SVA LICA UMJETNIKA KOJI JE ODAVNO NAJAVIO STANJE DANAŠNJEG DRUŠTVA Riječki MMSU svoj novi dom otvara retrospektivom Tomislava Gotovca

Sve sam više uvjeren da zapravo nitko ne zna što je umjetnost, a što život. Možda je uvijek tako i bilo. Mislim da je sloboda sreća većini ljudi, samo se srame. Srame se skinuti goli i proći tako Ilicom, srame se javno opsovati, iako to u mislima žele. Sve je velika predstava u kojoj svi sudjelujemo", piše na oronulom zidu nekadašnjeg tvorničkog kompleksa, ispred ulaza na izložbu Tomislava Gotovca pod nazivom "Anticipator kriza - Kuda idemo ne pitajte" inače prvu retrospektivu ovog umjetnika dosad.

Retrospektiva se otvara 22. rujna i posjet izložbi ujedno je prvi posjet novim prostorima Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, muzeja koji se uskoro seli u glavnu tvorničku halu nekadašnje tvornice "Rikard Benčić". Prostor je iznutra obnovljen, prilagođen muzejskom sadržaju, no ostavljeni su vidljivi tragovi nekadašnjeg kompleksa. Podsjetimo da je slična ideja o preuređenju postojala za zagrebački Paromlin, no, nažalost, nije ostvarena. U Rijeci su, u svakom slučaju, velika očekivanja vezana uz novi muzejski kompleks.

Citat Tomislava Gotovca jedan je u nizu onih koji su razmješteni u riječkim javnim prostorima, npr. bit će u pošti i sl. Naime, kako objašnjavaju kustosice izložbe Ksenija Orelj i Nataša Šuković, željele su pokazati da je Gotovac bio "odličan pripovjedač koji britko i bez zadrške govori o umjetnosti".
Njihova je koncepcija pogleda na Gotovčev opus vrlo precizno definirana, istražuju na koji način probija granice u umjetnosti i šire, anarhiju i opsesivnost kao neke od tema, kombiniraju poznate, ključne radove s onima koji su manje poznati, novinsku dokumentaciju kao i sudske procese koji su pratili umjetnikove javne istupe tretiraju kao ravnopravan dio izložbe, zanimaju ih teme koje "precizno opisuju Gotovčevu kompleksnu ličnost, ne samo one performanse koji se smatraju ponekad i ekscesnima, koji ga opisuju kao razdraganog čudaka", tumače, nego i samozatajnije radove.
Prva umjetnikova retrospektiva, nastavljaju, poprima formu dugometražnog filma, čiji je glavni glumac ujedno redatelj. U ukupnom trajanju od 1000 minuta retrospektiva zalazi u različite žanrove, od filma potjere, političkog trilera ili društvene humoreske do povijesne sage.

Na izložbi je stotinjak radova, ako izuzmemo ciklus "Paranoia View Art", koji sadrži oko 320 jedinica, dokumentacije, radova i sl. U postavu su ne samo u prostoru predviđenom za izložbe, nego i u sobama u kojima sjede ravnatelj, kustosi, tajništvo... Kako nam kaže Slaven Tolj, koji je na čelu MMSU, "ideja je da se posjetitelji upoznaju sa svim prostorima unutar muzeja".

Tako su, primjerice, u kustoskoj sobi fotografije iz ciklusa "Foxy Mister". Riječ je o jednom od poznatijih Gotovčevih radova s početka dvijetisućitih, u kojemu nag i vrlo eksplicitno pozira poput djevojaka u porno časopisu Foxy Lady, no njegovo je tijelo tijelo muškarca u srednjim šezdesetim godinama. Ovaj rad, koji, kako se tumači, preispituje tabue i stereotipe, među ostalim je bio i na velikoj međunarodnoj izložbi o povijesti prikazivanja nagog muškog ljudskog tijela od 18. stoljeća do suvremenog doba u bečkom Leopold muzeju, na kojemu su se izlagala i djela Warhola i Cézannea među ostalima. Zašto baš u radnim prostorijama ovaj ciklus? "Na ovom primjeru propitujemo što kod ljudi izaziva veću nelagodu, promatrati nago tijelo ili ikonografiju političkih sustava koja se često zna naći u uredima", kaže Ksenija Orelj.

Nataša Šuković objašnjava mi zašto su rad u kojemu umjetnik snima autoportret čovjeka koji "ne vidi, ne čuje, ne govori" odabrale kao temeljni vizualni identitet izložbe: "Rad je duhovit i komunikativan i za onoga tko pozna Gotovčev rad i onom tko ga ne poznaje. Odgovara i naslovu izložbe Anticipator krize koju smo preuzele od tumačenja Gotovčeva rada iz pera Miška Šuvakovića. Gotovac je anticipirao stanje društva danas, u kojemu je poželjno pokriti se preko ušiju, ne talasati, rad je itekako relevantan za suvremeno društvo. A za Gotovca je jedna od temeljnih preokupacija tijekom njegova rada bila režija sustava, u kojemu se nameće što je poželjno javno govoriti, što ne".
Na fasadi na velikom platnu uvećana je Gotovčeva psovka, ispisane psovke nalazimo i u unutrašnjem prostoru. Kako objašnjava Ksenija Orelj: "Rad je iz knjige koja je imala pet stotina strana, a umjetnik je ispisivao Pun mi je kurac. To je razdoblje u kojemu se oslobađa u verbalnom smislu". Na izložbi su i neke vrlo nekorektne političke psovke. Inače, upravo je Gotovčeva preokupacija govorom jezik kao gradivni materijal, kada, kako tumače kustosice, "probija blokadu s vlastitim govorom" uspoređujući to "s probijanjem društvenih blokada". Naime, kako je umjetnik mucao u mladosti, i išao je na terapije, izloženi su i njegovi Dnevnici liječenja, koji datiraju iz 1975./1976. godine. U sklopu je teme i performans izveden u Štaglincu na temu mucanja iz 2009., te rad 25 objavljen u studentskom tisku krajem šezdesetih u kojima ispisuje pojedine riječi, kao što su štafeta, bolnica, zatvor... u dvadeset i pet redaka.

U tvornici "Rikard Benčić", danas izložbenom prostoru svojedobno je u jednoj povećoj prostoriji bio dječji vrtić za djecu radnika. Iznad ulaza u tu prostoriju stoji fotografija jednog od performansa u kojemu umjetnik iznad obrijane glave drži srp i čekić, a u samom prostoru ciklus "Umjetnost paranoidnog pogleda" koji smo posljednji put na domaćem terenu imali prilike gledati 1986. (u međuvremenu je bio izložen u New Yorku): rad je nastajao između 1956. i 1994. godine, može se vidjeti kombinacija osobne dokumentacije, primjeri kazne za akcije uznemiravanja javnog reda i mira, jedna presuda u kojoj stoji da je morao platiti dvije tisuće dinara kazne, primjerice, pitanja što je original, a što kopija, autentičnost svega pa i vlastite biografije... Kako objašnjava Nataša Šuković: "To su priče koje su na granici teorije zavjere. Primjerice, tumači se da je Tito zapravo sporedni glumac u holivudskoj produkciji, a glavnu ulogu ima SAD. Inače je umjetnikov odnos prema Titu intenzivan u čitavoj njegovoj karijeri".
U performansu iz 1997. pod nazivom "Prilagođavanje objektima na Trgu maršala Tita - Trg maršala Tita, volim te!", Gotovac u narančastom odijelu, koji je često koristio u radu, interpretira svoj odnos prema ovom trgu, prilagođava se prostoru koji mu je intimno značio. Na jednom od radova, a to je vrlo aktualna tema danas u Zagrebu, on grli ugao ulice Trga maršala Tita i Rooseveltova trga. Također, leži uz znak, zabranjeno za pse, pa grli Meštrovićev Zdenac života... "Priča je autobiografska", nastavlja Nataša Šuković, "umjetnik se rodio u Somboru 1937. godine, a kada je imao četiri godine, s roditeljima doseljava u Zagreb. Susret s Trgom maršala Tita, a posebno sa Zdencem života, kako je Gotovac kasnije prepričavao, ostavio je jedan od najranijih vizualnih tragova na ovog umjetnika".

Na riječkoj izložbi su i predmeti iz njegova stana u zagrebačkoj Krajiškoj ulici, poznato je kako je opsesivno skupljao kazete, vrećice za šećer, teniske loptice, čepove od boca... sve je to i izloženo, a tijekom trajanja izložbe puštat će se muzika, jazz, blues, pjesme koje je volio. Kako tumače kustosice, "naizgled je vladao kaos, no kad se malo bolje promotri, sve je vrlo dobro povezano".

Još jedna od podtema je umjetnikov odnos prema medijima, a kako tumače kustosice, bio je jedan od prvih umjetnika koji su prepoznavali važnost masmedija. Često je surađivao s Poletom i izlazio na naslovnicama tog tjednika koji ga je podržavao u njegovoj umjetnosti. Skupljao je, osim toga, naslovnice Politike pa ih uokvirio i izložio. Jedan je od njegovih najranijih radova, s početka šezdesetih, "Pokazivanje Elle-a".

Kronološki je jedan od najranijih radova onaj s početka šezdesetih na kojemu su snimke Gotovca u pozicijama različitih filmskih žanrova. No, zapravo se jedan drugi rad uzima kao njegov početak, koji je kasnije umjetnik spominjao, a datira iz 1954. godine, doba njegove mature. Naime, umjetnik odlazi na maturalni ples odjeven u prugastu pidžamu i s četkicom za zube. Kako tumači Ksenija Orelj: "Ovaj ironijski odmak prema svakodnevici kasnije će postati jednim od ključnih mjesta njegova stvaralaštva".

Podsjetimo da je Gotovac nakon srednje škole, do studija režije na Akademiji dramskih umjetnosti u Beogradu, bio neko vrijeme i službenik u banci i bolnici.
Na izložbi će se pokazati i video, a njegovi filmovi moći će se pogledati u obližnjem Art kinu Croatia, u odabiru Diane Nenadić. Gotovac je često jasno precizirao svoj odnos prema ovoj grani, govorio je "Sve je movie" ili "Kad zatvorim oči vidim film". Uz izložbu izlazi knjiga na više od četiri stotine stranica, u kojemu su i nova tumačenja Gotovčeva rada, kao i ona autora koji su njegov opus već interpretirali, poput Šuvakovića, dok ga se kroz razgovor prisjećaju njegovi kolege Goran Trbuljak i Goran Petercol. Radovi datiraju od 1954. do 2009. godinu dana prije smrti.

Umjetnik je teško bolestan ležao u ubožnici u Dugoj Resi i nakon reakcije medija ipak nije premješten u bolje uvjete. Hoće li i takav odnos društva prema umjetniku biti tematiziran izložbom? "Paralelni program koji se održava u sklopu Art kampa Empeduja - Nahranite spomenike dok su živi!, govori upravo o tome kako društvo prekasno prepoznaje svoje važne umjetnike", govore kustosice.

Danas se o njegovu radu brinu Institut "Tomislav Gotovac", povjesničar umjetnosti Darko Šimičić, supruga Zora i kći Sarah, a upravo je iz Instituta posuđen najveći dio umjetnina za izložbu, uz ljubljansku Modernu galeriju, zagrebački MSU, Arhiv Moja zemlja Štaglinec, HFS, Kulturni centar Vela Luka, i privatne zbirke Damira Čargonje, Vere Robić Škarica, Darka Šimičića.