U ‘Dnevniku velikog Perice‘ snimajući u Moši i Galićevim zgradama, dali smo hommage Orsonu Wellesu

Radnja serije "Dnevnik velikog Perice", čiju smo drugu sezonu upravo odgledali, smještena je u Zagreb 1960-ih godina. Za to da na ekranu sve izgleda jako uvjerljivo velike zasluge ima i Željka Burić, jedna od najzaposlenijih hrvatskih filmskih i televizijskih scenografkinja. Po zanimanju arhitektica, Burić je vrlo vješta u pronalaženju prave arhitekture koja dobro ocrtava duh neke epohe. Što joj je bio najveći izazov radeći ovu seriju?

"Najveći izazov je bio nagovoriti producente da zbivanja izmjestimo s Gornjeg grada, koji bi bio očekivana i sasvim sigurno jeftinija i jednostavnija opcija, na područje koje je amblematsko za Zagreb šezdesetih godina, doba modernizma, urbanizacije, tehnološkog napretka, prosperiteta - južno od željezničke pruge, na potez današnje Vukovarske ulice. Neke su lokacije, stambene zgrade arhitekta Drage Galića i RANS Moša Pijade, mali hommage Orsonu Wellesu koji je 1962. u Zagrebu upravo na istim mjestima snimao ‘Proces‘. Malu ‘razglednicu‘ snimili smo i na Velesajmu, prema kojem kao dijete Novog Zagreba gajim posebne osjećaje. Školu, koja je mnogima zapela za oko kao ‘premoderna‘, snimili smo kombinirajući dvije školske zgrade arhitekta Ivana Zemljaka, obje izgrađene sredinom 1930-ih godina. Zacrtala sam si da u svim projektima na kojima sudjelujem pokažem gledateljima što više arhitekture koju osobno cijenim, a koja je široj publici slabije poznata i zapostavljena", kaže Burić, koju pitamo u čemu najviše nalazi inspiraciju.

"U dugo nakupljanim informacijama, slikama i impresijama iz svijeta koji gledam oko sebe, iz kojeg onda stvaram ovaj imaginarni svijet koji vidimo u seriji. Šećem, ulazim u svaki otključani haustor u gradu, promatram na koji način ljudi koriste klupe u parku, gledam ih kako u Zagrebu vežu bicikle, a na Pelješcu ne. A kada se radi o nekom specifičnom povijesnom periodu, oblikujem neki kompozitni svijet sastavljen kombinacijom mašte, dokumenata vremena te svojih i tuđih sjećanja."

A kako bi nekom laiku objasnila što znači biti filmski odnosno televizijski scenograf?

"Kaže se da su scenografi ‘graditelji svjetova‘, dakle oni koji riječi pisane u scenariju interpretiraju likovnim jezikom i kreiraju svijet u kojem se odvija neka priča. Negdje na sjecištu arhitekture, dizajna, povijesnih događaja, kulture življenja i narodnih običaja, koristeći lokacije, prostore, oblike, boje, predmete, teksture i slično, scenografi oblikuju cjelovito vizualno okruženje nekog narativa. Scenografija je zapravo sav vidljivi materijalni kontekst u kojem se zbiva neka priča, a ako je stvarno dobra, ako je publika u priču uronila i povjerovala joj, može ostati nezapažena. Za razliku od oblikovanja arhitekture, koja mora biti otvorena mnogim raznolikim ljudima i njihovim mogućim načinima življenja, mi scenografi imamo strogo definirane likove i scenarij, pa u arhitekturu ugrađujemo otiske života, patinu i talog vremena. Utiskujemo osobine filmskih likova, perioda, društva i kulture u svaki materijalni artefakt koji vidimo na ekranu."

Željka Burić jedna je od predavačica na novom studiju scenografije i kostimografije na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti. "Na studiju scenskog dizajna predajem teorijski dio glavnih umjetničkih predmeta jer smatramo da su teorijska znanja o filmu, drugim umjetnostima i brojnim humanističkim disciplinama neizostavan dio paketa znanja i vještina kojim opremamo svoje studente. Studenti su nam ambiciozni, ozbiljni, kreativni i jako marljivi. Kao i mnogi mladi ljudi, znaju i ponešto što mi nastavnici ne znamo, pa je ta razmjena mišljenja i ideja najzanimljivija."