TAJNA PALE RADULOVIĆ Kako je bogati dubrovački trgovac naručio sliku od najvećega genija baroka

U Banco di Napoli, najvećem povijesnom bankarskom arhivu na svijetu, pronađen je zapis o tome da je bogati trgovac Nikola Radulović naručio sliku od znamenitog Caravaggia, 6. listopada 1606., što je bilo četiri godine prije umjetnikove prerane smrti, i samo par mjeseci nakon što je Caravaggio ubio čovjeka u jednoj kavanskoj svađi.

U ugovoru je stajalo i da je slika, dimenzija šest puta dva metra, trebala biti realizirana do kraja godine. Slika je važna i za naše krajeve. Riječ je, naime, kako tumači splitski povjesničar umjetnosti Radoslav Tomić i naš stručnjak za barok, “o najvažnijoj narudžbi od strane hrvatskog mecene u doba baroka”. Tomić nadodaje i kako je “povezanost genija baroka i dubrovačkog naručitelja senzacija, te je svako novo otkriće o toj slici dobro došlo”.

Naime, da je postojala narudžba za sliku postalo je poznato prije trideset godina. Tadašnji ravnatelj Arhiva Eduardo Nappi pronašao je u Banco di Sant’Eligio (danas Banco di Napoli), dokument o Radulovićevoj isplati od oko dvije stotine dukata, što bi bilo oko pet tisuća eura u današnjoj vrijednosti, Caravaggiu.

Pretpostavlja se, s obzirom na cijenu koju su Caravaggiova platna postizala, a svijet ga je u tom trenu već smatrao genijem, da je riječ o polovici isplaćene cifre. Jer je za radove slične tematike iz istog razdoblja primao oko 400 dukata, kao primjerice za poznatu sliku “Sedam djela milosrđa”.

Pronalazak zapisa koji se nalazio u jednoj od 330 prostorija, s milijunima dokumenata o trgovačkim razmjenama tijekom povijesti, u Banco di Napoli privukao je pažnju međunarodnog umjetničkog svijeta. Uz pomoć opisa slike i suvremenih tehnologija talijanski su stručnjaci rekonstruirali kako je slika trebala izgledati, pozvali su glumce da je odglume, i snimke tih kompozicija pokazali na izložbi otvorenoj u Muzeju Arhiva Banco di Napoli. Tako je, kako tumačem “riješen misterij star 410 godina”.

Poznat je i motiv slike: Bogorodica sa zborom anđela i četiri sveca - Sveti Dominik i Sveti Franjo Asiški su u sredini, a sa strane stoje Sveti Vito, Sveti Nikola.

Međutim, mnoge su stvari oko slike još enigma. Nije, za početak, poznato je li izgubljena ili uopće realizirana.

Radoslav Tomić koji je vezu između Caravaggia i Nikole Radulovića, tekstom, svojedobno predstavio i na izložbi “Slikarstvo talijanskog baroka u Hrvatskoj” u Klovićevim dvorima, tumači: “Neko se vrijeme smatralo da je riječ o Caravaggiovoj slici koja se nalazi u Beču, no to je odbačeno jer nije ponuđena čvrsta teza. Nije niti sto posto potvrđeno konačno postojanje slike, jer postoje dokazi o isplati samo polovice djela, pa je moguće da je došlo do nekog nesporazuma i narudžba je povučena, što se znalo u to doba događati, a slikar je novac vratio”.

Madona di Rosario

U Kunsthistorisches muzeju, naime, nalazi, se slika “Madona di Rosario” za koju se neko vrijeme razmatralo je li Radulovićeva narudžba.

Talijanski i međunarodni mediji ovih dana prenose da je “jedna od teorija da je Radulović, koji je posjedovao imanja u južnoj Italiji i na obali Hrvatske, oltarsku palu postavio u jednu privatnu kapelu”, druga pak da je slika podijeljena na dijelove i tako prodavana. No, The Times piše kako je teorija da je Caravaggio uzeo novce, a nije isporučio rad, kako se svojedobno tumačilo, nije izgledna, te nastavljaju: “Radulović, koji je trgovao uljem, solju i žitaricama između talijanske i hrvatske obale, nije bio klijent kojeg je bilo lako prevariti”.

Divlja narav

Na izložbi u Klovićevim dvorima surađivao je i Mario Alberto Pavone, koji predaje povijest umjetnosti u Salernu.

On smatra da “ikonografiju slike možemo djelomično rekonstruirati zahvaljujući jednom platnu Tommasa Fasana, Giordanova učenika, s kraja 18. stoljeća, koje se nalazi u Napulju i na kojoj su isti protagonisti kao na Caravaggiovoj slici”.

U doba kada je slika nastala, Michelangelo Merisi da Caravaggio, umjetnik divlje naravi kako su ga nazivali, a o čemu svjedoče i brojni policijski zapisi, boravio je na imanju princa Filippa Colonne, gdje je pronašao utočište nakon što je ubio Ranuccia Tomassonija, zbog prostitutke. Slika nastaje u razdoblju koje je prekretnica između Caravaggiova razdoblja ispunjenog uspjesima i priznanjima u papinskom Rimu, te frenetičnih i nemirnih posljednjih godina provedenih između Napulja, Malte i Sicilije. Umjetnik je u teškom psihičkom stanju zbog ubojstva.

No, na nadolazećim će se djelima pojaviti novi nivo dramatičnosti i emocionalne intenzivnosti.

Ipak, i u Napulju se afirmira kao najvažniji slikar epohe, obitelj Colonna mu svojim utjecajem pomaže da dobije brojne narudžbe, i tada i upoznaje Nikolu Radulovića. Točan podatak o tome kako su se upoznali nije još pronađen.

Radoslav Tomić pojašnjava kako su članovi obitelji Radulović “Dubrovčani koji su se obogatili kao brodovlasnici i imali su svoj feud blizu Napulja, u mjestu Polignano. Imali su i posjede u elitnom dijelu Napulja. Bili su vrlo ugledni, iz obitelji su bili kardinali, markizi, sudci.

Nikola Radulović mlađi bio je jedini kardinal iz Dubrovačke Republike.

Poznato je da su naručili nekoliko slika, među njima i rad Padovaninija, no niti jednu sliku, osim navedene, koja bi bila na razini narudžbe Caravaggia. Na svim se djelima koja su naručivali nalazio i njihov oltarni grb”.

Nikola Radulović bio je središnja ličnosta koja je povezivala talijansku i hrvatsku obalu, pa i putem umjetničkih narudžbi.

Njegovo se ime vezuje i uz narudžbu pale “Imena Isusova (Obrezanje Krista) na glavnom oltaru dominikanske crkve u Dubrovniku, koju je naručio kod Giorlama Imparata, konzervativnijeg slikara razdoblja.

Brat Marin

Nikola Radulović rodio se u trećem braku Frana Radulovića, koji je bio s Lopuda, i Slave Bratutović. Imao je dvojicu braće, Marina i Trojana, svi su preselili iz Dubrovnika na jug Italije.

Nikola je 1604., dakle dvije godine prije narudžbe Caravaggiu, kupio feud u mjestu Polignano a Mare, tamo je dobio i titulu markiza. U jednom pismu što ga predstavnik mantovanskoga dvora u Napulju upućuje tajniku Vincenza Gonzage navodi se da je “Nikola bogat trgovac uljem i solju te da posjeduje tri broda”.

Tomić dalje kaže: “Bili su vrlo imućni, pa postoji podatak kako je oporuka majke trojice braće imala dvije stranice samo popisanog nakita. No, nisu zaboravili na svoju zemlju, brinuli su se i za jednu kapelu u Dubrovniku te su utemeljili i zakladu za pomoć siromašnim Dubrovčanima.”

Kako je Nikola umro bez nasljednika, a brat Trojan je preminuo već ranije, sve nakon smrti ostavlja bratu Marinu. On ostavlja određene novčane iznose crkvama u Polignanu i Napulju dok u Dubrovniku daruje katedralu, crkvu Sv. Vlaha te crkvu Gospe na Dančama.

Tomić zaključuje: “Nije bez značenja ponovno navesti podatak starih pisaca da su u franjevačkoj crkvi prije potresa i požara postojale slike Tiziana i Caravaggia. Često takvi izvještaji pretjeruju u opisima i procjenama, navodeći zvučna imena u duhu provincijalnoga veličanja, ali u kontekstu Radulovićevih narudžbi, takvi se podaci aktualiziraju i čine možda mogućim i realnim”.