NEPOZNATA POVIJEST

Senzacionalne fotografije hrvatskih tržnica: ‘U jednom je gradu riba uvijek najskuplja, a u ovom su sačekivali ljude i mamili ih u gostionicu‘

Piše:

Objavljeno: 12. prosinac 2024. 08:28

zagrebačka tržnica

Presnimka iz knjige ‘Tržnice kroz vrijeme‘

Nova knjiga posvećena povijesti hrvatskih tržnica, obuhvatila ih je mnoštvo. Mi smo izdvojili 10 najzanimljivijih: kako je Harmica dobila ime, što su radile žene u Osijeku...

Koju ulogu tržnice igraju u suvremenom društvu i kakva je njihova suvremena organizacija, ali i kakve su povijesti i tradicije nastavak, donosi knjiga "Tržnice kroz vrijeme" Udruge hrvatskih tržnica, koju je uredio dr.sc. Miljenko Ernoić. U kojoj ribarnici nema muha, tko su "bodulice" te kako je Harmica dobila ime, samo neke su od informacija kojima, zahvaljujući ovoj monografiji, možete obogatiti svoje znanje o razvoju tržnica te njihovim osobitostima. Informacije o deset tržnica izdvojiki, dakle, iz tekstova spomenute knjige. Knjigu će promovirati 13. prosinca, u prostorijama udurge Prsten u Gajevoj 2,

Osijek

Osijek, koji je nastao na prirodnom prometnom čvorištu, već je u 12. stoljeću bio veliko trgovište koje je ugošćavalo godišnje i dnevne sajmove. Mjesto gdje su održavani veliki sajmovi zvalo se Panađur. Unutrašnjost te drvene palače bila je uređena poput šahovske ploče i sadržavala je stotine dućana. Glavna pijaca, koja je nastala krajem 17. stoljeća, bila je na Glavnom trgu, današnjem Trgu dr. Ante Starčevića. 1926. godine robna je tržnica premještena u Desatičinu, današnju Ulicu Hrvatske Republike, a živežna na Gajev trg. Osim Trgom dr. Ante Starčevića, tržnica se protezala Strossmayerovom, Županijskom, Ulicom Republike i Kolodvorskom, a prihodi od sajmova bili su važni doprinos gradskoj blagajni. Donesen je i Sajmovni red. Preprodaja robe je bila strogo zabranjena. No tzv. "fračlerice" su robu otkupljivale po niskim cijenama, sačekujući seljake i mameći ih u gostionice prije ulaska u grad. Početkom 19. stoljeća duž Županijske su ulice bile postavljene klupe na kojima se prodavala raznovrsna roba. U 18. stoljeću na Sušari, obali od Tvrđe do donjogradske Kalvarije, u vrijeme ribolova danju su i noću gorjele malene vatre uz koje se riba čistila, rezala, solila i sušila.

Rijeka

Glavna riječka gradska tržnica ili Velika tržnica, koja je poznata i kao Velika placa ili Placa u Rijeci, sklop je dvaju jednakih paviljona i zgrade ribarnice te je ostvarenje plana koji datira iz 19. stoljeća, kada je nasut teren na kojem je kasnije izgrađena tržnica. Glavna se gradska tržnica počela uzdizati uz morsku obalu, nedaleko od drvenoga mola na kojem su lokalni ribari iskrcavali ulov i u košarama ga odnosili na prodaju; isprva na otvorenom, a od 1866. godine i pod krovom ribarnice arhitekta Antona Deseppije. Paviljon I. i Paviljon II., čija je gradnja počela 1880. godine, projektirao je pak inženjer Izidor Wauchnig. Kada prvi uvjet za higijensko održavanje ribarnice više nije mogao biti zadovoljen, Riječani su zaključili da treba izgraditi novu ribarnicu. Gradnja je trajala od travnja 1913. do srpnja 1914. godine, kada su radovi zbog ratne mobilizacije obustavljeni, a zatim nastavljeni do prosinca.

Arhitektura nove ribarnice odraz je vremena u kojem je nastala. Arhitekt Carlo Pergoli bio je, naime, pod utjecajem bečke secesije, a jedna od osobitosti ribarnice prikaz je morskog životinjskog svijeta.

Split

Glavna splitska tržnica ili Pazar nalazi se u samom centru te je omeđena istočnim zidom Dioklecijanove palače. Južna strana Starog pazara otvorena je prema luci i moru. U sklopu Staroga pazara smješteni su crkva sv. Dominika i kompleks samostana. Do 1924. godine na Pazaru su prodavani prehrambeni proizvodi, sijeno i slama te manufakturna roba. Zbog porasta trgovine te je godine uređena posebna tržnica sijena i slame. Na Starom pazaru većinom se prodaju poljoprivredno-prehrambeni proizvodi, a većina prodavača nudi vlastite proizvode iz okolice Splita; iz Podstrane (povrće i breskve), Tugara (trešnje), Sinja (kupus)...

Splitska gradska ribarnica ili Peškarija podignuta je 1890. godine i zaštićeno je kulturno dobro, u secesijskom stilu izgrađeno djelo arhitekta Ante Bezića te jedna od rijetkih ribarnica na svijetu u kojima nikada nema muha (izgrađena je na izvoru sumpora uz sumporno kupalište, današnje Splitske toplice). Ova ribarnica i dalje njeguje stari običaj prodaje skupe ribe. Oglasi se lutrija, podjele se brojevi koji se prodaju za mali iznos te se stave u šešir. Izvučeni broj dobije ribu.

Zagreb

Bježeći pred Tatarima hrvatsko-ugarski kralj Bela IV. 1242. se godine sklonio u kulu Lotrščak na Gornjem gradu te iz zahvalnosti Gradecu darovao status slobodnog kraljevskog grada, što je podrazumijevalo i pravo organiziranja sajmišta i tržnice. 1850. godine Gradec i Kaptol se ujedinjuju te nastaje Zagreb. Prva zagrebačka tržnica iz 1850. nalazila se ispred Katedrale, točnije kod Kaptolske kleti, a krajem 19. stoljeća seli se na Trg bana Josipa Jelačića. Taj dio i danas nosi naziv Harmica, prema mađarskoj riječi harmincz, što označava broj 30 (harmica je carina koja iznosi trideseti dio vrijednosti robe kod uvoza i izvoza).

1928. godine Poglavarstvo Grada Zagreba donosi odluku o izgradnji središnje gradske tržnice na lokaciji Dolac 2. Tržnica je dovršena 1930. godine, kada Grad osniva poduzeće Tržnice Zagreb, koje okuplja Tržnicu Dolac, Međašni plac - staru tržnicu Kvatrić, Tržnicu pod Črešnjom - Trešnjevački plac i veletržnicu sa središnjom zgradom-burzom roba, današnjom Tržnicom Branimirova.

Bjelovar

Jednu od najstarijih sajmišnih tradicija u Hrvatskoj ima grad Bjelovar, kojem je carica Marija Terezija 1772. godine dala povelju o sajamskim povlasticama. U prvoj polovini 19. stoljeća trgovalo se u središnjem gradskom parku kod česme, na lokaciji današnjeg paviljona na Trgu Marije Terezije (aktualno Trg Eugena Kvaternika), ali i na Logoru, gdje se sajmovalo od 1908. godine. Na današnjoj lokaciji prvo su se prodavali mliječni proizvodi, a zatim i perad te voće i povrće. Prije II. svjetskog rata objekti su bili drveni, a zidani dio sagrađen je u razdoblju od 1941. do 1945. godine. Pored tržnice se nalazi kapelica sv. Florijana iz 1756. godine, a ispod tržnice kanalizacijski kolektor iz 19. stoljeća.

Dubrovnik

Na području Dubrovnika djeluju tržnice Grad, Gruž i Lapad.

Prva je smještena na Trgu Ivana Gundulića i jedan je od bisera Grada. Trg, na kojem se nalazi spomenik velikom pjesniku, poznat je kao najstarija gradska tržnica, koja još uvijek radi. Njezina svrha tijekom dana se mijenja. U ranim jutarnjim satima Trg se koristi kao tržnica koja hrani, popodne postaje mjesto za odmor i opuštanje uz hladno piće ili razgovor uz šalicu kave, a navečer se pretvara u mjesto za uživanje u večernjem obroku. Stotinjak metara udaljena je ribarnica koja je, s obzirom na lokaciju, zaštićena kao kulturno dobro.

Najveća dubrovačka tržnica, tržnica Gruž, smještena je uz putničku luku, između dvije robne kuće, u blizini autobusnog kolodvora i poslovnog dijela grada. Veoma je posjećena prvenstveno zahvaljujući ribarnici s najvećom ponudom ribe na širem dubrovačkom području, a svoj sadašnji izgled postiže, većim dijelom, 1976. godine. Obnavljana je 1989. godine te ponovo nakon Domovinskog rata, za kojeg je uništeno 60 posto tržnice.

Tržnica Lapad, jedina natkrivena tržnica u Dubrovniku, manje je popularna od prethodno spomenutih tradicionalnih tržnica, no njezina osobitost je ta da svake nedjelje postaje mjesto održavanja sajma antikviteta.

Čakovec

Prema pisanim dokumentima, čakovečki sajmovi datiraju još iz 1771. godine. Zahvaljujući sajmovima Čakovec je 1864. godine dobio svoj prvi javni bunar, kojim su se koristili kako prodavači na sajmovima tako i građani. Tijekom 19. stoljeća ondje su se održavali tjedni sajmovi, koji su važnu ulogu imali i u društvenom životu grada. Sajamski događaji postali su tema humorističnog lista Piacz. Osim tjednih, održavani su i godišnji sajmovi; primjerice sajam na Cvjetnu nedjelju, Petrovo i Pavlovo, dan sv. Terezije, dan sv. Katarine... Nova tržnica, smještena u centru grada između Morandinijeve i Uske ulice, otvorena je 1961. godine.

Đakovo

Razvoj grada Đakova započinje 1239. godine, preseljenjem sjedišta Bosanske biskupije i dolaskom biskupa. Kako grad raste, agrarno stanovništvo zamjenjuju trgovci i obrtnici, a Đakovo postaje domaćin tjednih i županijskih sajmova. Današnja Gradska tržnica Đakovo nalazi se 250 koraka od Strossmayerove katedrale, u srcu grada.

Prva je tržnica početkom 20. stoljeća bila smještena na križanju pred Malom crkvom, u uskom centru Đakova. Prostor oko crkve i u obližnjim ulicama okupirale su tezge, šatori, kolica i košare, a tržnica se širila sve do katedrale, gdje se na kraju i preselila. Tržilo se na trgu između katedrale i kanoničkih kurija, gdje je prolazila glavna cesta, dok prva prava tržnica nije zaživjela na lokalitetu Bajnak.

Koprivnica

Nastajanje srednjovjekovnog grada Koprivnice povezano je upravo s trgovinom i položajem na križanju trgovačkih putova. U Koprivnicu su se doselili trgovci sa zapada Europe, koji su potom osnovali zajednicu oko župe svetog Nikole. Prvi tržišni prostor nalazio se na prostoru današnje Esterove ulice. U vrijeme napada Osmanlija, trgovina se preorijentirala na vojne potrebe, dok u 17. stoljeću dolazi do cvjetanja trgovačke aktivnost, a Koprivnica postaje uporište trgovaca iz Mletačke republike i njemačkog prostora. Od 1356. godine Koprivnica ima privilegij održavanja tjednih sajmova. 1638. godine od kralja Ferdinanda dobila je privilegij za održavanje sajma za prvi radni dan iza Blagovijesti (26. ožujka) i prvi radni dan iza Nikolinja (7. prosinca). Isti kralj poveljom iz 1652. dopušta i održavanje trećeg sajma na dan pohoda Blažene Djevice Marije (2. srpnja). U 18. stoljeću Koprivnica postaje središte grčkih (cincarskih) trgovaca, a u 19. stoljeću u trgovini su veoma prisutni Židovi. Cijelo vrijeme prisutni su, naravno, i proizvodi stanovnika Koprivnice i okolnih sela.

Tržilo se isprva ispred gradske vijećnice, današnje zgrade Muzeja, a u drugoj polovini 17. stoljeća tržnica je preseljena sjeverno od gradske utvrde, na današnji Zrinski trg i okolne ulice, gdje ostaje do druge polovine 20. stoljeća i uređenja tržnice na današnjoj lokaciji u Esterovoj ulici.

Šibenik

Početkom 20. stoljeća Šibenik je imao četiri pazara, a ponuda je bila raznovrsna. Žene s obližnjih otoka ("bodulice") svoju su robu nosile u karakterističnim krtolima ili košarama, a seljaci iz obližnjih sela robu bi donosili na magarcima. Preprodavačice, "kumpravende", bilo je, vele, lako raspoznati. Nosile su crvene čarape, bile su brze te imale odvažne kretnje, glas im je bio dubok, a stas čvrst. U seriji "Velo misto" utjelovila ih je šibenska glumica Ines Fančović.

Stari pazar s radom prestaje 1967. godine, kada Šibenik dobiva novu gradsku tržnicu, dok se s pokojom klupom najdulje zadržala tržnica na Maloj loži. Nova tržnica nalazi se blizu autobusnog i željezničkog kolodvora te trajektnog pristaništa, desetak minuta hoda od katedrale sv. Jakova, a na istoj lokaciji se planira i gradnja suvremene tržnice za 21. stoljeće.