Muzej zaboravljenih priča, u Ilici 26, sinoć je otvorio vrata za posjetitelje. Na prostoru od preko dvjesto metara kvadratnih, podijeljenih u 6 soba i tematskih cjelina, posjetitelj može sam koračati kroz oblikovane prizore i makete, postati istraživač vidljivoga i skrivenog te i sam tako postati dio zaboravljenih priča Hrvatske.
"Katkada zaboravljamo na naše pretke i čudesan svijet o kojem su pričali u tople ljetne noći. Čudesan spektar od preko stotinu magičnih stvorenja i pojava koja su nastanjivala maštu i vrijeme kada se svijet ljudi i vila preklapao.
Bogatu riznicu hrvatske pripovjedne baštine interpretirao je Zdenko Bašić, koji većinu svojeg prepoznatljivog i nagrađivanog umjetničkog opusa gradi oko priča koje baštini iz osobne usmene predaje i obiteljskog nasljeđa.
Od početka umjetničkog stvaranja istražuje hrvatske narodne predaje i mitologiju, a prezentira je kroz razne suvremene medije dajući novi i neočekivani oblik zapostavljenim i skoro zaboravljenim drevnim pričama. Postav ovog muzeja gradi iz svojih ilustracija, oblikujući scenografske prizore, sa lutkama i maketama koje postaju jedinstvena prostorna cjelina koja govori kroz sva osjetila. Pronađite tragove vila, vještice, babaroga i zmajeva; gdje se to skrivaju vodeni ljudi, moguti i još mnoga bića… poručuju iz Muzeja.
Kako smo pisali, Zdenko Bašić je mitska bića počeo istraživati na temelju priča koje su mu pripovijedale njegove dvije bake u djetinjstvu, što je interpretirao u mnogim slikovnicama, primjerice “Sjeverozapadni vjetar”. Pripovijetke o vilama i vilenjacima, coprnicama, vješticama, mračnjacima, koje su Zdenku Bašiću pričale njegove dvije bake, a koje su tako uvjerljivo zvučale da je mislio da je riječ o istinitim događajima, u doba njegova djetinjstva kad je usmena predaja još i imala neku vrijednost, inspirirale su umjetnika za mnoge slikovnice.
Vilenjaci su kod ovog umjetnika bića krupnih crnih očiju i raščupane sijede kose - svoju priču pripovijedaju očima, usta nemaju, Nevidinčiće viđaju samo ljudi koji su rođeni u određeni sat, bijeli su, svijetli, u klupku, plaču i jadaju se svakom tko ih ima priliku ugledati, dok su u ovim, nimalo umivenim pričama, Coprnice one žene koje su “se sparile s vragom, a dijete koje je rođeno u toj vezi je skončalo”, i moraju se mazati njihovom mašću...
Radnja Bašićevih priča odvija se na obroncima Medvednice, u Gajnicama, Podsusedu, samoborskom kraju, mjestima umjetnikova odrastanja, i svojevrstan su hommage njegovu djetinjstvu. Danas su na mnogim tim mjestima na kojima su nekoć bile napuštene livade shopping centri. To je u svojim knjigama opisivao i sam Bašić, tumačeći, kako piše: “O prošlim vremenima kada su ljudi čuli šum vjetra, a noć nije poznavala druga svjetla osim zvijezda i plamena svijeće. Svaki šum ili glas koji bi iz noći doletio na povjetarcu imao je značenje i svoga vlasnika. Oči su mogle vidjeti slike koje danas našim očima ostaju sakrivene iza zastora od gradskih svjetala i ulične buke koja ne čuje više ni samu sebe”.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....