TRAGIČNA SMRT ĐURE VANĐURE Imao je karizmu bonvivana i stol pun knjiga. Cijeli je život tragao za istinom slike

Đuro Vanđura, kustos i povjesničar umjetnosti koji je tragično stradao u požaru stana u svojoj šezdeset i drugoj godini života, bio je moj prvi šef.

Tada, devedesetih godina, ravnatelj Strossmayerove galerije HAZU zaposlio je nas nekoliko studentica i studenata povijesti umjetnosti da budemo službeni vodiči po galeriji. Trebalo je biti kratko, zadržali smo se više od godine dana, možda i dvije, skupila se dobra ekipa. Na nama je bilo da ponešto naučimo o svakoj slici izloženoj u stalnom postavu i to podijelimo s posjetiteljima. Sanja Cvetnić, danas profesorica na Odsjeku za povijest umjetnosti, bavila se talijanskim slikarstvom, Borivoj Popovčak, današnji ravnatelj galerije francuskim, a Vanđura nizozemskim i on nas je podučavao tom segmentu umjetnina iz galerije.

Đuro Vanđura na posao je dolazio gotovo uvijek u uredno ispeglanom odijelu, sa zavezanom leptir-mašnom, maramicom u zapećku odijela te neizostavnim šeširom, najčešće svijetlim s tamnom trakom, pozdravljao bi skinuvši taj šešir uz naklon. Imao je karizmu kakvog bonvivana, ponekad se znalo činiti da je stigao iz nekih drugih vremena. Mnogo je ljudi tada znalo dolaziti u njegovu ravnateljsku sobu u galeriji kojom je dominirao tamnosmeđi namještaj, kolege kustosi i mnogi umjetnici. Na stolu je, paralelno, uvijek bilo otvoreno po nekoliko knjiga.

Nije bio suhoparan

Kako bismo sa što više informacija mogli voditi posjetitelje po galeriji, trebalo je pročitati i nekoliko knjiga. Jedna među njima bila je i Vanđurina, “Nizozemske slikarske škole”. Bio je stručnjak, dakle, za ovu školu, posebno autore koji su djelovali od 15. do 17. stoljeća. Način na koji je Vanđura tumačio u toj knjizi, primjerice, sliku “Seoska svadba” Petera ml. Brueghela, urezala nam se, kao studentima, u sjećanje, puno smo o tome razgovarali, pamtim ju i dandanas.

Daleko od suhoparne analize, interpretirao je sliku kontekstualizirajući vrijeme i mjesto njezina nastanka, tumačeći iznova i najsitniji detalj. Naime, na toj su slici, a nepažljivom bi promatraču moglo i promaknuti, na drvenom stolu uz koji se slavila svadba, bili urezani razni grafiti, kako je tumačio Vanđura, “razni alkemijski simboli i brojevi, pa vjetrenjača, dvije ribe, naočale, svijeća, sova, profil lica, petokraka...”. Postavljajući pitanje o praznoj stolici ispred mladenke, na kojoj je očito sjedio autor ispisanih grafita, tumačio je da se možda, jedna je od interpretacija, radilo o pretvaranju vode u vino, i potom Kristovu odlasku, što bi trebala simbolizirati prazna stolica, dakle o religijskom motivu “Svadbe u Kani”, a ne “Seoske svadbe”.

Ne znam je li potvrdio svoju tezu ili nije, koliko je našao dokaza za njezino utemeljenje, nisam kasnije pratila, no u našim je očima dokazao da sliku zna tumačiti i promatrati, da nije uzimao stare slike zdravo za gotovo. Radio je na novim interpretacijama djela koja su donirali Strossmayer i njegovi nasljednici, kao što kustosi danas, koji rade u ovoj galeriji, također čine. “Mene zanima samo istina slike”, rekao je jednom prigodom.

Sa Sanjom Cvetnić i Borivojem Popovčakom autor je i knjige “Schneiderovi fotografski arhiv: Hrvatski spomenici kulture i umjetnosti”, zabilježivši fotografiranje spomeničke baštine koju je tridesetih godina prošlog stoljeća snimao Artur Schneider, inače i sam svojedobno ravnatelj ove galerije. Imao je poštovanje prema svojim prethodnicima.

Tržište umjetnina

Na funkciji ravnatelja Strossmayerove galerije HAZU naslijedio je Vinka Zlamalika, s kojim je prethodno radio, često ga je citirao, bio mu je jedan od najvećih uzora. Kod Vanđure se znalo dolaziti i na procjene pojedinih umjetnina, interesiralo ga je tržište umjetnina, njegova životnost.

Često je, također, znao pisati predgovore i suvremenim autorima, primjerice potpisao je više monografija, primjerice Velimira Račkog (za Konturu 2007.). Pisao je i o radovima Nade Žiljak. Volio je erotsko slikarstvo, jedna od njegovih najvažnijih knjiga svakako je bila “Eros i ponos: erotika iz hrvatskih ladica” u suradnji s urednikom Žoržom Draušnikom, koju je prije jedanaest godina kao dvojezično izdanje monografskih proporcija objavio V.B.Z.

Knjiga je pokazala radove nastale u intimama ateljea oko sto i pedeset hrvatskih umjetnika, počevši od Nikole Mašića sredine 19. stoljeća do suvremenih autora poput Nikoline Ivezić ili Tomislava Buntaka, mnogi do tada radovi nisu bili pokazani. Na ovom je području erotskog slikarstva zaslužan za nekoliko otkrića, primjerice ukazao je na erotske fotografije koje je snimao Bela Čikoš Sesija, tragao je za podrijetlom erotskih crteža markiza Franza von Bayrosa i sl.

Đuro Vanđura rođen je 1958. u Vinkovcima, maturirao 1976., diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1980. godine, bio je ravnatelj Strossmayerove galerije starih majstora HAZU od 1991. do 2005., nakon čega je bio viši kustos u istoj galeriji. Objavio je, uz knjige, i više od 500 bibliografskih jedinica u raznim stručnim i znanstvenim časopisima.

Policija je potvrdila kako su uzrok požara u stanu bile neispravne instalacije na hladnjaku koje su se zapalile.