U bolnici u Petrovoj skupina djevojaka pognutih glava plaća prekid trudnoće, medicinska je sestra stroga, godina je 1977.

Ljubica Janković snimila je 1977. godine film "AB", a naslov je skraćenica za abortus. Godinu dana kasnije prikazan je na Festivalu dokumentarnog i kratkometražnog filma u Beogradu, gdje je osvojio srebrnu medalju. Bio je to njezin diplomski rad.

Video sam gledala na netom otvorenoj izložbi u Galeriji Forum u Zagrebu. Tamo je, naime, otvorena izložba čija je kustosica Branka Benčić, a bavi se umjetnicama, od kojih su mnoge ostale u sjeni muških kolega. Ne, naravno, i sve čija su djela izložena. Sanja Iveković, na primjer, ima važnu karijeru, izlagala je uz ostalo i u njujorškoj MoMA-i, i za nju je čuo čitav umjetnički svijet.

Uglavnom, uzmite si vrijeme za pogledati izložbu jer ima više radova, za neke treba i dulje, no vrijedit će svake minute. Malo je koja izložba dosad na ovaj način ukazala na povijest ženskih radova.

U Galeriji Forum KIC-a predstavljena je, dakle, mala antologija jugoslavenskog ženskog eksperimentalnog audiovizualnog stvaralaštva pod nazivom "Dvostruka ekspozicija" u kustoskom odabiru Branke Benčić (u suradnji s Aleksandrom Sekulić, Martom Baradić i Tanjom Vrvilo). Koncept je razvijen na temelju prošlogodišnje izložbe u popratnom programu Pula Film Festivala. Koncept je takav da se, ovisno o gostovanjima na različitim lokacijama, neke umjetnice izmjenjuju. Bilo mi je drago čuti kada mi je Branka Benčić, koja je nedavno dobila novi mandat na čelu Muzeja moderne i suvremene umjetnosti Rijeka, rekla da radi na knjizi o ovoj temi jer ona nije do kraja istražena i ima puno potencijala.

Tema je, dakle, audiovizualna produkcija žena u kulturnom prostoru SFRJ tijekom 60-ih i 70-ih godina - pravi girl power.

S obzirom na to da o autorici filma "AB" nisam prije čula, odlučila sam se istražiti je. Saznala sam da je Ljubica Janković Lazarić preminula u srpnju ove godine, da je rodom iz Pule, gdje je i pokopana. Diplomirala je kod Ante Babaje, surađivala s Televizijom Zagreb, no osamdesetih je otišla u Iran sa suprugom i obitelj. Za dječji program Televizije snimala je "Halo svijete", a zatim i filmove o slikaru Petru Demiru i boksaču Mati Parlovu. Umrla je u Londonu.

Uglavnom, kako je tada pisala kritika, nevjerojatno se zrelo, s obzirom na godine, ulovila u koštac s temom pobačaja, portretirajući neimenovanu mladu ženu koja se odlučuje na to. U tadašnjoj Jugoslaviji pobaciti se moglo legalno u sustavu javnog zdravstva, ali uz dodatno plaćanje. U filmu je zabilježena i situacija u kojoj majka daje kćeri novac za pobačaj i pritom se žali na tešku situaciju, potom se vidi i da joj je otac alkoholičar kojega i nije briga u kakvoj se situaciji našla njegova kći. Video prati i sljedeći opis: "U zagrebačkoj bolnici u Petrovoj ulici. Prvo vidimo skupinu djevojaka koje pognute glave na šalteru skupo plaćaju zahvat prekida neželjene trudnoće, a već u sljedećem medicinska im sestra strogo i nadmeno objašnjava mogućnosti kontracepcije i proces dolaska do začeća." Okupljene djevojke, vidljivo je, pripadaju - radničkoj klasi.

Ikona ljevice

Nisam znala ni da je Irena Vrkljan snimala filmove. Jedan se zove "Faroqui snima", a pokazuje pogled iza scene. Snimatelj je jedna od ikona ljevice Harun Farocki, a ona ga snima dok radi. The New York Times ga je nazvao filmašem koji je rat vidio posvuda oko sebe.

Bogdanka Poznanović imala je ideju da netko nosi divovsko srce gradom, što se vidi na izložbi. Gledala sam njezin rad u MSU-u, na izložbi koju je priredila Ivana Janković. Na 45 adresa diljem svijeta Poznanović je umjetnicima poslala fotokopiju fotografije svojeg poštanskog sandučića s pozivom i molbom da joj u sljedećih godinu dana pošalju fotografiju ili crtež vlastitog poštanskog sandučića. Odgovorili su joj neki od najpoznatijih umjetnika tada.

Na izložbi je prikazano i "Žemsko" Dunje Ivanišević, što je naslov koji se danas smatra prvim hrvatskim feminističkim filmom. "Žemsko" aludira na podcijenjeno mjesto žena u svijetu filma i, općenito, umjetnosti. Kasnije se redateljica prisjećala kako su angažirali mladu glumicu Iskru Kuzmanić. U intervjuima je govorila da se nije smatrala feministicom, htjela je dobiti priliku da snima filmove. Netko je zaboravio film poslati na festival, spekuliralo se zašto, a potom je izvučen zaslugom Lordana Zafranovića. Nikad nije saznala što se dogodilo.

Najpoznatije ime na izložbi je ono Sanje Iveković, a izložen je njezin rad "Osobni rezovi", predstavljen 1982. na jugoslavenskoj nacionalnoj televiziji, na kanalu TV Zagreba. Poznato je da ova umjetnica često komentira medije, što je i ovdje slučaj. Navukla je čarapu preko glave i reže rupe, otkrivajući dio po dio lica. Svaki rez prati kratka snimka preuzeta iz televizijskog programa o povijesti Jugoslavije. Jedna od njezinih omiljenih tema je nacionalna propaganda u javnim medijima.

Živa Kraus vodi u Veneciji sada već kultnu galeriju, a u Zagrebu se može vidjeti njezin manje poznati rad "Susret u Motovunu" koji pokazuje kako rukom prelazi po kamenju u Istri.

Prikaz grada

Osim "Vesele klase" Bojane Makavejev, supruge pokojnog Dušana Makavejeva, žao mi je da je u Zagrebu izostao rad Tatjane Ivančić. O njoj je svojedobno pisao Jurica Pavičić: "Bila je u srednjim pedesetim godinama života. Živjela je ni po čemu izuzetan život anonimne, socijalističke srednje klase. Diplomirana pravnica, Ivančić nije radila. Kao supruga profesora brinula se o kućanstvu i podizala djecu. A onda je u njen život ušla razbibriga za stare dane. Ta je razbibriga bila - filmska kamera. Poslat će jedan od tih ljetnih filmova na natjecanje kino-amatera i - dobiti nagradu. Dopalo joj se, pa je nastavila snimati i slati na amaterske revije. U idućih dvadeset godina, snimit će oko 70 amaterskih filmova koji će kolati neprofesijskim smotrama, pokatkad dobivati nagrade, ali i uskoro pasti u posvemašnji zaborav." Pisao je i da su njezini radovi najbolje čuvana tajna hrvatskog alternativnog filma. U "Gradu u izlogu", koji je bio pokazan u Puli, snimala je zagrebački Donji grad tijekom šoping-vreve, ali tako da snima kroz vlažna stakla tek opranih izloga trgovina. U film je montažno uvrstila i kadrove perača prozora kojima je film na odjavnoj špici i posvećen.