TKO ĆE BITI NOVI VLASNIK VRIJEDNIH DJELA IZ SLIKAROVE OSTAVŠTINE? Steinerovi radovi koje je Vaništa čuvao cijeli život odlaze na aukciju

Slikar Milan Steiner umro je vrlo mlad, u dvadeset i petoj godini života, od španjolske gripe, najpogubnije epidemije 20. stoljeća, a iza sebe je ostavio neka vrlo značajna djela koja je uspio ostvariti u vrlo kratkom roku, između 1913. i 1918. godine, kada, u prosincu, umire.

Naslijedio ih je Ivo Steiner, njegov brat koji je prije Drugog svjetskog rata bio visoko pozicionirani činovnik. U Parizu je prethodno studirao matematiku, statistiku, pa potom povijest umjetnosti na Sveučilištu Sorbonne, možda i kako bi bolje shvatio opus prerano preminulog brata.

Tijekom Drugog svjetskog rata, njegovu je imovinu prijavio jedan činovnik NDH. Ivo Steiner slike je i crteže Milana Steinera, svjestan njihove objektivne vrijednosti, sakrio pod jednim stubištem u zagrebačkoj Petrovoj ulici i uspio ih je sačuvati.

Djela je potom dao Josipu Vaništi, da se brine o njima te da se adekvatno interpretiraju i valoriziraju. Upoznao je Vaništu na njegovoj izložbi koju je imao s Miljenkom Stančićem 1952. godine, prepoznao je srodnost u opusu dvojice umjetnika, bila je to ujedno i prva Vaniština izložba, održana u Muzeju za umjetnost i obrt. Pred kraj života Ive Steinera, koji je s vremenom postao i blizak suradnik umjetničke grupe Gorgona, Vaništa mu je postao zakonskim skrbnikom.

Vaništa je, poput Ljube Babića, iznimno cijenio Steinerov opus, te je o sačuvanim djelima govorio: “Zahvaljujući skromnosti Ive, opus njegova brata Milana nije rastepen nego sačuvan unatoč skromnom životu, u kojem je živio s Odette Masson, koja prezime nosi od svog prvog supruga, velikog francuskog slikara. Prijateljevali smo, bio sam njegov skrbnik.”

Kod Vanište je ostao niz Steinerovih djela, koje smo djelomice mogli vidjeti na izložbi “Vaniština popudbina” u Gliptoteci HAZU, na kojoj je ovaj umjetnik, preminuo prošle godine, pokazao djela svojih kolega, a koje je imao u zbirci.

“Milan Steiner. Iz zbirke obitelji Vaništa” naziv je izložbe koja se u Art Salonu Zagreb može pogledati do 27. travnja.

Vlado Mužar, koji je na čelu Art Salona, kaže kako je riječ o otprilike četvrtini svega što je umjetnik napravio te nastavlja: “Nakon izložbe, djela će ići na aukciju, no međunarodnu aukciju preko Art Pricea i Invaluablea, američke stranice s međunarodnim umjetnicima koja ima preko tri i pol milijuna podjetposjet. U ovom je slučaju riječ o online aukcijama tako da neće biti klasičnog dvoranskog izvikivanja. Za njih će se moći licitirati dva tjedna.”

Koje su cijene, pitamo Mužara? “Nisu još do kraja definirane. No, mi se nadamo da će možda netko kupiti sva djela odjednom. Podijelit ćemo crteže na četiri dijela, pa je i to jedna opcija. Moći će se kupiti i pojedinačno. Cijene će svakako biti poznate početkom svibnja, kad ih stavljamo na aukciju, negdje oko 4 ili 10. svibnja.”

Skica za kišu

Sve se odvija u dogovoru s umjetnikovom obitelji. Vaništa ima dvije kćeri, Anu i Evu. Većinom je riječ o crtežima, skicama, motivi su Crne čarape, Ženski akt u stolici, Akt s leđa, Na trapezu, Na pozornici, Žena u sivom, Čovjek sa šeširom, Izložba slika, Vrtna zabava, Žene uz Kupu (umjetnik je rodom iz Siska, naime), potom Ulica u noći, Dječak, Portret Ljube Babića, Iz Kazališne kavane, Autoportret pa Portret majke u više navrata, potom Skica za Kišu, da nabrojimo samo neke.

“Kiša” je iz 1918. godine, inače, najpoznatiji rad ovog umjetnika, remek-djelo hrvatskog ekspresionizma, a Igor Zidić, koji piše o ovoj izložbi, tumači kako je Steiner u svojem vrlo kratkom životnom vijeku ostavio iza sebe deset antologijskih slika, nastavljajući: “Cijeli Steinerov radni slikarski vijek - to spominje i Boris Vrga, njegov pouzdani monograf - odvijao se između početne i završne godine I. svjetskog rata pa je potrajao, nije teško izračunati, samo četiri godine.

Ako, pak, naznačimo da je diplomirao 23. srpnja 1916, a da ga je kosa “Španjole” dohvatila i posjekla noću, između 4. i 5. prosinca 1918, onda ćemo doći do još sumornijega činjeničnog stanja: njegov je realni, samostalni slikarski put - od dana kad je završio školovanje do smrti - stjecajem pogubnih okolnosti - bio skučen na ciglo dvije godine i četiri mjeseca rada. (Dobiti od života tako malo, a ostaviti za sobom toliko koliko je Steiner ostavio - pravi je podvig.) To je, ujedno, i žalosni, tragični rekord hrvatske kulture, kojemu bismo teško našli pandan i u svijetu.”

Kronološki, na izložbi je slika “Kupanje (Suzana i starci)” jedina sa samih početaka umjetnikova stvaralaštva, 1913. godine. Crteži su u tehnici olovke, krede, tuša na papiru, pa akvareli, tehnike su razne, ponekad crno-bijeli, ponekad u boji. Sveukupno je 137 radova na izložbi.

Kako je, dakle, vidljivo na izloženim radovima, često slika prizore s ulica, iz kavana, kazališta, parkova ii slično. Volio je, zabilježeno je, izlaziti u Kazališnu kavanu, i sa svojim kolegama raspravljati o širokom dijapazonu tema, od Cezannea do Nietzschea.

Milan Steiner rođen je u Sisku 2. lipnja 1894. godine u imućnoj obitelji židovskog trgovca Hinka Steinera i Rozalije (rođ. Deutsch). U njegovoj je biografiji ostalo zabilježeno i da je kao beba dadilji ispao iz ruku i zadobio trajne posljedice: ostao je vrlo nizak, deformiranoga tijela, imao je i grbu.

Nižu i višu pučku školu pohađa u Sisku, a 1909. upisuje Trgovačku akademiju u Zagrebu, da bi nakon dvije godine prešao na Umjetničku školu (kasniju Akademiju likovnih umjetnosti) koju završava 1916. U Zagrebu njeguje prijateljstva sa Savom Šumanovićem, Đurom Tiljkom, Marijanom Trepšeom, Ignjatom Jobom.

Inače, o Vaništinoj brizi za Ivu Steinera svjedoči i pismo koje je Vaništi uputio Radoslav Putar, još jedan od ključnih protagonista umjetničke grupe Gorgona, a u pismu je, među ostalim, stajalo:

“Za sve što ste sami učinili za toga čovjeka, za svaku žlicu juhe koju ste mu unijeli u usta, za svaki komad kruha, koji ste mu kupili, za svaki korak koji ste za njega učinili i za svaku uru koju ste proboravili uz njega, Gospodine Predsjedniče, neka Vam je velika i iskrena hvala! Posebna Vam hvala za slovo koje ste o njemu prozborili u novinama, jer nitko to ne bi bio učinio na primjereniji način i u tom trenutku. Ovu su Vam hvalu i zahvalnost dužni svi koji su znali, vidjeli ili tek naslućivali - tko je bio Ivo Steiner”.