PRIČE IZ ATELJEA

Tomislav Buntak: Moji protagonisti sad slave Praznik rada

 Neja Markičević/CROPIX

Protagonisti novih slika Tomislava Buntaka slave Praznik rada. Prvo su preko dana na pikniku, a onda se zabava produlji u noć, kad svi postanu opušteniji.

Neki su odjeveni u najsvečaniju odjeću koju posjeduju, žene u raskošne haljine, muškarci u odijela, drugi su posve goli, no izdužena naga tijela kod tog 40-godišnjeg umjetnika nisu u službi erotike nego kompozicije.

Poveznice ciklusa

Budući da su na Buntakovoj zadnjoj većoj izložbi glavni likovi bili hodočasnici, čini se da je riječ o dosta radikalnoj promjeni teme, no umjetnik nas opovrgava.

Iako na prvi pogled tako ne izgleda, kaže, dva ciklusa imaju puno toga zajedničkog: u oba slučaja riječ je o prikazu mnoštva figura u društvu u kojemu su odnosi savršeno socijalno posloženi. Na slici, naravno.

Tomislav Buntak profesor je na Likovnoj akademiji, ima dvoje male djece, angažiran je i aktivan u Katoličkoj crkvi (što ga čini, kad malo bolje razmislimo, gotovo jedinstvenim protagonistom likovne scene), aktivan je i član Predsjedništva Hrvatskog društva likovnih umjetnika. Ipak, u atelje uvijek stigne, posebice kad priprema izložbu, kao sada: za polovicu prosinca u galeriji Matice Hrvatske.

Na scenu je stupio prije petnaestak godina, kada figurativno slikarstvo nije zanimalo puno umjetnika, on je uvijek točno znao čime se želi baviti. A drugi su to znali prepoznati.

Iako, dakle, njegov stil tada nije bio popularan, bio je jedan od stipendista njujorškog PS1, gdje je na zidovima galerije crtao crteže zlatnim i srebrnim flomasterom te još jednom potvrdio da nije važan trend nego osjećaj umjetničkog djela: ili jest, ili nije.

Atelje na zadnjem katu

Njegov se atelje nalazi na zadnjem katu jedne od jarunskih peterokatnica, u prostorima koji su i prilikom gradnje bili predviđeni za atelje, u susjedstvu umjetnikovih nešto starijih kolega. A u ateljeu je mnoštvo slika na kojima je počeo raditi.

Od malih nogu fasciniran sam proslavom 1. svibnja

Zašto je baš 1. svibnja, Praznik rada, tema novih slika?

- Od malih nogu fascinirano sam gledao proslavu 1. svibnja i ti su mi prizori ostali u sjećanju: piknik, zabava, druženje na travi. Taj praznik vidim kao svečani čin, ali i neku vrstu protesta. Zanimalo me i što se događa u prirodi kad službeni dio blagdana završi i krene neka druga energija.

Koliko tu ima utjecaja vaše odrastanje uz Maksimir, kvart u kojemu i danas živite, a najviše se u svijesti Zagrepčana veže uz Praznik rada?

- Kao i uvijek na mojim slikama, i ovdje je riječ o imaginarnom pejzažu iz mog sjećanja, a ne o konkretnom maksimirskom pejzažu. Situacija u društvu danas je napeta, socijalno osjetljiva. Dok mi živimo u nestabilnom svijetu, na mojim je slikama socijalna pravda riješena. Ja sam aktivni kršćanin, a socijalna pravda je u temelju kršćanstva, kao što je i u temelju radničkog pokreta.

Aktivni ste kršćanin i slike vam često imaju religijsku tematiku. Možemo li vaše radove pronaći u crkvama?

- U samostanu u Karinu naslikao sam Križni put. No, nisam išao tim putem da slikam u crkvama. Puno su važniji energija i duhovnost koje slike isijavaju.

Budući da ste jedan od organizatora, vaši radovi nisu na Bijenalu slikarstva u HDLU, iako bi tamo itekako trebali biti. Figurativno slikarstvo ponovno je in, vidimo to i na Bijenalu. No, nije bilo tako u vašoj generaciji.

- U manjoj mjeri. Od mladih umjetnika koji su tada isticani, ja sam bio jedini koji je slikao ljudsku figuru. No, kod mene nije bilo dilema i eksperimentiranja. Od samog sam početka sa sobom riješio da želim biti slikar i da me zanimaju narativne scene. No, na kraju krajeva, nije ni važno je li apstrakcija ili figuracija, važno je da ima ono nešto. Meni je slikarstvo veselje, odmaram se kad dođem do slike, to mi je ispunjenje, izbacivanje tereta...

Za novu izložbu u galeriji Matice hrvatske pripremate deset novih slika, ali i jedan mural koji nastaje direktno na zidu. U njujorškom PS1 tako ste, primjerice, oslikali cijele zidove. Nije riječ o stalnim izložbenim postavima pa su poslije, sa sljedećom izložbom, to djela koja nestaju. Je li vam žao?

- To je moj način sjećanja na murale iz 50-ih i 60-ih, na internacionalni stil. Zanimljivo mi je, uostalom, slikati na zidu. Zid ima upornost koju papir nema. U principu mi nije žao tih crteža, uostalom sačuvam i matricu prema kojoj slikam. Postoji jedan jedini crtež za koji mi je bilo žao da je preslikan, a to je onaj koji je bio u Kabinetu grafike.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. studeni 2024 18:35