pretplate financiraju treći programi radija i TV koji su s jedne strane ispunjavaju ulogu kulturnih ustanova (recimo, kinoteke ili časopisa), a s druge strane proizvode program unutar kojeg se predstavljaju, ili ga profesionalno kreiraju, kulturnjaci, od povjesničara umjetnosti do filozofa, te od glumaca do dramaturga. HRT je - sa svim manama koje ima - najveća hrvatska kulturna ustanova. Umjesto besplodnog drvenja oko promila više ili manje koje će kultura dobiti u proračunu, kulturnjaci bi puno više pomogli i sebi i kulturi kad bi obranili RTV pretplatu, ali i pokrenuli ozbiljnu raspravu što od te RTV pretplate očekuju zauzvrat za kulturnu proizvodnju.

6) Treba se boriti protiv parafiskalnih nameta

Parafiskalni nameti su “crna mačka” liberalnih ekonomista, a i HUP i veliki dio biznisa upravo u njima vidi razlog antipoduzetničkoj klimi u Hrvatskoj. Kultura se kad je ta rasprava posrijedi neizbježno nalazi na drugoj strani klasno-interesnog sukoba, jer se dobrim dijelom financira od parafiskalnih nameta, od ZAMP-a do spomeničke rente.

Opravdanje za takav sistem razmjerno je jednostavno i teško oborivo. Nije, naime, pošteno da se teret kulturne proizvodnje i razvoja baci samo na grbaču poreznog obveznika, umjesto da taj teret ponesu i oni koji vuku profit ili rentu iz eksploatacije kulturnih dobara. Ako ste od države dobili TV koncesiju i živite od toga da prikazujete filmove, tada i ulažete u film. Ako držite hotel u povijesnom gradu ili piceriju u gotičkoj palači, tada ulažete u održavanje i obnovu te ili takvih palača.

Parafiskalni nameti su - ukratko - najpošteniji oblik financiranja kulture, poznaje ih čitava Europa, a naša je regulativa u nekim od tih područja (npr. film) i temeljena na tim uzorima (Francuska, Danska). Ključno je pitanje kako se i zašto taj novac troši, te postoji li nad tim jasna javna kontrola. Tu je praksa jako šarena. Neke ustanove (poput HAVC-a ili Kulture Nove) proceduralno su razmjerno transparentne. Proceduralno je najmanje razrađena spomenička renta. U nekim gradovima (Rijeka) ona se dijelom troši preko otvorenog natječaja, u nekima (Split) potpuno nepronično, u nekima se sredstva transferiraju na zasebnu ustanovu, negdje se ulijevaju u budžet. U kulturi - međutim - nema slučajeva poput onog Hrvatskih šuma, gdje parafiskalni namet služi održavanju tisuća radnih mjesta, a ravnatelj potom zaradi bonus od 2 i po milijuna kuna. Dijelovi kulture koji se financiraju iz parafiskalnih nameta - s izuzetkom HRT-a - imaju u pravilu mali udio hladnog pogona. U HAVC-u on iznosi tek 1,1%, a u Kulturi Novoj oko 16%.

7) Udruge i nezavisna kultura vladaju hrvatskom kulturom

Riječ je o scenariju teorije zavjere koji je izuzetno čest u desničarskim medijima i na portalima konzervativnih udruga poput Narod.hr. Prema tom scenariju, liberalne i lijeve udruge razradile su cijelu mrežu ustanova, fondova i zaklada preko kojih ideološki srodni prijatelji jedni drugima udjeljuju projekte i žive na grbači poreznih obveznika. Na tom tragu, tehnički/bivši ministar Hasanbegović pokrenuo je malu krusadu protiv nezavisne scene: smanjen je postotak financiranja za civilno društvo i zakladu Kultura nova, te ukinuto sufinanciranje neprofitnih medija.

Mit o tome kako lijeve udruge i nezavisni cuclaju kulturni budžet na netransparentan način je - međutim - ipak mit. Za početak, zaklade poput HAVC-a i Kulture nove u svom su radu neusporedivo transparentnije i pridaju puno veću pozornost proceduri nego što to čine kulturne ustanove, jedinice lokalne samouprave ili ministarstvo. Dok je u ministarstvu moguće da se članovi vijeća za knjige svađaju s ministrom oko toga tko što (ni)je odlučio, takvo što u ovim ustanovama ne bi bilo moguće. Dok u Hrvatskoj postoje županije (poput Splitsko-dalmatinske) kod kojih natječaj za potporu nema ni objavu rezultata ni rokove, nego vam se “u nekom trenutku možda neko javi”, rad ovih ustanova funkcionira kroz jasne natječajne cikluse.

Nadalje, novac koji se distribuira kroz kanale tih mitskih “pijavica” zapravo je u cjelini kulturne potrošnje beznačajan. Jedina autonomna zaklada koja raspolaže respektabilnim proračunom je HAVC (od godine do godine, oko 70 milijuna), a razlog je za to dijelom skupoća filma, a dijelom činjenica da 40% tog iznosa dolazi iz obveznih kontribucija mobitelskih i internetskih tvrtki, javne i komercijalnih TV. Čak i s pribrojenim parafiskalnim nametom, proračun HAVC-a manji je od proračuna samo jednog, najvećeg kazališta (HNK Zagreb). Zaklada Kultura nova, koja se često nalazila na zubu konzervativnih udruga, ima od budžet koji se obično kreće oko 9 milijuna kuna, što znači da košta koliko - recimo - splitska gradska knjižnica.

Daleko najveći kolač hrvatske kulture ne dobivaju ni alternativci, ni udruge, ni ideološke sekte i klubovi. Najveći se novac troši na konzervativne ustanove s prevelikim i rijetko korištenim zgradama, s viškom zaposlenih koje štite kolektivni ugovori i nefleksibilno radno zakonodavstvo, a taj se novac u najvećoj mjeri troši na klime, krovove, tobogane na ulazu i “nećakinje” političara. S tim u vezi - međutim - ministar kulture, ma koji to bio, ne može učiniti mnogo. Zašto? Zato što to ionako nije njegov novac, nego novac gradova i županija koji ga troše onako kako hoće ili moraju. To je slika statusa quo hrvatske kulturne politike.